Šaškor: Država i Crkva šumom, neki svećenici drumom

Hrvatski premijer Zoran Milanović upravo je završio posjet Vatikanu. Revizije državnih ugovora između Hrvatske i Vatikana neće biti. Ishitrena i potpuno neutemeljena su bila nagađanja, bolje rečno spin s različitih adresa, da će Milanović otvoriti to pitanje izravno s papom. Iako u javnosti raste raspoloženje da se ti ugovori revidiraju, ova Vlada to neće učiniti. Napadnuta krizom sa svih strana, vjerojatno procjenjuje da joj ne treba i taj front javnih konfrontacija.

U slučaju istarskog samostana Dajla Milanović je faktički dao za pravo papi Benediktu XVI. Ne možete nešto pokloniti, pa to poništiti. Upravo su to učinile prethodne HDZ-eove Vlade. Za očekivati je da će nakon susreta u Vatikanu obje strane nastojati izbjeći sudski spor i postići dogovor.

Taj je dio posjeta i političkih razgovora prošao očekivano. Odnosi države i Vatikana su se normalizirali.

Zanimljiva je bila Milanovićeva opservacija o dijelu razgovora koji se ticao Bosne i Hercegovine. Papa se zanimao za status katolika, a to su uglavnom Hrvati u Bosni i Hercegovini, kao i za međunarodni status i granice BiH, kazao je Milanović. Iskoristio je prigodu da upravo nakon susreta s papom ponovi namjeru svoje Vlade da Hrvatska ratificira sporazum o granici s BiH, famozni sporazum Tuđman-Izetbegović.

„Kada idem u Bosnu i Hercegovinu, ne idem po glasove, nego isključivo s jasnom namjerom da pomognemo, ali i da respektiramo BiH kao državu s granicama koja nije nekakav provizorij, koja nije kreacija 'pro tempore' (privremena), koju ćemo sutra svi razgrabiti, nego kao trajno stanje. Nekima to ne odgovara i u biti žele stvar odugovlačiti još sto godina... Ugovor se može i otkazati, ali u provizoriju, u jednom stanju nesigurnosti, graničarskom duhu nećemo više živjeti, to je vrijeme prošlo prije 200 godina“, kazao je hrvatski premijer novinarima.

Poruka je jasna i ona je upravo iz Vatikana izravno upućena i ovdašnjim biskupima. Zagrebački nadbiskup kardinal Bozanić prije mjesec dana faktički je osporio ratifikaciju toga ugovora, izjašnjavajući se protiv „ishitrenih poteza“ i „nedopustivih političkih manipulacija hrvatskim državnim teritorijem“.

Katolička crkva u Hrvatskoj zauzima političke stavove o sve više pitanja iz javnog života, opredjeljujući se u pravilu za one koje zastupa i desna oporba. I obrnuto, kako kada.
Kada je riječ o svjetonazorsko-dogmatskim pitanjima razumljivo je neslaganje Crkve s nekim potezima lijevo-liberalne vlade. To je pojava karakteristična za cijeli svijet. U pitanjima pobačaja, umjetne oplodnje, zdravstvenog odgoja, prava homoseksualaca i sličnim zapadni je svijet naprosto duboko u XXI. stoljeću, a crkve kaskaju. Tako će vjerojatno biti i u skoroj budućnosti. Građanima je prepušteno da odlučuju po svojoj savjesti, a zakoni se donose po pravilima sekularne države. Tako se ponaša i vlast u Hrvatskoj i u tim se koordinatama odvija društveni život.

Kada je riječ o političkim pitanjima, Katolička crkva se samoproglasila za zaštitnicu nacije i čuvaricu nacionalnih svetinja od tobože anacionalne ljevice.

Njezino nemirenje s ljevicom na vlasti, opet svjetonazorski razumljivo, prerasta u aktivnu konfrontaciju s državnom politikom. Tu su nesporazmi sve češći i sve očitiji.

Dijelovi hijerarhije, izravno, u propovjedima, izjavama i javnim nastupima, kao i posredno, putem glavne oporbene stranke i nekih utjecajnih medija, pojedine poteze javne vlasti mjeri svojim metrom, zanemarujući laički karakter države.
Sporazum o granicama s Bosnom i Hercegovinom već je spomenut.

Hrvatski mu biskupi očito nisu skloni. A bosanskohercegovački?

Što je doista interes ljudi, a time naravno i vjernika? Živjeti u uređenim ili hajdučkim uvjetima?

Prije nekoliko dana sisački biskup Vlado Košić upitao se je li ova država „Republika Hrvatska“ ili bi ju trebalo nazvati „Republika protu-Hrvatska“, i to zbog legalne i legitimne odluke općinskih vlasti u kordunaškom gradiću Vrginmostu da tom mjestu vrate stari naziv koji je nosio stoljećima, umjesto Gvozda, kako ga je bila preimenovala HDZ-eova vlast 1996. godine. U tom mjestu naselili su se u značajnom broju bosanskohercegovački Hrvati, a lokalno srpsko stanovništvo se vratilo i općinsko vijeće se s 9 glasova prema 1 odlučilo za stari naziv. Biskup drži da su time prava Hrvata ugrožena (?!), te im je poručio da ih Crkva nikada neće napustiti. Govorio je o ugroženim Hrvatima, osobito katolicima. „Ponovno se protiv našeg naroda podižu oni oni koji mu žele razoriti vjekovne temelje kulture i tradicije, na kojima počiva naša povijest i naš identitet“. O čemu to biskup priča? Prije toga u Vrginmost je došao i lider HDZ-ea Karamarko, obećavši da će se za dosadašnji, nametnuti naziv mjesta boriti „svim legalnim sredstvima“. Kojim sredstvima i zašto?

Ako to nisu pozivi na međunacionalnu konfrontaciju, ne znamo što su. A mjesto živi u siromaštvu, ljudi jedva sastavljaju kraj s krajem. I Hrvati i Srbi.

Komisije Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH za hrvatski martirologij odlučile su prije desetak dana da će same pokrenuti prikupljanje podataka o žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća. Komisije su zaključile da to država ne želi učiniti, pa će oni taj posao pokrenuti preko župnih ureda. Članovi obitelji moći će na određenom obrascu ispuniti podatke o svojim stradalima i nestalima. Cilj Crkve je, kažu, da se konačno sazna prava istina.

Je li Crkva doista pozvana i osposobljena baviti se tom temom?
Teško.

Pojedini biskupi, među njima i spomenuti biskup Košić, kao i gospićki biskup Bogović koji vodi ovaj projekt, k tome učestalo govore o partizanima kao zločincima. Vrh Crkve se od njih nije ogradio.

Nisam sigurna u domete ove inicijative. Riječ je o političkoj konfrontaciji, o nastavku, a ne o prevladavanju starih podjela.

Odnosi s Vatikanom i s Crkvom kao institucijom za državu su važni.
Treba pozdraviti svaki korak koji zbližava, pa tako i posjet premijera Milanovića Vatikanu i susret s papom Benediktom XVI.

Upravo zbog toga i svako političko djelovanje Crkve treba takvim biti i označeno.
Građani moraju znati na čemu su.