Šaškor: Srpski referendum i (ne samo) hrvatsko pitanje

Referendum je čudnovata biljka. Nema demokratskijeg načina da se utvrdi volja naroda, građana ili pojedinaca o nekom pitanju. Teško je, također, među demokratskim institutima naći neko koje je podložnije manipulaciji od referenduma. Koja je granica i tko određuje što je stvarni interes građana a što manipulacija političara ili interesnih skupina da bi ostvarili svoje ciljeve? Da bi referendum ispunio svoju osnovnu zadaću mnogo pretpostavki mora biti ispunjeno. Najvažnija je - jasan ustavni i zakonski okvir, uređeno društvo, demokratski politički kontekst, regulirana procedura, transparentnost odvijanja.

Sa stajališta osnovnih pretpostavki upravo održani referendum u Republici Srpskoj je nezakonit. Neustavan je. Sa stajališta slobodno izražene volje građana – on je tu volju pokazao. Kakva je ona? Građani su, praktički svi od onih nešto više od 55 posto koliko ih se odazvalo, izrazili želju da im službeni praznik bude 9. siječnja, što je bilo referendumsko pitanje. Može li se izjašnjavanje shvatiti i kao opredjeljenje za jačanje svoga entiteta? Ili kao želja da Republika Srpska bude više od entiteta – suverena država, na primjer?

Može, jer je politički kontekst referenduma bio upravo takav. Nezakonit okvir iskorišten je za pokazivanje trenutačnog političkog opredjeljenja. Je li ono nepovratno? To je krucijalno pitanje za budućnost.

Na ovim prostorima u posljednjih dvadeset i nešto godina bilo je mnoštvo referenduma. Neke je voda odnijela. Tko se još sjeća referenduma u Hrvatskoj iz kolovoza 1991. kada su pobunjene srpske općine izglasale autonomiju? I to s rezultatom od 99,7 posto glasova ''za''. Ili onoga održanog u dijelu Bosne i Hercegovine i Hrvatske u ljeto 1993. o ujedinjenju SAO Krajine i Republike Srpske? Ratni uvjeti, okupacija dijela hrvatskog teritorija i progon nesrpskog stanovništva, te dalji tok događaja, te su referendume učinili bespredmentnima.

Hoće li neki referendum doista opstati ne ovisi o njegovim rezultatima, nego o ukupnom političkom kontekstu. Bosna i Hercegovina ne funkcionira, čak ni kao "dejtonska". Tu je kontekst – nepoznanica. Zato ovaj i eventualne buduće referendume ne treba shvaćati olako. Sve je moguće.

U taj neizvjesni okvir smješta se i ponašanje Hrvata, bolje rečeno političkih predstavnika Hrvata u Bosni i Hercegovini, kao i političkih elita u Hrvatskoj. Njihovo je ponašanje oprezno. Službeni se Zagreb drži općih načela zapadne politike. Podržava se cjelovitost BiH, ulazak u Evropsku uniju, ravnopravnost konstitutivnih naroda, izražava zainteresiranost za položaj Hrvata u Bosni u Hercegovini u okvirima omeđenim Daytonom.

Od vjerojatnog budućeg premijera Andreja Plenkovića, diplomata, ne treba očekivati promjenu ili iskakanje iz tih načelnih stajališta. Kakva politika će se stvarno voditi, što se krije iza fraza koje svi ponavljaju dvadeset godina, za sada je teško reći. Osluškuju se promjene na globalnoj svjetskoj sceni, registrira pojačano prisustvo Rusije i Turske, iščekuje smjena u Bijeloj kući.

Mnogi ističu da je to pasivna pozicija, jer je sudbina Bosne i Hercegovina vitalna i za Hrvatsku i za okruženje.

Hrvatskim političkim elitama u samoj BiH je, stječe se dojam, Dodikov referendum odgovarao. Priznaje se – jest, nezakonit je, protivan odluci Ustavnog suda, ali do sada se nije provelo blizu sto odluka toga tijela, pa nikom ništa. Idemo dalje. Pri tome se ispušta reći da je jedno neprovođenje akata (iako je i to prekršaj), a drugo odluka Skupštine kojom se poništava pravorijek Ustavnog suda. To naprosto nije dopušteno. Nigdje. Mlakim i neodređenim stavovima želi se pokazati kako je pozicija Hrvata kao najmalobrojnijeg naroda ujedno i najteža, jer nemaju institucionalnu zaštitu. Nalaze se između čekića i nakovnja. S jedne strane pritišću sile secesije, s druge unitarizacije.

Podržavanje cjelovitosti Bosne i Hercegovine uvjetno je, baš kao što je i povremeno savezništvo sa čelništvom Republike Srpske. Zalaganje za treći entitet nije glasna opcija, jer nema međunarodnog konteksta koji bi ga podržao. Iskustvo Herceg Bosne teško je naštetilo međunarodnom ugledu Hrvatske i u Zagrebu ga danas promoviraju samo ekstremisti. Osiguranje institucionalnog predstavništva Hrvata na svim razinama onaj je kratkoročni cilj koji trenutačno izbija u prvi plan i koji zajedno zastupaju Zagreb i zapadni Mostar.

Za dugoročne ciljeve ionako će se pitati neke udaljene adrese. A one su u ovih dvadeset godina sve dalje.