Napisala: Ines Šaškor
Stanje je zapravo kakvo je i bilo. Hrvatski i srbijanski predsjednik uspostavili su kontakte i dali nekoliko ohrabrujućih izjava. Dobrodošlo, ali ništa konkretno. Slično govore i svi svjetski faktori o Bosni i Hercegovini. I ne čine mnogo. S formulom „prihvatit ćemo sve što se tri naroda dogovore“ nije se do sada daleko stiglo. Od toga su profitirali samo lokalni nacionalni lideri.
Boris Tadić je ubacio i jedno malo kukavičje jaje – i u Opatiji i u Bruxellesu izjavio je da su „Tuđman i Milošević na svom sastanku u Karađorđevu 1991. razgovarali o podjeli Bosne i Hercegovine“, a on i Josipović su se dogovorili da „treba učiniti sve što je moguće kako bi se sačuvao integritet BiH“. Josipović na takvu paralelu nije reagirao. Svako prizivanje Karađorđeva, pa makar i u negaciji, zvoni na uzbunu. Dogovaraju li se to Hrvatska i Srbija o Bosni mimo nje?
Diskontinuitet s Tuđmanovom politikom prema BiH Hrvatska je učinila 2000-te godine i nije se vraćala na to razdoblje, što se ne bi moglo reći i za post-miloševićevsku Srbiju. Odcjepljenje Republike Srpske nije ideja koja korijene ima samo u Banja Luci.
To je bila točka spora na liniji Mesić-Tadić-Dodik. Josipovićeva šutnja na Tadićevu opasku nije znak promjene politike Pantovčaka nego stila, kako je to Josipović i najavio.
Nema argumenata za tvrdnju da Hrvatska mijenja politiku prema BiH. Premijerka Kosor upravo je obnovila u Pragu staru Mesićevu ideju – zalaganje Hrvatske da BiH što prije dobije akcijski plan za NATO. Stipe Mesić je smatrao da ponekad svijet treba prodrmati, jer se na Bosnu i Hercegovinu zaboravlja. Bez NATO-a vrata Europske unije Bosni i Hercegovini teško će se otvoriti.
Pozitivna retorika Hrvatske i Srbije – vlastiti i međunarodni interes
Hrvatska i Srbija obnovili su pozitivnu retoriku i zbog vlastitih legitimnih vanjskopolitičkih ciljeva. Ona se uklapa i u globalne pokušaje stabilizacije regije.
Ali što se događa iza riječi potpore i ohrabrenja?
Obje susjedne države na neki su način dužnici Bosne i Hercegovine, iako ne podjednaki. A njihova vlastita stabilnost ovisi i o stanju u BiH. Hrvatska je otišla korak dalje prema Evropi, ali taj put nije završen. Srbija je svjesna što mora simbolički učiniti i napravila je neke konstruktivne poteze. Deklaracija o Srebrenici, iako nedorečena i manjkava, pritisak je na vodstvo Republike Srpske. U stvarnosti, osim načelnog zauzimanja za integritet BiH, Srbija i dalje ima dva čvrsta stupa u politici prema BiH – Dayton i entitete kao nedodirljive uporišne točke. Dakle, status quo je stvarna politika. Dok Srbija drži pitanje Kosova otvorenim nema interesa promijeniti status quo u Bosni i Hercegovini. Ako je netko moćan ne uvjeri u suprotno.
Hrvatska ima drugačiji problem. Odcjepljenje nekog dijela BiH nije više opcija.
Nove HDZ-eove vlade nakon Tuđman-Šuškove opsjene više nisu išle natrag, europske integracije su odmakle, privrženost ideji opstanka BiH se podrazumijevala. Ali i realitet je ostao. Disfunkcionalni Mostar funkcionira kao „hrvatski glavni grad u BiH“. Specijalne veze su se preselile na stranačke odnose i komplicirano posredovanje između dva podijeljena HDZ-a u BiH.
Ostala je siva zona ekonomsko-političkih veza Zagreba i Mostara, biračkih i socijalnih prava Hrvata iz BiH. Josipović je, oslanjajući se na načela i uvažavajući realnost iznio prijedlog da se sva ta pitanja zakonski reguliraju. Ako desetine tisuća Hrvata iz BiH imaju dvije osobne iskaznice i dva prebivališta i iz toga crpe biračko pravo na dva biračka mjesta, socijalna i ostala prava po dva puta – ne može se od njih činiti masovne prevarante. Država je to omogućila, pa treba i riješiti.
