Ovih su dana lokalni lideri u dvije države, u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj, predstavili dva velika projekta. U Višegradu je najavljen Kamengrad u počast Ivi Andriću, a u Splitu spomenik Isusu na Marjanu, najviši na svijetu. I usput Franji Tuđmanu na splitskoj rivi. Mitska mjesta kolektivne memorije postaju igračke skorojevića i lunatika. I opaka igra s političkim posljedicama.
Pišem ovaj tekst u Zagrebu 7. srpnja. Na današnji dan 1893. godine u tom se gradu rodio Miroslav Krleža, najveći hrvatski pisac. Globalna tražilica Google, u svojoj hrvatskoj verziji, odlučila je na naslovnicu staviti lik Krležinog junaka Petrice Kerempuha. To je nakratko privuklo pozornost medija, svi smo jako ponosni kada se uvažava nešto naše, ali tko će doista posegnuti za Baladama Petrice Kerempuha na današnji dan? A trebalo bi. Možda bi bilo manje gluposti, nesnošljivosti i paradiranja. Ona čuvena „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo i pak ni vazda nebu da nam nekak nebu“ već je ionako pretvorena u odu komformizmu, a poetska, prevratnička i buntovna moć Balada polako pada u zaborav. I galge, i zdroblena kolena i „se naše rane, solze, kervave kaštige“ i biskupi koji „kak klafrave papige nad galgama se mole za blagoslov verige“.
Nije ni Ivo Andrić prošao bolje. Već dugo svjedočimo o svojatanjima, osporavanjima, kako vjetar puše stavu. Svakakvih čudesa smo se naslušali i nagledali. U Splitu je 1990., odmah po dolasku HDZ-a na vlast, ukinuta ulica Ive Andrića, ali – gle čuda – ta se ulica i dalje zove Andrićeva, ali po Vicku Andriću, konzervatoru. Predsjednik Društva hrvatskih književnika proglasio je prije desetak godina Andrića „veleizdajnikom“. I Držića također. A onda je neki srpski akademik došao na suludu ideju da Držića i još niz dubrovačkih pisaca uvrsti u antologiju srpske književnosti, pa su udruženja pisaca, Matica hrvatska i njezini mediji poludjeli.
Rodna kuća Ive Andrića u Travniku
Još je tužnija Andrićeva sudbina u Bosni i Hercegovini, zemlji iz koje potekao, koja ga je obilježila i inspirirala i koju je učinio povijesnom. U Višegradu, čiju je ćupriju pretvorio u svjetski simbol srušen mu je spomenik, u Travniku njegov muzej nevoljko tavori. Vladajući ga bošnjački establišment ignorira i izriče često otrovne sudove, hrvatski samo inzistira na hrvatskom i katoličkom podrijetlu, a srpski ga je odlučio nacionalizirati i pretvoriti u ikonu Republike Srpske.
Riječi koje su se čule na predstavljanju monstr-ideje o Kamengradu – da će on „projektirati duh Republike Srpske koji proistječe iz Andrićeve literature“
skaredne su i uvreda zdravom razumu.
Nema ništa suprotnije „duhu Republike Srpske“ od literature, života i ideja Ive Andrića. Ta tvorevina nastala na zločinu i etničkom čišćenju u novonastalim post-dejtonskim okvirima traži svoje mjesto pod suncem, udaljujući se formalno od prvotnog zločina, ali i ne suočavajući se s njim.
Andrić se bavio ljudima u zlim i dobrim vremenima, ljudskom prirodom, njegova kasaba bila je svemir. On jest srpski pisac, ponajbolji pisac srpskog jezika, dijelom je i hrvatski, svakako bosanskohercegovački, a njegov politički program je bio jugoslavenski. Ne i republičkosrpski.
„U trenucima društvenih potresa i velikih, neminovnih promena obično izbijaju napred upravo ovakvi ljudi, i nezdravi i nepotpuni, vode stvari naopako i stranputicom. U tome i jeste jedan od znakova poremećenih vremena“, zapisano je u Na Drini ćuprija.
Andrić se sam najbolje brani.
Nekako istodobno s idejom višegradskog Kamengrada, nastaloj u mašti zlog genija Emira Kusturice, jedan je hrvatski gradonačelnik, splitski trgovac Željko Kerum koji je bogatstvo stekao, kako se tvrdi, švercanjem Caritasove pomoći, i koji ne krije da ga neznanje ne opterećuje, došao je na ideju da gradu podari najveći kip Isusa Krista na kugli zemaljskoj i postavi ga na splitskom Marjanu. Za svoj novac, kaže. A usput i na rivu kip Franje Tuđmana. Taj bi se podizao o trošku građana. Bliže se izbori, čovjek bi u Sabor. Najprije se vozio u Maybachu, pio Dom Perignon uz ćevapčiće, prisvojio u međuvremenu pola grada, pa je sada došlo vrijeme za nešto uzvišeno.
Željko Kerum
Mediji se upravo natječu u ismijavanju toga projekta. Književnik i humorist Boris Dežulović tu ideju je već nazvao „splitskim Jurassic parkom“, Ivica Ivanišević „Ogorjem-sur-Mer“.
To je zdravo za posustali duh građana, ali stvar nije komična.
Beskrupulozna zloupotreba simbola kulture i baštine, a to znači i memorije i identiteta, u dnevnopolitičke svrhe postaje nepodnošljiva i opaka igra.
Dodik i Kusturica su ukrali Andrića i proglasili ga gotovo ocem Republike Srpske, Kerum bi cijeli Split pretvorio u svoje freaky zabavište.
A narod ostaje zaglupljen i – siromašan.
