Prijedlog hrvatskog predsjednika Srbiji i BiH

Na Jahorini će se početkom veljače održati sastanak Igmanske inicijative, uz učešće, kako je najavljeno, šefova država Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Hrvatski predsjednik Ivo Josipović tom će prigodom svojim kolegama predložiti sklapanje trilateralnog međudržavnog sporazuma o progonu ratnih zločina.

Ovu informaciju objavio je riječki Novi list. Te su novine pokušale dobiti i prve komentare iz Beograda i Sarajeva. Iz ureda predsjednika Srbije Borisa Tadića načelno pozitivno gledaju na inicijativu, iz kabineta trojice članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine i iz Tužiteljstva BiH nema odgovora.

Službeno, hrvatska inicijativa nije javno najavljena.

Bilo bi bolje da jest i da je široko obrazložena, jer riječ je o izuzetno važnoj i delikatnoj temi.

Vrijeme je da se zaključi poglavlje kažnjavanja ratnih zločina iz proteklog rata. Na svim stranama i po ujednačenim kriterijima.

Je li trilateralni međudržavni sporazum najbolji način? Pravnici bi složno rekli da jest. A je li i politički realan?

U jednom ranijem intervjuu Ivo Josipović iznio je osnovna polazišta svoje ideje: treba procesuirati sve počinitelje ratnih zločina i izbjeći dosadašnju selektivnost nacionalnih pravosuđa. Nadležnost za progon osumnjičenih određivala bi se prema prebivalištu, što znači da bi svaka država sudila svojim državljanima. Države bi se obvezale na suradnju u razmjeni dokumentacije i istražnih spisa, a presude bi se priznavale u svakoj od država. Potpunim i stvarnim prebacivanjem u nadležnost pravosudnih tijela, ovi bi sudski procesi postepeno prestajali bili predmet politizacije i dizanja međudržavnih ili međinacionalnih tenzija. Zaštitili bi se nepravedno osumnjičeni i ukinuo apsurdni institut tajnih optužnica koji služi samo za međusobne ucjene među državama, a kod građana unosi nesigurnost i strah. Josipović dopušta i mogućnost monitoringa u procesima kada se državljaninu jedne zemlje sudi za zločine u drugoj. To i onako već rade nevladine udruge.

Ova se hrvatska inicijativa uobličavala u vrijeme afere Purda, kada je temeljem optužnice iz Beograda od prije 20 godina u Bosni i Hercegovini pritvoren taj, pokazalo se, nepravedno osumnjičeni vukovarski branitelj. Temeljem optužnica iz toga doba pokrenut je postupak i protiv još 40-tak pripadnika hrvatskih oružanih i policijskih snaga, ali i nekih političara – Šeksa i Vekića. Tada vladajući HDZ reagirao je donošenjem apsurdnog Zakona o ništetnosti, kojim su poništeni pravni akti bivše JNA i Srbije o progonu državljana Hrvatske zbog ratnih zločina. Taj HDZ-eov predizborni manevar obrazložen je potrebom zaštite hrvatskih branitelja od spornog srpskog zakona kojim je proglasila vlastitu jurisdikciju za ratne zločine na područje cijele bivše Jugoslavije. Međutim, donošenjem toga zakona praktički je anuliran sporazum tužiteljstava Hrvatske i Srbije iz 2006. po kojemu je ipak ostvarena suradnja u procesuiranju ratnih zločina.

Josipović je odmah, u listopadu prošle godine, proglasio štetnim donošenje hrvatskog zakona koji je bio obični „tuk na utuk“ akt. Isto je učinio i glavni državni odvjetnik Bajić. Usprotivila mu se i tadašnja opozicija, sada vlast.

Svi su oni rekli da je međudržavni sporazum bolje, trajnije i sveobuhvatnije rješenje.

Najnovija Josipovićeva inicijativa koju namjerava za koji dan iznijeti na sastanku na Jahorini realizacija je toga stava.

Principijeno, to je veoma dobra inicijativa.

Ali, međudržavni sporazumi ozbiljan su posao. Ima li hrvatski predsjednik suglasnost vlastite Vlade za predlaganje takvog sporazuma? Jer, on je sukreator vanjske politike, ne i njezin jedini kreator i reprezentant.

Hrvatska se vlada nije oglasila.

Iz dosadašnjih opreznih izjava nazire se da bi Srbija mogla biti sklona takvom sporazumu. Što je s Bosnom i Hercegovinom? Ne zna se.

Prije nepuna dva mjeseca predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić blokirao je potpisivanje protokola o suradnji tužilaštava BiH i Srbije o suradnji u progonu počinitelja ratnih zločina koji je na inicijativu glavnog haškog tužitelja Bramertza i pod pokroviteljstvom Evropske unije trebao biti potpisan u Bruxellesu. Taj sporazum sličan je onome što su ga tužiteljstva Hrvatske i Srbije potpisale 2006. godine. Formalni razlog odbijenice iz Sarajeva bilo je pitanje nadležnosti, a stvarni nepristajanje na dosadašnji način suradnje, po kojemu je, kako se u moglo čuti „tužiteljstvo BiH tehnički servis glavnog srpskog tužitelja Vukčevića“. Slučajevi poput onog Jovana Divjaka, Ejupa Ganića, „Dobrovoljačka“, „Tuzlanska kolona“ i drugi ogorčili su značajan dio javnosti u Bosni i Hercegovini.

Odbijanje pak predsjedavajućeg Predsjedništva BiH da odobri takav protokol razljutilo je međunarodne faktore. Oni su smatrali da su se sve sporne situacije mogle riješiti.

U takvoj situaciji dolazi do spomenute inicijative hrvatskog predsjednika.
Kada jedan šef države izađe s prijedlogom o trilateralnom međunarodnom sporazumu u drugoj državi, za pretpostaviti je da su predradnje učinjene. Da su razgovarali najprije političari, potom i međunarodnopravni eksperti. Jesu li? Ne zna se.

Ne slažem se s onima koji tvrde da je današnja Hrvatska potencijalna opasnost za nezavisnost i integritet Bosne i Hercegovine. Još manje da Beograd i Zagreb zajedno destabiliziraju Bosnu i Hercegovinu. Sadašnja politika Beograda jest dvosmislena, politika Zagreba je često nejasna, baš poput one iz Bruxellesa, ali ne teži pripajanju niti jednog dijela BiH kao nekom rezervnom rješenju za izgubljene teritorije. Poltika Franje Tuđmana je napuštena. Imputirati je Ivi Josipoviću i Vesni Pusić naprosto nije fer. Čak je i najdesniji od potencijalnih kandidata za novog lidera HDZ-a – Tomislav Karamarko – koji inače zastupa povratak tuđmanizmu izjavio ovih dana da se zalaže za povratak svim glavnim elementima te politike, osim one prema Bosni i Hercegovini i privatizaciji.

Upravo zato svaku inicijativu, pa i kada je najdobronamjernija, treba dobro pripremiti, jasno i pošteno obrazložiti.

To je u ovoj najnovijoj inicijativi Ive Josipovića izostalo.