Efendija Muhamed Lugavić, bivši tuzlanski imam, profesor šerijetskog prava, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) kako pojava vehabizma u Bosni i Hercegovini za islam nije opasna i ocjenjuje da je Islamska zajednica BiH opravdano reagovala kada je riječ o ovoj pojavi, jer "islam nikada nije bio ekstreman niti voli ekstremizam".
Lugavić je, inače, jedan od inicijatora akcije da svi poginuli na Tuzlanskoj kapiji 25. maja 1995. budu sahranjeni na istom mjestu, a vrlo često su ga zvali "crvenim" hodžom zbog drugačijeg odnosa prema problemima devedesetih godina prošlog vijeka u odnosu na tadašnji sastav Islamske zajednice BiH.
RSE: Kako ste se opredijelili da diplomirate šerijatsko pravo u Bagdadu? Da li je odluci presudilo to što je Vaš otac bio vjerski službenik, brat također?
Lugavić: U to doba sa četiri razreda osnovne škole se išlo u Medresu u Sarajevo. Tada nisam puno ni pitao, roditelji su me na to odredili i hvala im na tome. Bio sam u Medresi u Sarajevu osam godina, poslije sam odslužio vojsku, a onda sam sticajem okolnosti otišao na studije u Bagdad i tamo sam ih završio.
RSE: Da li je sticaj okolnosti bio da dođete u Tuzlu?
Lugavić: Kada sam se vratio iz Bagdada, Husein efendija Đozo mi je ponudio da dođem u Sarajevo i predajem u Medresi, ali nisam imao stan. Tuzla mi je ponudila novu kuću, pa sam se zbog toga opredijelio za taj grad.
RSE: Po čemu pamtite vrijeme kada ste došli da službujete u Tuzli?
Lugavić: Tuzla mi je ponudila lijep posao u službi Islamske zajednice i Tuzlaci su me prihvatili, pa sam se osjećao kao svoj na svome.
RSE: Da li su se tada ljudi dijelili po vjeri i naciji?
Lugavić: Iskreno da Vam kažem, tada uopšte nisam primjećivao da su se ljudi dijelili kao sada. Sretnem jednom prijatelja Ljubčeta na korzu i posalamim. On meni kaže alejkumu-s-selam. Onda su mi rekli moji prijatelji: 'Znaš li ti kome si nazvao selam', a ja velim da ne znam. Sljedeću večer sam ga sreo i kažem mu: 'Izvini, molim te, nisam znao da nisi pripadnik islamske vjere', a on meni kaže: 'Živ ti meni bio, meni je važno ko me pozdravlja, a ne kako me neko pozdravlja'. To je za mene bilo veliko ohrabrenje da nastavim onako kako sam mislio da je pravo.
Mislim da su porodica, škola, a i okruženje u kom sam se nalazio uticali na mene puno, ali i okruženje u kom sam živio.
Nevaljalo ratno vrijeme
RSE: Po čemu pamtite ratni period?
Lugavić: Ratno vrijeme pamtim kao nevaljalo, nikome nije bilo dobro, ali kada se već desilo, vrlo važno je bilo kako da se to prebrodi i na koji način da se to što manje osjeti na ljudski život, zdravlje i okruženje. Važno je bilo da se ljudi međusobno druže, da podnose ratni teret na jedan ljudski, moralan način.
RSE: Vrlo često za Vas su u ratu znali reći da ste "crveni" hodža. Jeste li sebe tako doživljavali?
Lugavić: Naravno da nisam, ali k'o narod, svašta hoće kazati, pa neka kažu kako misle. Ja sam poštovao tadašnji sistem i ljude koji su obnašali tadašnje funkcije, ali su se ponašali kao ljudi. Nikada to neću skrivati, za mene su to bili dobri ljudi sa kojima sam mogao raditi, koji me nisu mrko gledali i ponižavali. Uvijek je bilo i onih koji nisu bili dobri, kao i danas.
RSE: Vaš veliki prijatelj je fra Petar Matanović, bivši gvardijan Franjevačkog samostana u Tuzli. Vašom i njegovom zaslugom, nakon zločina na Tuzlanskoj kapiji, sve žrtve su ukopane na jedno mjesto. Jeste li zbog toga imali problema u Islamskoj zajednici?
Lugavić: Islamska zajednica je tada radila kako je radila. Bilo je nekih malih otpora, ali su prevladali razum i pamet, tako da nisam osjećao nekih velikih problema.
