Numankadić: Dočekali smo obnovu Olimpijskog muzeja

Sjetite se filma osamdesetih, rok muzike, literature, pozorišta, MESS-a. Sada se svi bore za preživljavanje. To je dugoročno opasno, kaže za Radio Slobodna Evropa Edin Numankadić, bosanskohercegovački likovni umjetnik, koji obilježava 50 godina uspješnog umjetničkog rada. U Ateljeu u sarajevskom naselju Alipašino polje već 37 godina neumorno stvara djela, priprema izložbe, provodi svaki slobodni trenutak. Direktor je Olimpijskog muzeja u Sarajevu.

RSE: Šta Vam znači, sa ove distance, 50 godina uspješne karijere likovnog umjetnika?

Numankadić: To uspješno je relativna stvar. Jedino je vrijeme neki kriterij, koji složi stvari na svoje mjesto, a mi se možemo truditi više-manje. Tako se i ja trudim. Treba imati neke rezerve spram toga.

RSE: Vaši počeci vezuju se za 1968. godinu, vrijeme francuske revolucije. Da li Vas je to donekle obilježilo, da li Vam je to sugerisalo pravac kojim ćete ići?

Numankadić: Kretao sam se u studentskom društvu i bio prijatelj sa Zdravkom Grebom, koji je bio jedan od lidera, koji je nas sve bodrio u tim mladalačkim, utopijskim naporima. Čak je dolazio u naš atelje u Domu izviđača i radio sa nama. Ja sam mu jako zahvalan jer je to čovjek široke kulture i velike hrabrosti. Mi smo više bili ceh majstori, opredijeljeni ka umjetnosti i slikarstvu.

Sjećam se tih demonstracija u Titovoj ulici, kod starog Paviljona. Sišao sam dole s rajom. Vratim se kući, a otac mi kaže - Ako si bio na demonstracijama, odreći ću te se preko novina. To govori koliko je to bilo vrijeme ozbiljnih kriterija. To je danas lijepa priča.

RSE: Na nagovor oca ste upisali Elektrotehniku, a potom odustali. Kao neko, ko se borio da se bavi onim, u čemu je vidio sebe, šta možete poručiti današnji mladim, koji su poprilično izgubljeni i traže se u mnoštvu kojekakvih stvari, koje im se nude?

Numankadić: Dvije godine sam studirao Elektrotehniku. Moj otac je bio predstavnik Jugoelektra, čak je neku Filipsovu stipendiju bio planirao za mene. Ušao sam u Umjetnički paviljon 1967. godine i vidio izložbu naših slikara. Šokirao sam se. Ne mogu reći da sam ja to izabrao. Te slike su mene toliko fascinirale, da su me povele tim tragom. To je bila drama u familiji. Srećom, sve se dobro završilo.

Poslije toga sam paralelno upisao Filozofski fakultet, odsjek književnost i Pedagošku akademiju, likovni odsjek jer nije bilo Likovne akademije. To je meni bilo uživanje.

RSE: Svoje slikarsko umijeće niste prekidali ni tokom rata devedesetih godina. Čega se sjećate najviše iz tog perioda?

Numankadić: Mislim da je to najvažniji period u mome životu. Do tada sam fantazirao o životu. Onda dođe trenutak kada je problem imati litar vode ili kilo hljeba. Goli život je u pitanju. Iz te vizure, počne revalorizacija svog iskustva, za koji si mislio da je važno.

Nikada neću zaboraviti jednu večeru kod Ademira Kenovića. Došla Suzan Zontag (Susan Sontag) i kažem mi - Edo, privilegija je imati ovo iskustvo, koje ti imaš kao umjetnik u opsadi, u ratu. Pomislih - Bože, kakva privilegija, mogu sada izaći i poginuti.

Iz ove današnje perspektive, rekao bih da su neki fenomeni, koje u ratu osjetiš, a prvenstveno dodir smrti, strašno stimulativni. Počneš brže i dublje misli. Nikada neću zaboraviti tu dubinu pogleda u ratu, koju nikada više nisam doživio. To je upravo taj dodir i bliskost smrti, koji ti daje snagu da duboko ulaziš u stvari.

RSE: U tom periodu, nastaju Vaša značajna djela Kutije i Ciklus zapisa. Zbog čega u tom periodu?

Numankadić: Pratim intuiciju. Ne idem unaprijed da smislim koncept. To bi bilo dosadno, previše racionalno i nije pošteno. Pratim njuh nečega što je jako osjetljivo i jako bolno.

Usred rata, dođem u Atelje, pogledam uspomene iz svoga života - kćerka, žena, more. Sve te stvari izgledaju kao neka daleka prošlost. Bolno.

