U Sarajevu je u 83-oj godini umro Affan Ramić, jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih slikara koji je imao na desetke samostalnih izložbi širom svijeta. Bio je predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Jugoslavije i dobitnik je Šestoaprilske nagrade Sarajeva.
Za Affana Ramića dugo se govorilo kako je Mostarac, a onda je postao Sarajlija. S jednakim pravom krasile su ga i pripadale mu obje titule, kao što se s jednakim entuzijazmom, jednakom posvećenošću i stvaralačkom energijom predavao svima dobro znanim, već antologijskim, mostarskim vedutama, ili filigranskim ornamentima bosanskog nakita, kolažima, instalacijama prikupljenim na sarajevskim ratnim zgarištima ili jedinstvenim slobodnim stilom koji je vukao do apstrakcije. Bio je naprosto slikar koji se dopadao, ali i čovjek koji je znao skupljati ljude oko sebe, drugovati i neštedimice okolinu blagosiljati duhovitim opaskama.
A nije se rodio ni u jednom od ovih gradova. Bilo je to u Derventi, 1932. godine, ali je ubrzo preselio u najveći hercegovački grad. Tamo je proveo djetinjstvo, završio osnovnu školu i dočekao sreću da mu u Nižoj gimnaziji, predmet likovnog odgoja predaje niko drugi do izuzetni slikar Karlo Afan de Rivera. Direktno iz de Riverine radionice, 1948. došao je u Državnu školu za likovnu umjetnost u Sarajevu, gdje je za četiri godine maturirao na grafičkom odsjeku kod profesora Petra Šaina. Boljih preporuka od majstorskih ruku njegovih dotadašnjih mentora nije ni moglo biti, pa je odmah primljen na Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu, gdje je 1957. diplomirao i to u klasi iznimnog Marka Čelebonovića. Kao natprosječni diplomac za nagradu dobija studijski boravak u Veneciji i Parizu, a potom i specijalizaciju u Parizu i Pragu.
Odmah potom uslijedila je velika, svjetska karijera jer je u nekih petnaestak godina priredio vise od trideset izložbi širom svijeta, a uporedo sa slikarstvom veoma uspješno se bavio i scenografijom za pozorište i balet. Trajno se naselio u Sarajevu i Počitelju, gdje je imao ateljee, ali je početkom devedesetih uz osobnu tragediju, doživio i činjenicu da u vlastitom gradu bude protjeran iz stana u sarajevskom naselju Grbavica. Prema njegovom svjedočenju, tamo je ostalo, a to u ondašnjim prilikama znači nestalo, oko 300 slika. Istovremeno, njegova kuća i atelje u Počitelju, takođe su razvaljeni i poharani.
Unatoč gubitku jedinog sina i nestanku maltene ukupne likovne zaostavštine, Affan nastavlja da slika i da hrabri obeshrabrene, da svojim beskrajno kreativnim doskočicama sokoli posustale prijatelje, sugrađane uopšte. Da bi pokazao kako se, kad se hoće svakoj nevolji uprkos, može, čak tri puta je u vrijeme opsade Sarajeva priredio samostalne izložbe, a našao je načina da svoju, iz bola izniklu, recentnu produkciju netom poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma prikaže publici u Parizu, Pragu, Nici, Avinjonu, Ljubljani, Mostaru, Zagrebu.
Affan Ramić je za svoj stvaralački rad dobio velika profesionalna i društvena priznanja, a tokom karijere bio je predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Jugoslavije i Likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine. Od 1996. godine član je Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
