U četvrtak 19. ožujka u hrvatskim novinama mogli ste pročitati dva teksta. U jednom se navodilo da je po nalogu hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović iz predvorja rezidencije na Pantovčaku uklonjeno poprsje Josipa Broza Tita, a iz spremišta i njegova ostavština, portreti, pokloni, albumi fotografija, osobne memorabilije. Bit će smješteni u muzeju u rodnom Kumrovcu.
Istodobno, rimski dopisnik Večernjeg lista izvijestio je o uzbuni koja je u Italiji nastala kada je talijanska Vlada odlikovala fašističkog vojnika poginulog 1944. na talijansko-slovenskoj granici. Medalju za ''žrtvovanje za domovinu'' dobio je jer je bio ''žrtva Titovih partizana''. Talijanske antifašističke udruge burno su reagirale, i zbog odlikovanja fašističkom vojniku, i zbog činjenice da taj fašist, kako navode, nije stradao od ruke jugoslavenskih partizana, već u okršaju s talijanskim partizanima. Predstavnik Vlade obećao je da će, ako se to pokaže točnim, povući odlikovanje.
U obje su zemlje u Drugom svjetskom ratu vladali fašistički režimi. S time da se ona prva, Hrvatska, u sklopu jugoslavenskog antifašističkog partizanskog pokreta, sama oslobodila u herojskoj borbi i s neizmjernim žrtvama. Ustajući s oružjem u ruci protiv genocidne NDH i istrebljenja Srba, Židova, Roma i svih neistomišljenika, hrvatski su partizani, zajedno sa svima ostalima u bivšoj Jugoslaviji, obranili nacionalnu čast. Samo je ta sekvenca iz njezine tisućljetne povijesti uvrstila Hrvatsku na mapu povijesnih naroda. Na čelu te borbe bio je Josip Broz Tito.
Italija, kao demokratska zemlja, stalno pod udarom revizionističke desnice, povremeno upada u povijesnu amneziju, ali kao što vidimo u stanju je i ispraviti pogreške. Donedavni talijanski predsjednik Napolitano jednom je stradanja talijanskih vojnika i civila u istarskim jamama, fojbama, nazvao činom ''slavenskog barbarizma'', ali mu je tadašnji hrvatski predsjednik Mesić oštro uzvratio. Mudri Napolitano nije ponovio grešku i odnosi Hrvatske i Italije su se normalizirali.
Tko će sada uzvratiti na slične revizionističke ispade? Kolinda Grabar-Kitarović?
Najveći komunistički disident s ovih prostora Milovan Đilas, kada je upitan da li bi se u nekoj ponovnoj 1941. priključio komunistima, odgovorio je – naravno, jer drugih koji bi poveli borbu protiv okupatora nije bilo.
Odričući se Tita, jedine povijesne ličnosti s ovih prostora, koja je ispunila svjetsku povijesnicu, Hrvatska ostaje nezaštićena. Naprosto nije ravnopravna za svjetskim stolom.
Razumije se, nije ovdje stvar u dekoraciji jedne rezidencije. Hoće li je urešavati portreti ili poprsja povijesnih ličnosti, stvar je ukusa i mnogo različitih okolnosti. Nije stvar niti u u idolopoklonstvu. Za Titovog života bilo ga je i previše.
Stvar je u vlastitoj samosvijesti, u samopoštavnju. Što nosimo iz svoje baštine što nas čini dijelom svjetske zajednice naroda? Povijesni su narodi oni koji su uspjeli usvojiti ono bitno što je bilo dobro i nositi tu popudbinu kroz generacije, obogaćujući vlastiti i svijet oko sebe. Takvi narodi sposobni su kritički revalorizirati tu baštinu, nastojeći da ono negativno iz nje ne ponavljaju i ne opterećuju druge.
Titova je baština itekako podložna kritičkoj prosudbi. To je i nasušna potreba jedne moderne države. Ali ovdje se ne radi o tome. Riječ je o zatiranju uspomene na neodvojivi dio hrvatske baštine.
Šefica države, kao prethodnica priželjkivanog povratka HDZ-a na vlast, poslala je upravo takvu poruku.
Svodeći Tita na ''zločinca'' i izjednačavajući komuniste s nacistima, HDZ ništa drugo ne radi nego rehabilitira ove druge, prisvajajući njihovu ''baštinu''. Krvavu baštinu. Jer, u Hrvatskoj se o tome i ni o čemu drugom ne radi. Desnica koja je ovdje stvorena i koja ima svoju mračnu povijest nije građanska konzervativna desnica koju Zapad poznaje. Simbolično su odbacili Tita, posljednju tanašnu nit koja je njihovog osnivača Franju Tuđmana kako-tako držala na povijesnoj razini.
Da, prigodno će se obilježavati i antifašizam, ali ispran od bilo kakvog sadržaja. Jer, antifašizma na ovim prostorima bez Tita i partizana nije bilo.
Najveći komunistički disident s ovih prostora Milovan Đilas, kada je upitan da li bi se u nekoj ponovnoj 1941. priključio komunistima, odgovorio je – naravno, jer drugih koji bi poveli borbu protiv okupatora nije bilo.
