Prije godinu dana, 1. srpnja 2009., iznenada i bez suvislog obrazloženja hrvatsku vladu i čelništvo vladajuće stranke napustio je predsjednik Ivo Sanader. Naslijedila ga je dugogodišnja zamjenica Jadranka Kosor. Nakon godinu dana i dobrog početnog prijema u javnosti akcije Jadranke Kosor naglo padaju.
Važnije od toga, akcije hrvatske privrede, pa i države, ne stoje dobro.
„ Hrvate treba preseliti u Las Vegas. Ioanko 70 posto građana živi od lota, a preostalih 30 posto od kladionica.“
Ovako je jedan čitatelj reagirao na tekst ozbiljnog ekonomskog analitičara o godišnjici Sanaderova bijega. A taj je analitičar, Miodrag Šajatović, urednik jednog od još dva-tri preostala relevantna ekonomska medija, zaključio da je jedini izlaz za Hrvatsku – ugovoriti 40-godišnju koncesiju na pustinju, a 4,5 milijuna ljudi natjerati na biblijsko lutanje bespućima. Pravo povratka imali bi samo oni koji nisu glasali posljednjih 20-30 godina.
U ovim, sve apsurdnijim i bizarnijim okvirima, kreću se analize jednogodišnje bilance vlade Jadranke Kosor.
Bilo je loše, sada je gore.
Ivu Sanadera javnost je ispratila kao autoritativnog lidera, rodonačelnika klijentelističkog tipa vladavine. U njegovo vrijeme korupcija je cvjetala i pomalo ispijala preostalu zdravu srž nacionalne ekonomije.
Početak vladavine Jadranke Kosor bio je obećavajući.
Krizu je priznala, prekinula bahato ignoriranje stvarnosti, otvorila se prema javnosti, pozvala socijalne partnere za stol, dala zeleno svjetlo za pravosudni progon krupnog kriminala, osujetila Sanaderov pučistički pokušaj povratka, konstruktivno se okrenula prema susjedstvu i, uz pomoć međunarodnih saveznika, postigla rezultate u sporu sa Slovenijom i u savladavanju prepreka prema bržem priključenju Europskoj uniji. Dobila je i značajan bonus – poglavlja iz pristupnih pregovora u zadnji čas su uvjetno otvorena, što Hrvatsku ostavlja u trci za priključenje Uniji u idućoj godini.
Nekoliko početnih nepopularnih mjera – krizni porez na plaće i penzije i povećanje poreza na dodanu vrijednost za 1 posto – javnost je, uz prigodno gunđanje, nekako ipak progutala, shvaćajući da su državne financije u kolapsu, ali s pravom očekujući sveobuhvatni program mjera.
Na koncu, Vlada je donijela program gospodarskog oporavka, što je trebao biti strateški dokument vizije i konkretnog programa izlaska iz krize.
I tu počinju problemi s ovom, kao i sa svakom dosadašnjom vladom.
Vizije nema, a pojedinačni zbir mjera bez jasne orijentacije što se hoće i kuda se ide, pokazuje se samo kao više ili manje uspješni financijski instrumentarij za punjenje sve praznije državne blagajne.
Hrvatska je u tranziciju ušla usred rata, izvela sumnjivu pretvorbu društvenog vlasništva u privatno, što je rezultiralo uništenjem industrije, prodajom banaka i ostataka profitabilnih firmi (naftne, farmaceutske i elektronske industrije, telekomunikacija i sl.), a sve više i zemljišta, za bagatelan novac. To se odvijalo uz korupciju golemih razmjera, a rezultiralo je prekonoćnim bogaćenjem podobnih i spretnih. Istodobno, stotine tisuća ljudi ostajalo je bez posla i snalazilo se u sivoj zoni. Obilato kreditiranje stranih banaka potrošeno je na stanove i automobile, a država se zaduživala plaćajući svoje klijente i socijalni mir. U tom procesu, kojemu se tepalo da je plod suvremenog razvoja, globalizacije, neoliberalizma itd. nisu nevini niti inozemni sponzori svih hrvatskih vlada. Računalo se na pohlepu novih političkih elita, sve odreda, uz časne izuzetke, skorojevića nesposobnih za odgovorno upravljanje, a vrhnje je odlazilo iz zemlje.
Kriza je zakucala na sva svjetska zvona, a Hrvatska ju je dočekala na koljenima.
U svijetu se preispituju temelji na kojima počivaju suvremena društva. Što je dovelo do krize, može li se ona riješiti saniranjem štete onima koji su je proizveli, može li financijski sektor vladati svijetom bez kontrole i pravila, kako raspodijeliti teret krize i, na koncu konca, društvenog bogatstva.