Prvi pokušaj u Saboru da se barem regulira problem dvostrukog prebivališta zastao je zbog intervencije Katoličke crkve koja se pobojala da bi moglo doći do povećanog, pa i totalnog egzodusa Hrvata iz BiH. Treba vidjeti što će donijeti nova verzija toga zakona.
U Josipovićevim stavovima oko BiH jedan detalj izmiče pažnji. A on se dosta razlikuje od Tadićevih stavova. Uz načelo jednakopravnosti tri konstitutivna naroda Josipović obavezno dodaje „i pojedinaca“. Prevedeno - hrvatski se predsjednik zalaže za kombinaciju nacionalnoh i građanskog kriterija u konstituciji BiH. Do sada nije iznosio nikakve konkretne prijedloge na tom tragu.
Ali ti se procesi pokreću. Hrvatska politka prema BiH se polagano evropeizira.
I nakon pozitivnih poruka – status quo
Istodobno, procesi u BiH su blokirani. Skori izbori neće pomaknuti ustavna i ostala politička usuglašavanja. Tri nacionalne zajednice polako konstituiraju vlastitu „nacionalnu politiku“ i udaljavaju se jedna od druge. Nedavno istraživanje agencije Ipsos Puls pokazalo je da za 80 posto Srba iz pretežno srpskih krajeva u BiH prihvatljivo priključenje Srbiji, te da je isto toliko Bošnjaka za centraliziranu BiH bez entiteta. Istodobno, 27 posto Hrvata iz iz područja s pretežno hrvatskim stanovništvom blisko je priključenju Hrvatskoj, a 70 posto zastupa treći entitet.
Porazni rezultati za državni opstanak neke zemlje. Da se sadašnje stanje održi zalaže se 42 % Srba, 24 % Bošjaka i 6 % Hrvata.
Ali, u istom istraživanju pokazuje se da je etnička distanca sve manja. Veoma je visoki stupanj prihvaćanja pripadnika druge nacionalnosti za prijatelja i druženje – od 62 do 83 posto. Dakle, političke razlike su velike – a njih induciraju političari – ali građani mogu i žele živjeti zajedno.
Bosanski i hrvatski pisac Josip Mlakić, čovjek andrićevske poetike, napisao je: „U Bosni se učinjeno zlo plitko zakopava, pamti se dugo i ustrajno. Uvijek je na dohvat ruke.“
Političari bi ga trebali čitati. Pa i susjedi.
Stanje je zapravo kakvo je i bilo. Hrvatski i srbijanski predsjednik uspostavili su kontakte i dali nekoliko ohrabrujućih izjava. Dobrodošlo, ali ništa konkretno. Slično govore i svi svjetski faktori o Bosni i Hercegovini. I ne čine mnogo. S formulom „prihvatit ćemo sve što se tri naroda dogovore“ nije se do sada daleko stiglo. Od toga su profitirali samo lokalni nacionalni lideri.
Boris Tadić je ubacio i jedno malo kukavičje jaje – i u Opatiji i u Bruxellesu izjavio je da su „Tuđman i Milošević na svom sastanku u Karađorđevu 1991. razgovarali o podjeli Bosne i Hercegovine“, a on i Josipović su se dogovorili da „treba učiniti sve što je moguće kako bi se sačuvao integritet BiH“. Josipović na takvu paralelu nije reagirao. Svako prizivanje Karađorđeva, pa makar i u negaciji, zvoni na uzbunu. Dogovaraju li se to Hrvatska i Srbija o Bosni mimo nje?
Diskontinuitet s Tuđmanovom politikom prema BiH Hrvatska je učinila 2000-te godine i nije se vraćala na to razdoblje, što se ne bi moglo reći i za post-miloševićevsku Srbiju. Odcjepljenje Republike Srpske nije ideja koja korijene ima samo u Banja Luci.
To je bila točka spora na liniji Mesić-Tadić-Dodik. Josipovićeva šutnja na Tadićevu opasku nije znak promjene politike Pantovčaka nego stila, kako je to Josipović i najavio.
Nema argumenata za tvrdnju da Hrvatska mijenja politiku prema BiH. Premijerka Kosor upravo je obnovila u Pragu staru Mesićevu ideju – zalaganje Hrvatske da BiH što prije dobije akcijski plan za NATO. Stipe Mesić je smatrao da ponekad svijet treba prodrmati, jer se na Bosnu i Hercegovinu zaboravlja. Bez NATO-a vrata Europske unije Bosni i Hercegovini teško će se otvoriti.
Pozitivna retorika Hrvatske i Srbije – vlastiti i međunarodni interes
Hrvatska i Srbija obnovili su pozitivnu retoriku i zbog vlastitih legitimnih vanjskopolitičkih ciljeva. Ona se uklapa i u globalne pokušaje stabilizacije regije.
