Jedan od najpoznatijih hrvatskih redatelja Oliver Frljić opet se našao na meti nekih marginalnih skupina. Zašto vlast u Hrvatskoj ne poštuje pravo umjetnika na vlastiti umjetnički izraz? Treba li za sadašnju situaciju u kulturi kriviti i same kulturne radnike? Kako je kriza s Agrokorom omogućila da se nastavlja s uništavanjem kulture u Hrvatskoj? O tome govori Emir Imamović Pirke, ugledni novinar i književnik. Tuzlak porijeklom, Šibenčanin izborom.
RSE: Nepodobne kazališne predstave, nepodobne knjige… Nepodobni neprofitni portali, nepodni festivali, poput Fališ, nepodobni ravnatelji hrvatskih institucija… Pojedine braniteljske udruge, biskupski ordinarijati se brinu za kulturni krvotok Hrvatske… Ima li lijeka za kulturu u Hrvatskoj?
Imamović: Ima, naravno. Lijek je u vladajućoj politici koja neće slušati nikakve biskupske ordinarijate, nikakve braniteljske udruge koje se ponašaju kao SUBNOR (Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata) u najgore vrijeme, nego će nastupati s onih pozicija sa kojih su izabrani. Ako neko ne zna o čemu govorim, neka se neko sjeti perioda Ive Sanadara i odluke da zabrani Euripidove “Bakhe” u režiji tada mladog Olivera Frljića na Splitskom ljetu 2008. godine.
Na Sanaderovu intervenciju, tadašnji ministar kulture Božo Biškupić je dao punu potporu redatelju Frljiću i predstava je vraćena u program festivala i izvedena. Velike mudrosti dakle nema. Država se mora ponšati kao država, a ne kao servis nekih privilegiranih skupina.
RSE: Neke marginalne skupine podnijele su kaznenu prijavu protiv Frljića zbog predstave "Naše nasilje i vaše nasilje" na Marulićevim danima u Splitu.
Imamović: Marginalne grupe se ponašaju onako kako se stalno i ponašaju – maltretiraju pristojnu većinu, maltretiraju ljude oko sebe i zloupotrebljavaju institucije. Istina, njihovo je pravo da podnesu kaznenu prijavu protiv Olivera Frljića i to im nitko ne može zabraniti, ali dužnost i obaveza, prije svega Ministarstva kulture je da se stavi u zaštitu Olivera Frljića i da na taj način pošalje poruku da skupine desničara koje bi uredovale po hrvatskim kazalištima, za koja znaju, da su eventualno zgrade i da postoje, nisu ljudi koji će odlučivati o repertoaru Marulićevih dana, Splitskog ljeta, ili bilo kojeg drugog kazališnog ili umjetničkog festivala.
RSE: Ipak, po saopćenju iz Ministarstva kulture ne bi se reklo da podržavaju umjetničke slobode i stvaralaštvo, kao i pravo da se drugačije misli.
Imamović: Ministrica kulture Nina Obuljen Kržinek ne podržava ništa. Mislim da čak ne podržava ni samu sebe. Sve ono što je zagovarala prije nego je postala ministrica je pregazila u galopirajućem hodu, da bi zatim počela podilaziti desničarskim organizacijama i grupama. U početku smo to još mogli podvesti pod njenu političku slabost. Ona je naime kadar premijera Andreja Plenkovića koji je unutar HDZ-a vodio borbu s radikalnim desnim krilom. Onda je to desno krilo naprosto marginalizirano.
Zlatko Hasanbegović više nije osoba od bilo kakve važnosti. Miljan Brkić također. Na idućim lokalnim izborima HDZ kandidira ljude koji se predstavljaju kao jako pristojni, dakle jednako kao Nina Obuljen Kržinek. Gospođa Obuljen, ili nema hrabrosti, ili nema kapaciteta, a siguran sam da je riječ o ovom prvom, da može biti ministrica kulture Republike Hrvatske, odnosno da radi bilo koji posao u kojem je izložena kritici.
RSE: Da li je Fališ - festival ljevice i alternative u Šibeniku - nakon što ste odbili primiti smiješnih 10 tisuća kuna potpore (oko 1.400 eura), dobio neki odgovor iz toga ministarstva?