Proteklih godinu-dvije dana lideri najbogatijih i najvećih zemalja svijeta o tome vode intenzivne razgovore, razilaze se i ponovno nalaze, ponešto i dogovore. Iskrastaliziralo se nekoliko modela – američki, britanski, njemački, itd.
Hrvatsku sve to zaobilazi.
Rješenja koja su ponuđena u programu Vlade Jadranke Kosor polaze od dosadašnjeg ekonomskog modela kao zadanog stanja. Sve što se nudi su štednja, racionalizacije, restrukturiranje unutar istog sustava.
Premalo, prekasno. Jer, taj sustav je sustavno, a ne slučajno, gušio radna mjesta u proizvodnji i Hrvatsku učinio plijenom uvoznog lobija. Hrvatska više nema što prodati. Izabravši Borislava Škegru, HDZ-eovog dugogodišnjeg ministra financija i „oca“ sadašnjeg privrednog modela koji je upravo skrahirao, za jednog od čelnih ljudi u svom savjetničkom timu, Jadranka Kosor je poslala poruku javnosti: ostaje se u okviru istog sustava. A on nije samo ekonomski nego je i politički i društveno skrahirao.
Svi ekonomski pokazatelji i prognoze su negativni. Čak lošiji danas nego prije godinu dana.
„Se vogliamo che tutto rimange come e bisogna che tutto cambi“ – Treba sve mijenjati ako želimo da sve ostane isto, kaže Fabrizio Salina, junak Lampedusinog „Geparda“. Možda je melankolični sicilijanski princ preotmjeno društvo za ovdašnje grebatore, ali ova legendarna rečenica ponajbolje oslikava suštinu onoga što se pokušava učiniti.
Politička nomenklatura se samo prilagođava vremenu, ona ne mijenja stanje. To su prepoznali i građani i, naizgled potpuno neočekivano, odazvali se pozivu udruženih sindikata i s impresivnih više od 700 tisuća potpisa podržali referendum protiv izmjena Zakona o radu kojima se ukidaju neka dosadašnja radnička prava.
Pri tome su inače krotki i pitomi hrvatski sindikati bili posve jasni, a građani ih podržali – nije sporno da su nepohodne i reforme sektora rada, da su potrebna odricanja i u oblasti stečenih prava, ali ekonomske mjere vidljivo pogađaju samo svijet rada, a to je postalo neizdrživo.
Nervozno i nepolitičko reagiranje Vlade na samu ideju referenduma, pa pokušaj izvrdavanja njegovog provođenja navodnom enormnom cijenom i primjenom stare, restriktivne ustavne norme koja bi ga praktički onemogućila, otvorilo je mnogima oči.
Građani više nisu spremni sami podnositi teret krize. Bez suštinskih promjena sustava, sve su mjere mimikrija. Nije poboljšano stanje ni u sektoru rada, niti poduzetništva. Rad je nezaštićen, a poduzetništvo se bori s birokracijom danas jedanko kao i prije godine, dvije ili pet. Izvoznici su na koljenima. Socijalno partnerstvo nije ni zamišljeno kao stvarni društveni dijalog, a bez njega nema izlaska iz krize. U Vladi sjede nesposobni ministri koji ne znaju procijeniti trenutak. Jedan od rijetkih kompetentnih, ministar pravosuđa Ivan Šimonović, dao je petama vjetra i tajno se kandidirao na funkciju u Ujedinjenim narodima. Preostali intelektualni potencijali zemlje nisu okupljeni na strateškim pitanjima.
Jenjava i antikorupcijski zamah. Postalo je jasno da su slobodne mete za odstrel među krupnim ribama samo oni koji su otpali iz kruga bliskih vrhu vlasti. Ostali ostaju zaštićeni.
Nestalo je prvobitne otvorenosti Vlade, sada postaje nervozna i autistična na utemeljene kritike. Ponovno disciplinira medije i javnost.
Sadašnja Vlada nije stvorila sve probleme s kojima je suočena. Većinu je naslijedila. Ali, nesposobnošću i nespremnošću da temeljito reformira društvo, Vlada je izgubila vjerodostojnost i na silaznoj je putanji.
Još je lošija vijest da je i cijela zemlja posrnula.
Ili možda ipak nije?
Upravo je objavljena vijest da je Hrvatska jedna od 6 zemalja, čija je pomoć prihvaćena u sanaciji velike ekološke katastrofe u Meksičkom zaljevu. I to su usluge tehničkog savjetovanja, dakle rezultat rada njezine pameti, njezinih stručnjaka.