RSE: Nakon 27 godina smijenjeni ste sa mjesta glavnog tuzlanskog imama, 2000.godine. Kako ste to doživjeli i šta je bilo objašnjenje?
Lugavić: Doživio sam normalno, jer sve se mijenja, pa zašto i ja da ostanem toliko. Ako je teret, neka ga i drugi podnesu, ako je čast, nekad i drugi uživaju.
'Radikalizam ne može biti opasan za islam'
RSE: U posljednjih nekoliko godina u Bosni i Hercegovini se pojavljuju ljudi koji tumače i različito praktikuju islam u odnosu na bosanske muslimane. Kako gledate na to i da li mislite da je Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini dovoljno uradila da se prilično radikalni stavovi kod takvih osoba promijene?
Lugavić: Mislim da je Islamska zajednica to dobro uradila i naš uvaženi reisu-l-ulema je dao objašnjenje za te stvari. Ispravno je postupila i prema svim propisima islama opravdano je reagirala na određene stvari. Trebali bi poštovati odluku i ono što je Islamska zajednica donijela, jer islam nikada nije bio ekstreman niti voli ekstremizam.
RSE: Kako gledate na ovu pojavu, je li opasna za islam koji se praktikuje u BiH?
Lugavić: Za islam ne može biti opasna, dragi Bog je rekao: 'Ja sam objavio knjigu Ku'ran i ja ću je čuvati do sudnjeg dana'. Mi ne možemo ništa učiniti, odnosno da se bojimo za nestanak islama, koliko trebamo da mijenjamo svoje navike na dobrobit svih ljudi. Znam samo da će dobri ljudi opstati i znam sigurno da mogu živjeti ma gdje bili. Dobrim prijateljima u iglenim ušima nije tijesno, a neprijateljima je tijesan cijeli dunjaluk.
- Da li je BiH zemlja krsta i polumjeseca?
- Bećirević: Islamski radikalizam manje opasan po BiH od drugih prijetnji
RSE: Početkom devedesetih, pa i tokom rata, sarađivali ste sa svim vjerskim zajednicama u Tuzli. Da li danas ima dovoljno saradnje među vjerskim zajednicama u Bosni i Hercegvoini?
Lugavić: Mislim da smo mi malo više imali kontakata i druženja sa svim vjerskim zajednicama, nego što je to sada. Znam da smo se družili i vodili računa da poštujemo jedni druge u praznicima, pa i u životu. Družili smo se svakodnevno.
'Ljudsko zajedništvo najljepša osobina'
RSE: Ima jedna anegdota da ste kao dječak pozdravljali starijeg komšiju Nikolu sa 'pomože bog', a on Vama odgovarao da poselamite svog djeda. Koliko toga ima danas i koliko se ljudi različitih nacija sada druže?
Lugavić: Mislim da toga ima i da se ljudi i dalje druže, da se ne prave razlike, iako bi neki voljeli da se to desi. Tuzlaci su našli zajednički život da trebaju živjeti i raditi zajedno. Moji su mene tako odgajali.
RSE: Jedan ste od rijetkih ljudi za kojeg kažu da vraća vjeru u čovjeka i vjeru u samu vjeru. Vrlo često kažete kako ljudima treba darivati ljubav. Šta Vas motiviše u tome?
Lugavić: Motiviše me ljubav prema čovjeku, jer dragi Bog nas je sve stvorio, pa nas je podijelio u različite narode, ali ne da se tučemo i svađamo, nego da se međusobno upoznamo i da zajedno živimo i radimo. Mislim da je ljudsko zajedništvo najljepša osobina koju čovjek može imati.
RSE: Dobitnik ste brojnih priznanja, a među njima je i povelja i statua "Libertas" Foruma građana Tuzla. U obrazloženju nagrade navedeno je da Vam se dodjeljuje za borbu na planu širenja filozofije tolerancije i čovjekoljublja, utemeljene na istinskim etičkim i moralnim vrijednostima religije. Koliko Vam nagrade znače?
Lugavić: Znači mi mnogo. Prije svega zato što su to prepoznali i ta statua stoji u mojoj vitrini.
RSE: Koliko danas kao penzionisani imam možete uticati u zajednici na širenju ljubavi?
Lugavić: Koliko mogu, to činim svaki dan u razgovoru sa ljudima, u komunikaciji sa džematlijama, sa prijateljima. Uvijek nađemo priču koja nas povezuje. Gdje se ljubav može širiti, treba je širiti na svakom mjestu.
Facebook Forum