U Sarajevu je od 2. do 4. juna održan prvi Festival historije u BiH. Moto prvog Histori-festa je "Otvorimo povijest". Okupio je najznačajnije historičare iz države, regije i Evrope. Gost je inicijator festivala, te predsjednik Udruženja za modernu historiju, profesor doktor Husnija Kamberović.
RSE: Otkuda ideja i potreba za Festivalom historije?
Kamberović: Histori-fest se u svijetu već organizira više decenija i to je samo za naše prilike nešto novo. U svijetu je već postao gotovo tradicija. U Hrvatskoj postoji Klio fest. Ideja da organiziramo nešto slično u Sarajevu, je došla upravo preko hrvatskog Klio festa.
RSE: Koliko nam je potreban Festival historije ili razgovor o historiji ljudi koji su kompetentni i koji su posvetili život izučavanju historijskih činjenica?
Kamberović: Mislimo da je to potrebno i da je vrlo važno jer historija, koja se širi u društvene strukture preko paralelnih kanala, više šteti, ne samo društvu, nego postaje veliki problem i veliki balast za dalji razvoj društva. Mi vjerujemo da historičari, uz jedan profesionalni pristup proučavanju prošlosti i jedan fer i prihvatljiv način transferiranja tog naučno utemeljenog pogleda na historiju u društvu, mogu doprinijeti da se stvari u društvu i pogledi na ono što se dešavalo u prošlosti, promijene.
RSE: Osim što se javnost mogla blisko upoznati sa radom historičara tokom Festivala, bilo je mnogo sadržaja. Koje biste vi izdvojili kao najupečatljivije?
Kamberović: Meni je teško, kao jednom od suorganizatora, reći šta je bilo najvažnije. Mislim da je sve bilo važno. Promocije knjiga, koje smo imali, su pokazale gdje je to bosanska izdavačka djelatnost, kada je u pitanju historiografija, u odnosu na izdavaštvo susjednih zemalja. Bilo je predstavljanje knjiga literature sa historiografskim temama iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore.
Ovaj razgovor o historiografiji je pokazao kuda je krenula historiografija BiH. Bio je neka vrsta ogledala bosanske historiografije u kojoj smo mi mogli sami sebi vidjeti. Mogli smo vidjeti kako mi u tom ogledalu izgledamo, i to u nekom međuodnosu sa evropskim historiografijama. Ovdje smo imali i veliki broj historičara iz Evrope, iz Londona, Pariza, Berlina, profesora sa uglednih univerziteta. Bili smo u prilici da predstavimo šta jeste naša historiografija, ali i da u komunikaciji sa kolegama iz svijeta vidimo kuda se možemo dalje razvijati. Komunikacija sa kolegama iz regiona samo pokazuje koje su to mogućnosti naše zajedničke suradnje u budućnosti.
Možda je još vrlo važno spomenuti da je ovaj Historijski fest bio orijentiran na kulturno naslijeđe. Imali smo panele koji su govorili o spomenicima, o našem kulturnom naslijeđu, o nasljeđu II svjetskog rata i socijalizma, kroz prizmu spomenika memorijalne kulture i kroz razgovore o sudbini memorijalnih zbirki u pojedinim gradovima kao što su Drvar, Foča, Jablanica, Bihać, Jajce. Pokazali su kakav je odnos našeg društva danas prema našem čitavom kulturnom nasljeđu i nasljeđu II svjetskog rata. Nešto šire, kada se to promatra, to pokazuje kakav je uopće naš stav prema čitavom kulturnom naslijeđu.
Mislim da je u tom smislu Histori-fest, koga smo prvi put ove godine održali, okupio veliki broj historičara, ponudio veliki broj kvalitetnih panela, diskusija i okruglih stolova. Čak je i prezentacija filma o Golom otoku, i diskusija koja je nakon toga uslijedila, pokazala kako se i na ove tamne stranice naše historije može vrlo objektivno gledati.