A da i hrvatska Vlada potraži neke druge stručnjake?
Važnije od toga, akcije hrvatske privrede, pa i države, ne stoje dobro.
„ Hrvate treba preseliti u Las Vegas. Ioanko 70 posto građana živi od lota, a preostalih 30 posto od kladionica.“
Ovako je jedan čitatelj reagirao na tekst ozbiljnog ekonomskog analitičara o godišnjici Sanaderova bijega. A taj je analitičar, Miodrag Šajatović, urednik jednog od još dva-tri preostala relevantna ekonomska medija, zaključio da je jedini izlaz za Hrvatsku – ugovoriti 40-godišnju koncesiju na pustinju, a 4,5 milijuna ljudi natjerati na biblijsko lutanje bespućima. Pravo povratka imali bi samo oni koji nisu glasali posljednjih 20-30 godina.
U ovim, sve apsurdnijim i bizarnijim okvirima, kreću se analize jednogodišnje bilance vlade Jadranke Kosor.
Bilo je loše, sada je gore.
Ivu Sanadera javnost je ispratila kao autoritativnog lidera, rodonačelnika klijentelističkog tipa vladavine. U njegovo vrijeme korupcija je cvjetala i pomalo ispijala preostalu zdravu srž nacionalne ekonomije.
Početak vladavine Jadranke Kosor bio je obećavajući.
Krizu je priznala, prekinula bahato ignoriranje stvarnosti, otvorila se prema javnosti, pozvala socijalne partnere za stol, dala zeleno svjetlo za pravosudni progon krupnog kriminala, osujetila Sanaderov pučistički pokušaj povratka, konstruktivno se okrenula prema susjedstvu i, uz pomoć međunarodnih saveznika, postigla rezultate u sporu sa Slovenijom i u savladavanju prepreka prema bržem priključenju Europskoj uniji. Dobila je i značajan bonus – poglavlja iz pristupnih pregovora u zadnji čas su uvjetno otvorena, što Hrvatsku ostavlja u trci za priključenje Uniji u idućoj godini.
Nekoliko početnih nepopularnih mjera – krizni porez na plaće i penzije i povećanje poreza na dodanu vrijednost za 1 posto – javnost je, uz prigodno gunđanje, nekako ipak progutala, shvaćajući da su državne financije u kolapsu, ali s pravom očekujući sveobuhvatni program mjera.
Na koncu, Vlada je donijela program gospodarskog oporavka, što je trebao biti strateški dokument vizije i konkretnog programa izlaska iz krize.
I tu počinju problemi s ovom, kao i sa svakom dosadašnjom vladom.
Vizije nema, a pojedinačni zbir mjera bez jasne orijentacije što se hoće i kuda se ide, pokazuje se samo kao više ili manje uspješni financijski instrumentarij za punjenje sve praznije državne blagajne.
Hrvatska je u tranziciju ušla usred rata, izvela sumnjivu pretvorbu društvenog vlasništva u privatno, što je rezultiralo uništenjem industrije, prodajom banaka i ostataka profitabilnih firmi (naftne, farmaceutske i elektronske industrije, telekomunikacija i sl.), a sve više i zemljišta, za bagatelan novac. To se odvijalo uz korupciju golemih razmjera, a rezultiralo je prekonoćnim bogaćenjem podobnih i spretnih. Istodobno, stotine tisuća ljudi ostajalo je bez posla i snalazilo se u sivoj zoni. Obilato kreditiranje stranih banaka potrošeno je na stanove i automobile, a država se zaduživala plaćajući svoje klijente i socijalni mir. U tom procesu, kojemu se tepalo da je plod suvremenog razvoja, globalizacije, neoliberalizma itd. nisu nevini niti inozemni sponzori svih hrvatskih vlada. Računalo se na pohlepu novih političkih elita, sve odreda, uz časne izuzetke, skorojevića nesposobnih za odgovorno upravljanje, a vrhnje je odlazilo iz zemlje.
Kriza je zakucala na sva svjetska zvona, a Hrvatska ju je dočekala na koljenima.
U svijetu se preispituju temelji na kojima počivaju suvremena društva. Što je dovelo do krize, može li se ona riješiti saniranjem štete onima koji su je proizveli, može li financijski sektor vladati svijetom bez kontrole i pravila, kako raspodijeliti teret krize i, na koncu konca, društvenog bogatstva.
