Književnik, publicist i teolog Alen Kristić u intervjuu za Radio Slobodna Europa (RSE) ističe da su religije u Bosni i Hercegovini "kupljene povlasticama političkih struktura".
"Toliko su (religije) zarobljene političkim povlasticama, brigom za institucionalnom sigurnošću, da ne mogu naviještati Božju riječ. Religijske institucije, iako postoje disonance, uglavnom peru savjest onih koji stvaraju društvenu i političku bijedu u našoj zemlji", ukazuje Kristić, jedan od pokretača i urednika Međunarodnog teološkog časopisa Concilium za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Autor je četiri knjige Religija i moć, Graditeljice mira – društveno politički angažman dobitnica Nobelove nagrade za mir, Tiranija religijskog – ogledi o religijskom bezboštvu i Prognani u zaborav – fragmenti o pozitivnom potencijalu religioznog.
RSE: Nedavno ste na znanstvenom skupu u Sarajevu govorili o povezanosti jezika i nacionalizma, te nametanju jezičkog purizma. Koliko na ovim prostorima dominira nacionalističko shvaćanje jezika i u čemu se ogleda?
Kristić: Nažalost, nacionalizam jest jezična politika u cijeloj regiji. To se može vidjeti već u tome što nacionalizam deformira temeljnu funkciju jezika. Jezik bi trebao pomagati razumijevanju, približavanju, suradnji, a nacionalizam kad prodre u jezičnu politiku to izobličuje. Tada jezik služi za društveno razgraničavanje, za strah od drugog, za ksenofobiju. Dakle, protivno temeljnoj funkciji jezika. To se najbolje ogleda u jezičnom purizmu, a on je upravo vezan s nacizmom. To je bila politika u nacističkoj Njemačkoj.
Oni koji rade odstrjel riječi preko noći su spremni raditi i na odstrjelu nepodobnih govornika.
Dakle, događa se da odjednom pojedine riječi drugih postaju sumnjive. Vrši se odstrjel riječi. Oni koji rade odstrjel riječi preko noći su spremni raditi i na odstrjelu nepodobnih govornika. Tako se stvara jedna društvena klima isključivosti, sumnjivosti. Oni koji kažu da je neka riječ od drugih, druge nacije spremni su ljudima brojati i krvna zrnca i, nakon nekog vremena spremni, su i druge ljude eliminirati. Svaka provala društvenog zla i etničkog čišćenja počinje upravo na toj kulturnoj razini, čišćenjem ljudskih glava, čišćenjem riječi, čišćenjem simbola.
Kultura živi od građenja mostova, od propusnih granica, od zagrljaja, pa tako i riječi. Tako da je, na koncu, nacionalizam najveća prijetnja jeziku. On mu ne da se razvija prirodno, ne da mu da bude živi organizam, da raste, razvija se, on od jezika želi napraviti mrtvi fosil, relikviju.
RSE: U svojim knjigama i naučnim istraživanjima bavili ste se društveno-političkim promjenama religijskog na području bivše Jugoslavije. Kako komentirate tranziciju iz općeprihvaćenog ateizma u socijalizmu, do demokracije u kojoj je sve naglašenije ispoljavanje vjerskih osjećaja, a ateisti kao da su postali tiha manjina? Kakva je to pojava i što nosi sa sobom?
Kristić: Ateizam je bio neka društvena norma u prošlom sistemu i onda su mnogi bili ateisti izvana, ali su to religiozno tajno živjeli kod kuće. Mi sada živimo u vremenu kada je to religiozno društvena norma. Onda su odjednom mnogi postali religiozni zato što je to društveno prihvatljivo, jer se to očekuje i jer se time dobivaju neke društvene i političke povlastice, a to je najveća opasnost za religiju – kad je ona glumljena.
Kada listate Bibliju, nigdje se ne osuđuje ateizam, jedino što se osuđuje jest "vjera usana", gdje nema djela. Uzmimo za primjer, koliko je bilo socijalne pravde u socijalizmu, koliko su bila velika radnička prava, a kakva su danas, tko su vlasnici tvrtki i poduzeća? Sve uzorni katolici, muslimani i pravoslavci. Kako to da su ateisti davali radnicima veća prava? Dakle, vidimo da je ta vjera koja je posvuda u društvu ustvari glumljena, jer nema plodova, nema ljudskosti.
RSE: Kakva je veza između političkih i religijskih struktura na ovim prostorima, i da li je taj odnos specifičan za zemlje nastale raspadom Jugoslavije?
Kristić: Naše religije su toliko kupljene povlasticama političkih struktura. Rekao bih da su kastrirane. Toliko su zarobljene političkim povlasticama, brigom za institucionalnom sigurnošću, da ne mogu naviještati Božju riječ. Trebali bi se ugledati na papu Franju koji pere noge izbjeglicama, ženama, a u nas religijske institucije, nažalost, iako postoje disonance, uglavnom peru savjest onih koji stvaraju društvenu i političku bijedu u našoj zemlji.
RSE: Autor ste knjige Graditeljice mira – društveno politički angažman dobitnica Nobelove nagrade za mir. Jedna od žena koje spominjete je i Aung San Suu Kyi, premijerka Mjanmara koju se posljednjih mjeseci optužuje za progon muslimana u toj zemlji. Što mislite o tome? Da li je na prostorima Balkana bila na djelu potpuna preobrazbu ljudi za vrijeme rata?
Kristić: Gospođa Kyi je pokazala iznimnu hrabrost dok se borila za prava vlastitog naroda. Međutim, na njenom primjeru možemo zorno vidjeti da je istinska ljudska veličina ne borba za svoje, nego sposobnost da se borimo za druge. I ona je, nažalost, ljudski i moralno, pala na tom ispitu, a to je poruka i nama ovdje, da se ne mjeri naša veličina po tome kako se osjećam ja ili moji, nego kako se osjećaju drugi. Mjera tolerancije u Sarajevu nije kako se osjećaju Bošnjaci, nego Srbi i Hrvati. Isto vrijedi za Banju Luku, za Mostar.
RSE: Svojim radom nastojali ste poticati i procese pomirenja i oprosta među ljudima. Koliko je to teško i ostvarivo s obzirom na rane ljudi u BiH?
Kristić: Moj je osjećaj da još u ljudima postoji veliki kapacitet, da oni slute u kojem bi smjeru trebalo ići, ali su ustrašeni. Možda je tragedija našeg društva da mi nemamo političare od velikog formata, da se oni odreknu politike mržnje i podjela i da krenu tim putem, možda svjesni da će izgubiti jedne izbore, ali da će dugoročno stvoriti promjenu.
Često kažem da je moj motiv biti u takvim projektima zato što ne želim da se moj sin sutra s bilo čijim sinom gleda preko puške, nego da sjede zajedno za stolom i slave život.
Facebook Forum