Završi se rat i kažem sebi da ću napraviti jednu vrstu omaža tim uspomenama, meni, čovjeku, koji je to sve preživio. Uzmem te svoje uspomene, koje imaju, svaka, neku privatnu istoriju, koja je vezana za moje iskustvo. Počnem ih slagati u neke kutije u čudnim odnosima. Kao što su francuski nadrealisti i surealisti radili kolaže. Onda, sa jednom dozom humora i ironije, to strašno, dramatično iskustvo dovedeš do neke komunikacije, koja je ljudska, koja je humana, koja je bolja.

RSE: Vi ste na čelu Olimpijskog muzeja. On je trenutno smješten u dvorani Zetra. Čeka se obnova Mandićeve kuće, gdje je bio Olimpijski muzej otvoren 1984. godine, nakon završetka Olimpijade. Dokle je došla obnova i hoće li se to konačno privesti kraju?

Numankadić: Za Vas imam ekskluzivnu vijest. Saznao sam da u ponedjeljak (28. maj) počinju radovi na obnovi Muzeja. Prikupili smo sve papire, koje smo trebali, uveli izvođače u zgradu. To je velika radost. Nakon 26 godina, objekt, koji je nacionalni spomenik, trebao je čekati toliko vremena da se obnovi. To je pomalo tužno, ali dočekali smo. Plan je da za evropsku Olimpijadu mladih, u februaru 2019. godine, otvorimo obnovljen Muzej. Vjerovati je da ćemo to napraviti, ali pored brojnih iskustava, uvijek treba biti realan jer uvijek može izbiti nešto nepredviđeno.

[RSE/Fotogalerija, januar 2014.]

Ove godine se navršava 30. godišnjica Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Sarajevo je 1984. godine postalo olimpijski grad a iste godine je otvoren i Olimpijski muzej u Sarajevu. Na početku rata u BiH, 1992. godine, Olimpijski muzej u Sarajevu je bio jedna od prvih kulturnih institucija koja je granatirana i uništena. Eksponati Olimpijskog muzeja su u teškim ratnim uvjetima spašeni, te pohranjeni na sigurna mjesta u podrume Olimpijske dvorane Zetra. Materijalna i kulturna baština IV Zimskih olimpijskih igara održanih 1984.godine u Sarajevu čuva se u Olimpijskom muzeju smještenom u Olimpijskom komitetu BiH u Zetri Iz Olimpijskog komiteta BiH su najavili početak intenzivne kampanje za obnovu i stvaranje uvjeta da zgrada Olimpijskog muzeja "Vila Mandić", koja je simbol ZOI, ponovo bude stavljena u funkciju. Za obnovu je neophodno oko pola miliona eura, a do sada je skupljena petina te sume, koja će biti utrošena za radove na fasadi. RSE Foto/Midhat Poturović

​RSE: Zahvaljujući ponajviše Vama, ono što je bilo vrijedno u Olimpijskom muzeju je sačuvano tokom rata, iako je veliki dio uništen. Da li ste emotivno vezani za te eksponate, koji su sada u Muzeju?

Numankadić: Naravno da jesam. Pravio sam ga od 1983. do otvaranja Olimpijade, u februaru 1984. To je najljepši dio moga života. Mi smo napravili oko četiri stotine programa. Onda, 27. aprila 1992. godine, jedna od prvih zgrada koja je devastirana bila je zgrada Olimpijskog muzeja, prije Vijećnice. Dolazim gore na zgarištu, gdje nestade deset godina moga života. To iskustvo me tjeralo da odmah počnem razmišljati o obnovi. Svi iz mjesne zajednice Mejtaš su pomagali u tome svemu.

RSE: Koliko je Sarajevo danas daleko od olimpizma?

Numankadić: Kada djeca i posjetioci dođu u Muzej, obično kažem da se Sarajevo pamti po atentatu, po opsadi i Olimpijadi. Olimpijada je pozitivan događaj. Mi smo jedini sportski muzej u državi. Mi smo olimpijski grad. Sve su to veliki razlozi da se njeguje olimpijski duh, zbog mladih, zbog istorije. Zašto jedna kuća ne bi bila posvećena sportu, kao javno dobro, na usluzi građana?! To je razlog zašto mi nastojimo da se to završi i obnovi.

RSE: Svjedoci smo da današnje vlasti, svojim postupcima, otežavaju brojnim sportskim savezima, kulturnim institucijama. Čemu to vodi?

Numankadić: Pamtim sedamdesete i osamdesete. Mi smo bili čudo. Sjetite se filma osamdesetih, rok muzike, literature, pozorišta, MESS-a. Sada se svi bore za preživljavanje. To je dugoročno opasno. Toliko se sve komercijalizuje, sve je postalo novac. Na izložbama, mnogo kičeraja i nekih programa, skoro bizarnih, u odnosu na ono što je Sarajevo imalo i što je bilo. To je opasno. Vlast nema interesa. Mi smo njima trebali u ratu da mašu kako smo mi kultura i civilizacija.