(Komentar *)
U cijeloj strci oko krize u Agrokoru ima i jedna dobra vijest. Država neće posegnuti za novcem poreznih obveznika kako bi izvukla iz nevolje privatnu kompaniju. Sudjelovat će kao medijator i nastojati povezati interese svih uključenih. Nije još poznato što će država stvarno učiniti, oprez je neophodan, ali istodobno treba djelovati brzo. Ogromni koncern mogao bi se početi rušiti kao kula od karata. Ta je korporacija koncem rujna 2016. dugovala više od šest milijardi eura, od čega 2,5 milijarde bankama. Ruska Sberbanka najveći je pojedinačni kreditor Agrokora s 1,5 milijardom eura.
Svi se stručnjaci slažu da je Agrokor dospio u teškoće zbog megalomanske, svaštarske i hazarderske razvojne strategije svoga vlasnika Ivice Todorića. Kupovao je firmu za firmom založivši osnovna i uspješna poduzeća koncerna. Sada su svi u gabuli. Prvi znakovi uzbune javili su se još 2010. godine, kada su ga tadašnji financijeri, banke i drugi stručnjaci, upozoravali da je stihijsko širenje opasno i da time ugrožava tzv. core business, svoj osnovni poslovni program. Todorić nije slušao, zaduživao se sve brže i po sve nepovoljnijim uvjetima.
Razna rješenja su u optjecaju, ozbiljni razgovori su tek počeli. Ne ulazeći u opcije koje se spominju i koje traže kvalificiranu stručnu elaboraciju, čini se da je jedna ipak izvjesna – nitko se neće uključiti u konsolidaciju Agrokora, ako ostane nedirnuta sadašnja vlasnička i upravljačka struktura.
Ivica Todorić prestao je biti nedodirljivi i svemogući kralj hrvatskog biznisa koji je svoj koncern nametnuo kao zasebni entitet u okviru ukupne ekonomije zemlje i ponašao se kao država u državi.
Međutim, to nije postao zbog svojih nadnaravnih moći i poduzetničke genijalnosti. Takav status mu je omogućila država i političko-ekonomski koncept koji se u Hrvatskoj provodio. Po Tuđmanovoj opsesiji o 200 obitelji kao glavnim okosnicama razvoja provedena je privatizacija kojom su podobnima praktički poklonjeni tvornice, trgovine, zemljišta. Banke su sanirane novcem poreznih obveznika i onda prodane strancima. S klauzulama o nepropitivanju prijašnjih bilanci. Pljačka stoljeća, zajednički je nazivnik svih tih operacija.
Dobitnici su postali HDZ-u bliski ljudi, od kojih su neki razvijali poduzeća, a neki su ih doslovno uništili i desetke tisuća radnika bacili na cestu. Neki su završili i u crnim kronikama.
Uspjeh na tržištu ovisio je o slučaju, sposobnosti ili nesposobnosti vlasnika, jačini klijentelističkih veza, zakonskim pogodnostima, žmirenjem pravosudnog sustava na sve rašireniju korupciju.
Ivica Todorić kao poslovni čovjek iznikao je iz toga sustava, njegovo je dijete i najreprezentativniji sudionik. Svoja prva poduzeća koje čine Agrokor stekao je prije 25 godina, najčešće u procesu kuponske privatizacije. Prije toga bavio se uzgojem i prodajom cvijeća. Unikonzum, matičnu tvrtku iz koje je nastao Konzum, danas najveći regionalni maloprodajni lanac, kupio je za 15 miljuna maraka od Fonda za privatizaciju i to za staru deviznu štednju. Radnici su prodavali svoje dionice, potaknuti emisarima, za 70 posto vrijednosti. Tu privatizaciju zbog toga neki zovu i torbarskim kapitalizmom.
U jednom razdoblju Todorić se pokazao kao uspješni biznismen, razvio je i modernizirao svoja poduzeća. Orijentacija na proizvodnju hrane i maloprodajni lanac, uz nekoliko jakih tvornica, poput Jamnice, Leda i drugih, te akvizicije u regiji, jačale su Agrokor i učinile ga respektabilnim koncernom.
U okviru postojećeg sustava novononastali kapitalisti bili su zaštićeni propitivanja o porijeklu imovine, poslovi s državom bili su netransparentni i za njih lukrativni. Malo pomalo Todorić je postao jači od od mnogih premijera. Njegov koncern postao je rasadište ministarskih i drugih važnih položaja u državi, utočište ražalovanima. Okupirao je medije nevidljivim ali čvrstim nitima. Tek su rubni nezavisni mediji upozoravali kakav se monopol stvara i što je sve u opasnosti. Vanjski znakovi moći – dvorac iznad Zagreba s heliodromom, privatna lovišta i otok (za koji koncesiju nije platio, pa je, gle slučaja, dug otišao u zastaru) – iritirali su nemoćnu javnost, ali Todorić je ostao nedodirljiv. Neplaćanje dobavljačima, dugovanja državi, pogodovanje kod kupnje i prenamjene zemljišta, postale su obična, svakodnevna pojava.
Danas, kada je obijest došla na naplatu, nije samo uzdrman Agrokor nego i država.
Vlada kaže da su Agrokorovi dugovi briga vlasnika. I to je u redu. Jesu. Ali država je svojim dosadašnjim ekonomsko-političkim modelom omogućila Agrokor. Što je država poduzela, i kakve je uopće instrumente stvorila da bi mogla nešto poduzeti 2010., ili prošle godine, kada je postalo izvjesno da se Agrokor opasno ljulja?
Svi su gledali i nadali se da se ono najgore neće dogoditi. Vladi se evidentno nimalo ne sviđa što su glavni Agrokorovi kreditori ruske banke i što bi u konačnici Agrokor mogao završiti u ruskim rukama. Što su poduzeli i što su mogli poduzeti ranije?
Ekonomija koja je razvijana kao leno za bogaćenje odabranih, morala je naići za ovakve mine.
Facebook Forum