Imamović: Ministrica je poručila ne samo nama, nego svima koji su nezadovoljni da se mogu žaliti, što nama nije palo na pamet, jer trebali smo se valjda žaliti ljudima koji u slobodno vrijeme po društvenim mrežama Fališ nazivaju neojugoslavenskim i neomarksističkim festivalom, a u radno vrijeme odlučuju o smanjenu sredstava i za taj festival. Meni je žao što nije bilo reakcija nekih drugih organizacija, udruga i festivala, jer ako se malo bolje zađe u te brojke i način dodjele sredstava ispostaviće se da je neovisna kultura u Dalmaciji dobila mrvice.
Festival, poput splitskog Pričigina (festival pričanja priča) gdje na svaku festivalsku večer dođe više od 400 ljudi, dotiran je s 15 tisuća kuna (oko dvije tisuće eura). U isto vrijeme neki festival katoličkog teatra, za koji ja iskreno prvi put čujem, je dobio koliko i Fališ. Reakcije nismo očekivali, nismo je tražili, nismo se žalili, apsolutno se nismo ponašali kako ministrica voli reći – legalistički. Vratili smo novac i prikupili nekih osam puta više nego nam je dala država.
RSE: Renesansa neoustaštva je dobila javnu potvrdu, uostalom dobitnik nagrade grada Zagreba je čovjek čiji je prošlogodišnji dokumentarni film "Jasenovac – istina" izazvao niz osuda zbog brojnih laži i falsifikata koje iznosi u dokumentarcu. Kako se suprostaviti tom oživljavanju mračnog razdoblja?
Imamović: Samo javnim djelovanjem, nema drugog načina. I na sreću da nema drugog načina, jer kako profesor Boris Buden kaže: suvremeno ustaštvo nije citiranje povijesnog ustaštva, jer danas nema ljudi u crnim uniformama, barem ne nekih koji bi predstavljali respektabilnu silu. Nema odvođenja drugih ljudi u logore, nema zlostavljanja, nema masovnih egzekucija, ali ima načina mišljenja koji relativizira sve. Relativizira fašizam i antifašizam, relativizira komunizam i NDH, relativizira Pavelića i Tita, relativizira, na kraju krajeva, umjetničko pravo na slobodu i kritiku društva sa pravom nekih ljudi da određuju gdje su granice tuđih sloboda.
RSE: U sjeni Agrokora kao da se izgubila činjenica da se i kultura pomalo gasi u Hrvatskoj. Istina, ima nekih zahtjeva da se ta politika mijenja. No, ne vidim neke u biti pomake nabolje, rekla bih na gore…
Imamović: Pomaci su nagore, ali tu ne treba amnestirati ni kulturne radnike u Hrvatskoj. Inicijativa “Puko nam je film” koja se dogodila nakon udara na HAVC (Hrvatski audiovizualni centar) trajala je, otprilike, jedno popodne. Valjda su hrvatski filmski radnici mislili da je dovoljno reći da su na nekoga ljuti, i onda će taj netko povući radikalno drugačije poteze i promijeniti svoje odluke.
Hrvatski kulturni radnici usvojili su najgore od socijalizma i najodvratnije od kapitalizma. Na jednoj stranici imamo institucije koje su okoštale i troše ogromna proračunska sredstva, a vrlo često ne rade ništa, a na drugoj strani imamo neovisnu kulturu koja je prepuštena sama sebi i unutar sebe je klanovski podjeljena. Zbog toga nemamo širi front borbe i djelovanja prema Ministarstvu kulture i zato se država može ponašati ovako kako se ponaša. Ne otkupljuju se relevantne knjige, ne podržavaju se relevantni autori, zaobilaze se manifestacije.
Ministarstvo kulture nema svoj sud ni o čemu i dogodila se jedna obrnuta stvarnost, ne onakva kakvu smo do sada imali. Prije se kultura koristila kao dimna zavjesa, dakle desničari bi napali neku kulturnu instituciju, dok se u miru i tišini obavljao neki oblik pljačke javne imovine. Sada, kada je pukla kula od karata, sada se svi bave Agrokorom, a ovi koji su zaduženi za egzekuciju hrvatske kulture mogu svoj posao obavljati u miru.
Facebook Forum