I ne čita. Ni Krležu, ni Andrića.
Ostaje nam da ih se opet, samo malo, prisjetimo.
„V kmici, v pivnici,
Brez ikakšne luči,
Čul se je veter
Kak v praznini huči,
S kervavemi nokti v drobu, v mozgu, v žuči,
Zalajal sam kak samec, kervavi pes vmiruči“
I još:
„Tako se na kapiji, između neba, reke i brda, naraštaj za naraštajem učio da ne žali preko mere ono što mutna voda odnese. Tu je u njih ulazila nesvesna filozofija kasabe da je život neshvatljivo čudo, jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto, kao na Drini ćuprija“
Pišem ovaj tekst u Zagrebu 7. srpnja. Na današnji dan 1893. godine u tom se gradu rodio Miroslav Krleža, najveći hrvatski pisac. Globalna tražilica Google, u svojoj hrvatskoj verziji, odlučila je na naslovnicu staviti lik Krležinog junaka Petrice Kerempuha. To je nakratko privuklo pozornost medija, svi smo jako ponosni kada se uvažava nešto naše, ali tko će doista posegnuti za Baladama Petrice Kerempuha na današnji dan? A trebalo bi. Možda bi bilo manje gluposti, nesnošljivosti i paradiranja. Ona čuvena „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo i pak ni vazda nebu da nam nekak nebu“ već je ionako pretvorena u odu komformizmu, a poetska, prevratnička i buntovna moć Balada polako pada u zaborav. I galge, i zdroblena kolena i „se naše rane, solze, kervave kaštige“ i biskupi koji „kak klafrave papige nad galgama se mole za blagoslov verige“.
Nije ni Ivo Andrić prošao bolje. Već dugo svjedočimo o svojatanjima, osporavanjima, kako vjetar puše stavu. Svakakvih čudesa smo se naslušali i nagledali. U Splitu je 1990., odmah po dolasku HDZ-a na vlast, ukinuta ulica Ive Andrića, ali – gle čuda – ta se ulica i dalje zove Andrićeva, ali po Vicku Andriću, konzervatoru. Predsjednik Društva hrvatskih književnika proglasio je prije desetak godina Andrića „veleizdajnikom“. I Držića također. A onda je neki srpski akademik došao na suludu ideju da Držića i još niz dubrovačkih pisaca uvrsti u antologiju srpske književnosti, pa su udruženja pisaca, Matica hrvatska i njezini mediji poludjeli.
Riječi koje su se čule na predstavljanju monstr-ideje o Kamengradu – da će on „projektirati duh Republike Srpske koji proistječe iz Andrićeve literature“
skaredne su i uvreda zdravom razumu.
Nema ništa suprotnije „duhu Republike Srpske“ od literature, života i ideja Ive Andrića. Ta tvorevina nastala na zločinu i etničkom čišćenju u novonastalim post-dejtonskim okvirima traži svoje mjesto pod suncem, udaljujući se formalno od prvotnog zločina, ali i ne suočavajući se s njim.
Andrić se bavio ljudima u zlim i dobrim vremenima, ljudskom prirodom, njegova kasaba bila je svemir. On jest srpski pisac, ponajbolji pisac srpskog jezika, dijelom je i hrvatski, svakako bosanskohercegovački, a njegov politički program je bio jugoslavenski. Ne i republičkosrpski.
„U trenucima društvenih potresa i velikih, neminovnih promena obično izbijaju napred upravo ovakvi ljudi, i nezdravi i nepotpuni, vode stvari naopako i stranputicom. U tome i jeste jedan od znakova poremećenih vremena“, zapisano je u Na Drini ćuprija.
Andrić se sam najbolje brani.
Nekako istodobno s idejom višegradskog Kamengrada, nastaloj u mašti zlog genija Emira Kusturice, jedan je hrvatski gradonačelnik, splitski trgovac Željko Kerum koji je bogatstvo stekao, kako se tvrdi, švercanjem Caritasove pomoći, i koji ne krije da ga neznanje ne opterećuje, došao je na ideju da gradu podari najveći kip Isusa Krista na kugli zemaljskoj i postavi ga na splitskom Marjanu. Za svoj novac, kaže. A usput i na rivu kip Franje Tuđmana. Taj bi se podizao o trošku građana. Bliže se izbori, čovjek bi u Sabor. Najprije se vozio u Maybachu, pio Dom Perignon uz ćevapčiće, prisvojio u međuvremenu pola grada, pa je sada došlo vrijeme za nešto uzvišeno.
To je zdravo za posustali duh građana, ali stvar nije komična.
Beskrupulozna zloupotreba simbola kulture i baštine, a to znači i memorije i identiteta, u dnevnopolitičke svrhe postaje nepodnošljiva i opaka igra.
Dodik i Kusturica su ukrali Andrića i proglasili ga gotovo ocem Republike Srpske, Kerum bi cijeli Split pretvorio u svoje freaky zabavište.
A narod ostaje zaglupljen i – siromašan.
I ne čita. Ni Krležu, ni Andrića.
Ostaje nam da ih se opet, samo malo, prisjetimo.
„V kmici, v pivnici,
Brez ikakšne luči,
Čul se je veter
Kak v praznini huči,
S kervavemi nokti v drobu, v mozgu, v žuči,
Zalajal sam kak samec, kervavi pes vmiruči“
I još:
„Tako se na kapiji, između neba, reke i brda, naraštaj za naraštajem učio da ne žali preko mere ono što mutna voda odnese. Tu je u njih ulazila nesvesna filozofija kasabe da je život neshvatljivo čudo, jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto, kao na Drini ćuprija“
