Zrno soli Ines Šaškor: Partizan u pritvoru

Spektakularno privođenje 90-godišnjeg Josipa Boljkovca, karlovačkog prvoborca, poslijeratnog šefa lokalne OZNE i prvog hrvatskog ministra unutarnjih poslova, pod sumnjom da je odgovoran za ratni zločin iz 1945. godine, očekivano je izazvalo burne reakcije.

Karlovačko komunalno poduzeće „Zelenilo“ ostavilo je prije tjedan dana na zapuštenim židovskim grobovima obavijest o potrebi hitnog plaćanja grobne naknade. Nitko je dulje vrijeme ne plaća, a neplaćanje ima za posljedicu gubitak grobnog mjesta. U Karlovcu je 2001. živjelo četvoro Židova. Prije Drugog svjetskog rata bilo ih je 297, rat ih je preživjelo 39. Njih 258 nestalo je u holokaustu. Uže rodbine više praktički nemaju.

Karlovačko Židovsko groblje je 1998. zaštićeno kao spomenik. Sadašnje gradske vlasti sve su to zanemarile. Ili možda nisu?

U obližnjoj šumi Babina gora državno poduzeće Hrvatske šume postavile su svojedobno spomenik za 400 do 600 kadeta Domobranske dočasničke škole koji su tu navodno ubijeni po ulasku partizana u Karlovac 6. svibnja 1945. Ispostavilo se da su kadeti transferirani u Zagreb i preživjeli – prvi je umro prirodnom smrću 1965, a ima ih još živih. Na toj lokaciji pronađeno je 40 ljudskih ostataka, do danas neistraženih. S obzirom na ratna zbivanja mogu to biti posmrtni ostaci lokalnog srpskog stanovništva, Nijemaca, Talijana, partizana ili ustaša i domobrana.

Ta je činjenica neosporno utvrđena, ali spomen ploča i dalje stoji. Državno je poduzeće nije skinulo, ili promijenilo sadržaj.

To je realnost u okviru koje se dogodilo hapšenje Josipa Boljkovca. Realnost zbrkana, s dubokim traumama i podjelama koje ne blijede. Realnost koja pokazuje da svega 21 posto mladih srednjoškolaca starijih razreda smatra da je NDH bila fašistička tvorevina (Istraživanje političke pismenosti u organizaciji GONG-a i Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, financirano od Europske unije, 2010 godine). Isto istraživanje pokazuje da su mladi skloni autoritarnosti, političkom radikalizmu i etnocentrizmu.

Taj je sustav vrijednosti u proteklih 20 godina promoviran od strane većine vladajućih garnitura, preko sustava obrazovanja, dominantnih medija, Crkve.

U takvoj realnosti dogodilo se u Hrvatskoj privođenje partizanskog prvoborca. Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti poslijeratna hapšenja antifašista. Osuda za njihove zločine bila je, koliko znamo, samo jedna, u Latviji, za ruskog crvenoarmejca. I to iz drugog pokušaja.

Javnost ne zna pojedinosti iz istražnog spisa protiv Josipa Boljkovca. Njegov odvjetnik tvrdi da je pravno neutemeljen i pun rupa, bez izravnih dokaza koji Boljkovca povezuju s djelom, ali uzmimo da odvjetnici uvijek tako govore, pa ostajemo i dalje nedovoljno informirani o meritumu. Znamo samo da se tereti za smrt 21 zarobljenika 1945. godine, i to po osnovi zapovjedne odgovornosti kao odgovorna osoba tadašnje OZNE. Znamo i da je istraživanje te lokacije u blizini Karlovca počelo 1998. godine, i nakon javnih najava aktualnog ministra unutarnjih poslova Tomislava Karamarka, okončano mjesec dana prije parlamentarnih izbora.

Nitko u Hrvatskoj ne dvoji da je ovo privođenje „predizborno“. Oko toga čak postoji suglasnost desnih i lijevih analitičara, koji se u pravilu ne slažu oko ocjena Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Postoje i političke kalkulacije da ovim hapšenjem Karamarko, s jedne strane, nastoji amortizirati učinak aktualnih suđenja bivšim šefovima svoje stranke, a s druge strane, sebe promovirati kao budućeg lidera desnice.

Za takvo, dnevnopolitičko promatranje Boljkovčeva slučaja ima argumenata. Treba imati u vidu i činjenicu da se sam Boljkovac, iako jedan od utemeljitelja HDZ-a, rano odrekao te stranke, optužujući ju za radikalizam, poticanje ratne histerije i progon Srba. Kao šef policije sigurno je imao nešto više saznanja nego obični smrtnici i odlučio je o njima javno govoriti. On je, uz Stipu Mesića i Josipa Manolića, jedan od trojice najutjecajnijih antifašista koji su utemeljili, pa i napustili HDZ. To im nije zaboravljeno niti oprošteno.