Ali što se događa iza riječi potpore i ohrabrenja?
Obje susjedne države na neki su način dužnici Bosne i Hercegovine, iako ne podjednaki. A njihova vlastita stabilnost ovisi i o stanju u BiH. Hrvatska je otišla korak dalje prema Evropi, ali taj put nije završen. Srbija je svjesna što mora simbolički učiniti i napravila je neke konstruktivne poteze. Deklaracija o Srebrenici, iako nedorečena i manjkava, pritisak je na vodstvo Republike Srpske. U stvarnosti, osim načelnog zauzimanja za integritet BiH, Srbija i dalje ima dva čvrsta stupa u politici prema BiH – Dayton i entitete kao nedodirljive uporišne točke. Dakle, status quo je stvarna politika. Dok Srbija drži pitanje Kosova otvorenim nema interesa promijeniti status quo u Bosni i Hercegovini. Ako je netko moćan ne uvjeri u suprotno.
Hrvatska ima drugačiji problem. Odcjepljenje nekog dijela BiH nije više opcija.
Nove HDZ-eove vlade nakon Tuđman-Šuškove opsjene više nisu išle natrag, europske integracije su odmakle, privrženost ideji opstanka BiH se podrazumijevala. Ali i realitet je ostao. Disfunkcionalni Mostar funkcionira kao „hrvatski glavni grad u BiH“. Specijalne veze su se preselile na stranačke odnose i komplicirano posredovanje između dva podijeljena HDZ-a u BiH.
Ostala je siva zona ekonomsko-političkih veza Zagreba i Mostara, biračkih i socijalnih prava Hrvata iz BiH. Josipović je, oslanjajući se na načela i uvažavajući realnost iznio prijedlog da se sva ta pitanja zakonski reguliraju. Ako desetine tisuća Hrvata iz BiH imaju dvije osobne iskaznice i dva prebivališta i iz toga crpe biračko pravo na dva biračka mjesta, socijalna i ostala prava po dva puta – ne može se od njih činiti masovne prevarante. Država je to omogućila, pa treba i riješiti.
Prvi pokušaj u Saboru da se barem regulira problem dvostrukog prebivališta zastao je zbog intervencije Katoličke crkve koja se pobojala da bi moglo doći do povećanog, pa i totalnog egzodusa Hrvata iz BiH. Treba vidjeti što će donijeti nova verzija toga zakona.
U Josipovićevim stavovima oko BiH jedan detalj izmiče pažnji. A on se dosta razlikuje od Tadićevih stavova. Uz načelo jednakopravnosti tri konstitutivna naroda Josipović obavezno dodaje „i pojedinaca“. Prevedeno - hrvatski se predsjednik zalaže za kombinaciju nacionalnoh i građanskog kriterija u konstituciji BiH. Do sada nije iznosio nikakve konkretne prijedloge na tom tragu.
Ali ti se procesi pokreću. Hrvatska politka prema BiH se polagano evropeizira.
I nakon pozitivnih poruka – status quo
Istodobno, procesi u BiH su blokirani. Skori izbori neće pomaknuti ustavna i ostala politička usuglašavanja. Tri nacionalne zajednice polako konstituiraju vlastitu „nacionalnu politiku“ i udaljavaju se jedna od druge. Nedavno istraživanje agencije Ipsos Puls pokazalo je da za 80 posto Srba iz pretežno srpskih krajeva u BiH prihvatljivo priključenje Srbiji, te da je isto toliko Bošnjaka za centraliziranu BiH bez entiteta. Istodobno, 27 posto Hrvata iz iz područja s pretežno hrvatskim stanovništvom blisko je priključenju Hrvatskoj, a 70 posto zastupa treći entitet.
Porazni rezultati za državni opstanak neke zemlje. Da se sadašnje stanje održi zalaže se 42 % Srba, 24 % Bošjaka i 6 % Hrvata.
Ali, u istom istraživanju pokazuje se da je etnička distanca sve manja. Veoma je visoki stupanj prihvaćanja pripadnika druge nacionalnosti za prijatelja i druženje – od 62 do 83 posto. Dakle, političke razlike su velike – a njih induciraju političari – ali građani mogu i žele živjeti zajedno.
Bosanski i hrvatski pisac Josip Mlakić, čovjek andrićevske poetike, napisao je: „U Bosni se učinjeno zlo plitko zakopava, pamti se dugo i ustrajno. Uvijek je na dohvat ruke.“
Političari bi ga trebali čitati. Pa i susjedi.