Proteklih godinu-dvije dana lideri najbogatijih i najvećih zemalja svijeta o tome vode intenzivne razgovore, razilaze se i ponovno nalaze, ponešto i dogovore. Iskrastaliziralo se nekoliko modela – američki, britanski, njemački, itd.
Hrvatsku sve to zaobilazi.
Rješenja koja su ponuđena u programu Vlade Jadranke Kosor polaze od dosadašnjeg ekonomskog modela kao zadanog stanja. Sve što se nudi su štednja, racionalizacije, restrukturiranje unutar istog sustava.
Premalo, prekasno. Jer, taj sustav je sustavno, a ne slučajno, gušio radna mjesta u proizvodnji i Hrvatsku učinio plijenom uvoznog lobija. Hrvatska više nema što prodati. Izabravši Borislava Škegru, HDZ-eovog dugogodišnjeg ministra financija i „oca“ sadašnjeg privrednog modela koji je upravo skrahirao, za jednog od čelnih ljudi u svom savjetničkom timu, Jadranka Kosor je poslala poruku javnosti: ostaje se u okviru istog sustava. A on nije samo ekonomski nego je i politički i društveno skrahirao.
Svi ekonomski pokazatelji i prognoze su negativni. Čak lošiji danas nego prije godinu dana.
„Se vogliamo che tutto rimange come e bisogna che tutto cambi“ – Treba sve mijenjati ako želimo da sve ostane isto, kaže Fabrizio Salina, junak Lampedusinog „Geparda“. Možda je melankolični sicilijanski princ preotmjeno društvo za ovdašnje grebatore, ali ova legendarna rečenica ponajbolje oslikava suštinu onoga što se pokušava učiniti.
Politička nomenklatura se samo prilagođava vremenu, ona ne mijenja stanje. To su prepoznali i građani i, naizgled potpuno neočekivano, odazvali se pozivu udruženih sindikata i s impresivnih više od 700 tisuća potpisa podržali referendum protiv izmjena Zakona o radu kojima se ukidaju neka dosadašnja radnička prava.
Pri tome su inače krotki i pitomi hrvatski sindikati bili posve jasni, a građani ih podržali – nije sporno da su nepohodne i reforme sektora rada, da su potrebna odricanja i u oblasti stečenih prava, ali ekonomske mjere vidljivo pogađaju samo svijet rada, a to je postalo neizdrživo.
Nervozno i nepolitičko reagiranje Vlade na samu ideju referenduma, pa pokušaj izvrdavanja njegovog provođenja navodnom enormnom cijenom i primjenom stare, restriktivne ustavne norme koja bi ga praktički onemogućila, otvorilo je mnogima oči.
Građani više nisu spremni sami podnositi teret krize. Bez suštinskih promjena sustava, sve su mjere mimikrija. Nije poboljšano stanje ni u sektoru rada, niti poduzetništva. Rad je nezaštićen, a poduzetništvo se bori s birokracijom danas jedanko kao i prije godine, dvije ili pet. Izvoznici su na koljenima. Socijalno partnerstvo nije ni zamišljeno kao stvarni društveni dijalog, a bez njega nema izlaska iz krize. U Vladi sjede nesposobni ministri koji ne znaju procijeniti trenutak. Jedan od rijetkih kompetentnih, ministar pravosuđa Ivan Šimonović, dao je petama vjetra i tajno se kandidirao na funkciju u Ujedinjenim narodima. Preostali intelektualni potencijali zemlje nisu okupljeni na strateškim pitanjima.
Jenjava i antikorupcijski zamah. Postalo je jasno da su slobodne mete za odstrel među krupnim ribama samo oni koji su otpali iz kruga bliskih vrhu vlasti. Ostali ostaju zaštićeni.
Nestalo je prvobitne otvorenosti Vlade, sada postaje nervozna i autistična na utemeljene kritike. Ponovno disciplinira medije i javnost.
Sadašnja Vlada nije stvorila sve probleme s kojima je suočena. Većinu je naslijedila. Ali, nesposobnošću i nespremnošću da temeljito reformira društvo, Vlada je izgubila vjerodostojnost i na silaznoj je putanji.
Još je lošija vijest da je i cijela zemlja posrnula.
Ili možda ipak nije?
Upravo je objavljena vijest da je Hrvatska jedna od 6 zemalja, čija je pomoć prihvaćena u sanaciji velike ekološke katastrofe u Meksičkom zaljevu. I to su usluge tehničkog savjetovanja, dakle rezultat rada njezine pameti, njezinih stručnjaka.
A da i hrvatska Vlada potraži neke druge stručnjake?