Ali važniji od dnevnopolitičkih razloga su suštinski. Treba li 66 godina poslije završetka Drugog svjetskog rata suditi za izvansudska smaknuća koja su se u poraću događala?

Bilo ih je mnogo, bilo ih je svugdje i sudilo se nije. To je činjenica. Sile pobjednice, a među nima je bila i Hrvatska/Jugoslavija, nametnule su svoju pravdu koja je trebala biti srazmjerna strahotama što su ih fašizam/nacizam stvorili. Do tada neviđenih.

Na tome je izrastao suvremeni međunarodni poredak.

Sa današnje distance, i s u međuvremenu razvijenim institutima međunarodnog ratnog prava, to izgleda nepravedno. Ali je tako, povijest se ne da retroaktivno promijeniti.

Hrvatska je odlučila biti avangardom na tom području i pod geslom „zločin je zločin“ odlučila se na progon antifašista.

Kada se odlučuje za akciju bez presedana u novijoj povijesti, ozbiljna vlast je suvislo obrazloži, objasni motive i polazišta, pripremi javnost, nastoji postići što širi konsenzus.

Kada je prije desetak godina stigla haška optužnica za hrvatskog generala Janka Bobetka, tadašnja je koalicijska Vlada sazvala posebnu sjednicu Sabora kako bi objasnila potrebu suradnje s Haagom (i istodobno izvrdala izručenje ostarjelog i bolesnog Bobetka koji je preminuo kod kuće).

Sadašnja se vlast zadovoljila lakonskim (i pogrešnim) pozivom premijerke Jadranke Kosor na Rezoluciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o osudi zločina komunističkih režima iz 2006 godine. U toj se rezoluciji poziva na suočavanje, istraživanje i osudu prakse tih režima. Istom prigodom odbačena je peporuka koja je pozivala na istrage i progon možebitnih počinitelja zločina iz toga doba. Smatralo se da je protok vremena, a i prakse mnogih zemalja to učinilo bespredmetnim.

Prije godinu dana (listopad 2010) Europska komisija odbacila je zahtjev 6 istočnoeuropskih članica da se negiranje zločina komunizma kažnjava po uzoru na kažnjavanje negiranja holokausta i genocida., tj. da komunistički zločini trebaju biti tretirani poput nacističkih. Nije bilo konsenzusa oko toga, tzv. stare članice pobojale su se da se radi, kako je tada pisao londonski Guardian, „o loše prikrivenim pokušajima rehabilitacije domaćih kolaboracionista, dok antiseminitizam i dalje živi na ulicama i medijima istoka“.

Bojimo se da je o tome riječ i u aktualnom hrvatskom progonu Josipa Boljkovca.
Da bi netko procesuirao tako teško razdoblje kao što su rat i poraće, ponajprije bi morao sve temeljito istražiti, svim dostupnim sredstvima suvremene znanosti. Potom organizirati široku raspravu, usmjeriti javnost i školski sustav. I iznad svega voditi politiku koja je nedvosmisleno antifašistička.

A to u Hrvatskoj nije slučaj.

Nije ovdje potrebno mnogo pisati o praksi posljednjih 20-tak godina. Njezine relikte naveli smo na početku teksta. Tisuće partizanskih spomenika letjelo je u zrak, dinamitom iz arsenala Hrvatske vojske, antifašističkim su borcima sistematski ukidana stečena prava i nikada nisu vraćena. Antifašizam je ustavna kategorija (spomenuti Karamarko bi je izbacio iz Ustava), ali njegovo vrednovanje je prigodničarsko. Genocid što ga je počinila NDH, nad Srbima, Židovima i Romima, nije suštinski prihvaćen, na što stalno upozorava povjesničarka Zorica Stipetić i još poneki intelektualac. U Hrvatskoj legalno izlaze novine (Hrvatski list) koje slave ustaštvo i negiraju antifašizam. U lipnju ove godine objavljena je naslovnica o komemoraciji u Jadovnom, u Lici, gdje je u 10 tjedana 1941. godine ubijeno najmanje 25.000 ljudi, na kojoj je pisalo „Velikosrpska nekrofilija“. Te se novine spominju u optužnom spisu protiv Ive Sanadera kao one u koje je uložen oprani novac iz crnih fondova HDZ-ea.

Mnogo i previše je takvih primjera. Kao da je i Hrvatska, poput Srbije, kao što je napisala kolegica Slobodanka Ast, nastojala svoj antifašizam „ispisati iz istorije“.
S vremenom su i učinjeni neki koraci da se neoustaški duh iz boce, iskrsnuo ranih 90-tih, vrati i potisne.

Hrvatsko je društvo u previranju, mnogo je zbrke, pomiješanih teza, zamjena uzroka i posljedica.

Za istraživanje i objektivno kritičko vrednovanje poslijeratnih događaja, pa i smaknuća, ovo društvo nije sposobno. Još.

Da li je sposobno za pošteni i fer pravni postupak prema Josipu Boljkovcu?