Jedna važna poruka, koju želimo poslati, je da bi naše društvo općenito, a mi historičari to znamo, trebali shvatiti da je historija stvar koja je prošla, da su historijski događaji prošlost, da oni imaju neke svoje posljedice, da su stvari koje su se odigrale u prošlosti, završeni događaji. Nama ne treba bolja prošlost, mi ne trebamo graditi bolju prošlost, nego činiti sve šta možemo da gradimo bolju sadašnjost i bolju budućnost.
RSE: Panel se dotakao teme primjerene ili neprimjerene rasprave o historijskom naslijeđu i spomeničkoj baštini u BiH. Šta je primjereno, a šta ne?
Kamberović: Živimo dugo vremena u atmosferi gdje se sve, što je naslijeđe socijalizma, interpretira kao neprimjereno naslijeđe. To su ovi paneli pokazali, kao i studentska istraživanja, ali i razgovori o mjestu spomenika u našoj suvremenoj kulturi sjećanja. Živimo u vremenu kada se nasljeđe Drugog svjetskog rata i socijalizma, u ovoj kulturnoj atmosferi, smatra neprimjerenim nasljeđem. Onda mnogi spomenici i te memorijalne zbirke mijenjaju svoje sadržaje. Čak se i u društvu pokušava napraviti revizija historije kroz promjenu sadržaja memorijalnih zbirki koje su predstavljale naše nasljeđe II svjetskog rata i socijalizma.
Mislimo da je takva vrsta revizije, koja ne vodi računa o tome da su spomenici zapravo svjedoci jednog vremena, vrlo loša. Naš odnos prema spomenicima iz II svjetskog rata i vremena socijalizma ne bi smio biti rušilački, nego takav da mi iz toga imamo i šta naučiti.
RSE: Historija BiH, kao predmet koji se izučava u školama, često je otvarala razne polemike. Najviše ih se ticalo postojanje takozvane tri ili više istine o ratovima koji su vođeni na tlu BiH. Kako to komentirate? Trebaju li djeca u školama učiti o posljednjem ratu u BiH i koji bi bio adekvatan način?
Kamberović: Na ovom prvom Histori-festu smo svjesno izbjegli razgovore o učbenicima i o nastavi historije u školama jer nismo imali vremena da o tome govorimo. Htjeli smo da kroz prvi festival otvorimo pitanja vezana za samu historijsku nauku, nego za predavanje historije u školama.
Moj pristup je tu prilično jasan. Mi ne bi smo trebali ništa kriti iz naše historije jer sakrivanjem događaja, koji su se dešavali, ne činimo ništa dobro, ne činimo historiji kao nauci dobro, ne činimo djeci, ne činimo društvu ništa dobro. Mislim da je samo objektivan pristup, pravi pristup, koji će omogućiti da mi svi razumijemo šta se desilo, pa i u ovom posljednjom ratu. Samo takav pristup može na kraju dati neke kvalitetne rezultate.
Profesionalni historičari sa objektivnim pristupom nemaju problema, osim onih koji se stavljaju u službu određene politike. Historičari nemaju problema kada je u pitanju istraživanje ovih posljednjih ratova, čak i stradanja, žrtava, to je problem nekih drugih.
Nije problem da mi istražujemo i objašnjavamo, čak i predajemo u školama o ovome što se dešavalo u posljednjem ratu, ali mislim da se tu mora izbjeći jednostranost. Čini mi se da mnogi, koji kroz izmjenu nastavnih planova u Sarajevu, žele uvući predavanje o ovim posljednjim ratovima u školama, ne vode računa o cjelini tog rata. To može samo nanijeti veću štetu, nego što može donijeti neku korist. Jesam za to da se posljednji rat i događaji iz rata objašnjavaju i predaju u školama, ali se tu mora izbjeći jednostranost. Bojim se da jednostranosti tu ima i previše
RSE: Ako je historija učiteljica budućnosti, kakvi su učenici građani BiH?
Kamberović: Historija je dobra učiteljica. Mislim da smo mi bili loši đaci. Moramo se potruditi da učiteljica, kada uči svoju djecu, potraži neke nove kanale komunikacije i načine na koji ta djeca, ovako nestašna kao što smo mi, mogu postati dobri i vrijedni đaci.
Facebook Forum