Emir Imamović, bh. novinar i književnik sa šibenskom adresom, za 'Zašto?' objašnjava zbog čega balkanski političari prisvajaju i zloupotrebljavaju sport i sportske uspjehe.
‘Svetska zavera’
U slučaju i Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića mi možemo govoriti samo o tome da je jedina suština njihovih politika primitivni, kičasti nacionalizam.
Dakle, nema nikakvog drugog sadržaja i tom nacionalizmu trebaju razne tehnike bildanja da bi zadržao svoju upotrebnu vrijednost.
Ovo što je radio Vučić sa ovim cviljenjem od sportskih komentatora do ponašanja švicarskih reprezenativaca albanske korijena je naravno uzrokovano pozicijom Srbije u svjetskom nogometu.
Srbija je irelevantna, irelevantan tim potpuno, i onda je trebalo pronaći još jednu ‘svetsku zaveru‘ kojom bi se objasnilo da zapravo Srbija nije loša zato što igra loše nego zato što je ‘ceo svet‘ protiv njih.
- Karikatura
Sa druge strane, Grabar-Kitarović bjesomučno jaše na uspjehu hrvatskih nogometaša za koji, naravno, ona nije zaslužna, niti je posao predsjednice da bude za to zaslužna, ali nije zaslužan ni državni aparat u Hrvatskoj kao takav.
Ovo se sve dogodilo usprkos bilo kakvom sistemu, jer Hrvatska je zemlja koja nema pristojan stadion i u kojoj pola profesionalane prve lige igra ispod egzistencijalnog minimuma.
Njeno ponašanje dobija sad zaista karikaturalne i komične oblike i, kao što je Joško Jeličić primjetio, sreća da je pala kiša, inače bi grlila i ove dodavače lopti na stadionu.
- Opijum
Nažalost, veliki uspjeh Hrvatske reprezentacije -- zbilja veliki, jer biti finalista Svjetskog prvenstva nije mala stvar za zemlju od četiri miliona stanovnika -- biće potpuno iskorišten kao oblik političke kampanje nje same, pa dobrim dijelom i HDZ-a.
Politika u ovim zemljama osim što je suštinski nacionalistička, ona je apsolutno i kolonijalna.
Ne postoji ni u jednoj politici na Balkanu nikakav suverenistički oblik, i ta priča o suverenizmu je opijum za mase.
- Superiornost
Sve ove male, propale i neuspjele zemlje, od Slovenije do Makedonije, koje su istina propale u različitim oblicima i na različitim nivoima, potpuni su ovisnici o dobroj volji velikih sila, i ovo dizanje glave iz pijeska koje se dešava u sportu koje jedino nema veze zapravo sa oblikom ni državnog uređenja, ni političkog sistema, pa i ekonomije, se onda pretvara zapravo u veliku sjenu kojom se pokriva suština problema.
Ta suština problema je da će sutra, prekosutra, za pet dana, kada svi ovi igrači iz Hrvatske odu u svoje velike evropske klubove da nastave svoje respektabilne karijere, Hrvatska biti zemlja koja je do podne ovisna o Moskvi, popodne strahuje od Washingtona, a navečer zove Brisel da pita šta će sa sobom.
Niti jedan lider to naravno nikada ne želi i neće priznati, i onda najbolji načina da se nikada o tome nikada ne govori jeste da se govori o vlastitoj superiornosti u sportu, sportu koji počiva na individualnim talentima i nešto sreće.
- Kočnice
Evropska unije ne igra nikakvu ulogu, Hrvatske je rub Evropske unije, zemlja koja je tu ušla u nešto boljoj poziciji od bivših zemalja takozvanog istočnog bloka da bi se sada nalazila u sve goroj.
Pri tome, postoje jako bitne zemlje Evropske unije koje, kao što vidimo, nemaju nikakav sportski rezultat, ali su one zapravo upravitelji Evropske unije.
Ulazak u Evropsku uniju je Hrvatskoj poslužio da se otpuste kočnice, da se konačno ponovo može biti transparentno nacionalista.
- Publika
To vrijeme umivanja i šminkanja prije ulaska u Evropsku uniju svakako je najsvjetliji period hrvatske državnosti, a ovo iza toga, kad je kao ispunjen cilj a zapravo je samo prođen početak na putu do cilja, sve je moguće duhove iz svih prljavih boca pustilo vani.
Za to su, naravno, najmanje krivi nogometaši ali teško da se oni mogu oduprijeti toj vrsti manipulacije.
Na kraju krajeva, nije nešto ni da ih zanima.
Njima je cilj bio biti što bolji na Svjetskom prvenstvu, to su uspjeli, i sada će malo mahati publici i onda idu zarađivati ozbiljan novac u ozbiljnim klubovima.
- Nacija
Lideri sportske uspjehe pripisuju sebi i pri tome se perfidno koriste najgorim od tog sporta.
U finalu Svjetskog prvanstva igrali su dakle Francuska i Hrvatska, i ta Francuska je slika onog što velika suvremena Evropa jeste i čemu teži.
To je multi-rasna, multi-etnička, multi-religijska, svakakva, dakle reprezentacija koja ima potpuno drugačiji odnos i prema vlastitoj naciji.
Na kraju krajeva, Griezmann se nije radovao golovima protiv Urugvaja, koje je postigao kao francuski državljanin i reprezentativac i rođeni Francuz, jer je on navijač Urugvaja.
- Talenat
Da se to slučajno dogodilo u nekom timu s Balkana, pa taj igrač bi bio obješen na prečku za vrijeme regularnog toka utakmice.
Onoliko koliko su, dakle, ova društva zapravo zaostala na prelazu iz 20. u 19. vijeka, toliko su zaostali i svi manifestativni oblici koji prate sport i nesumnjive sportske uspjehe kakvi se ostvaruju.
Ali, opet kažem, ti sportski uspjesi nikada ne ovise o ideologiji koja stoji iza njih, ne ovise ni o novcu, nego stoje naprosto na talentima tih ljudi koji se bave tim sportovima.
