Sarajevski ratni teatar, jedna od najvitalnijih pozorišnih kuća u regionu, potvrdio je kako je 19-og dana marta, tek desetak dana od kad je napunio 65, otišao Safet Plakalo, jedan od najzaslužnijih ljudi što ova ustanova uopšte postoji.
"Obaviještavamo kolege, publiku i sve prijatelje SARTR-a da je 19. marta 2015. godine preminuo naš Safet Plakalo, jedan od osnivača Sarajevskog ratnog teatra, prvi njegov direktor u tri mandata, dramski pisac, pozorišni kritičar i teatrolog", saopštili su.
Plakalo je, bez ikakve sumnje, bio jedan od najvažnijih, a k tomu i najuvaženijih, teatarskih poslenika i među rijetkim piscima balkanskih prostora koji su sve stvaralačke potencijale posvetili pozorišnoj sceni.
Rođen je u okolini crnogorskog grada Pljevlja, ali je kao veoma mlad došao u Sarajevo, pohađao i završio prestižnu Drugu gimnaziju i kao veoma mlad posvetio se pozorištu.
Drugujući sa polaznicima Dramskog studija, a posebno sa gimnazijskim drugom i stvralačkim sličnomišljenikom Dubravkom Bibanovićem, svestranim intelektualcem koji je sa Safetom dijelio neviđenu pozorišnu strast, napravio je i prve korake ka velikoj sceni. Bibanović mu je i režirao dramu „Vrh“ kojom je u Kamernom teatru 55 debitovao kao 25-ogodišnjak. Bilo je nemalo iznenađenje da se, među brojnim piscima njegova uzrasta, pojavio neko ko tako rano pokazuje interesovanje za dramaturgiju, za ovaj vid stravalaštva uopšte.
Čitav svoj vijek proveo je uz glumce i pozorišta. Kao dramaturg i pisac, ali i kao predani kritičar, ponajčešće za list Oslobođenje.
Svakako zvjezdane trenutke imao je ratnih i poratnih godina, posebno s proljeća 1992. kad je, zajedno sa sudrugom još od najranijih dana Dubravkom Bibanovićem, a uz svesrdnu podršku inženjera Đorđa Mačkića i još nekolicine ljudi iz sarajevskog Pozorišta mladih, pokrenuo Sarajevski ratni teatar. Bezmalo pa senzacionalno je u opsjednutom Sarajevu odjeknula vijest kako će grupa glumaca jeku granata pokušati nadjačati u predstavi koja je simbolički (da li samo simbolički) nazvana „Sklonište“. Pisac je, naravno bio Safet Plakalo, reditelj Dubravko Bibanović, scenograf Bobo Perišić.
Kultna predstava „Sklonište“ postala je tako, ne samo simbol, nego i inspiracija i jedno od osnovnih uporišta autentičnog pokreta otpora, duhovnog ustanka čitavog jednog grada koji je stenjao pred naletima gladi, žeđ, zime i svakojake sirotinje. I još raznolikije pogibelji i pogibije.
Kasnija će neka istraživanja pokazati kako je tih ratnih godina, zahvaljujući Plakalovom projektu i ljudima oko njega, sarajevska teatarska produkcija bila petostruko veća nego li je bila prijetarna. Igrano je, kažu, bezmalo pa pedeset premijera, a taj neviđeni entuzijazam nastavio je i odmah poslije rata, ponajviše u tom istom „Sartru“ gdje je Safet Plakalo bio prvi i trostruko birani direktor.
Unatoč brojnim obavezama Safet Plakalo nije prestao pisati za pozorište i o pozorištu. Napisao je nekih dvadesetak dramskih tekstova koji su igrani u domaćim i regionalnim pozorištima, a svojim se dometima izdvajaju: Pet haljina, Iza šutnje, Feniks nije sagorio uzalud, Kulin-ban, Balada o ex-šampionu, U traganju za bojom kestena, Lutkino bespuće - za koju je dobio nagradu Udruženja teatrologa BiH kao najbolji savremeni dramski tekst.
Osim drama pisao je i libreta, a ima i knjigu poezije, proze. Istovremeno, bio je jedan od vodećih pozorišnih kritičara, pa je i dobitnik nagrade “Marko Kovačević“ koju MESS, jedan od najznačajnijih regionalnih teatarskih projekata, dodjeljuje za visoke kritičarske stanarde i promicanje teatarske kulture.
