Thomas Friedmah iz Nju Delhija (The New York Times), prevela Biljana Jovićević
Trebaju li SAD da intervenišu da bi se zaustavilo krvoproliće u Siriji? Sam sam se našao u procjepu između četri raziličite perspektive –Nju Delhija, Bagdada, Tel Aviva i UN.
Prošle sam se sedmice susreo sa grupom indijskih stratega ovdje u Delhiju, na Institutu za odbrambene studije i analize, da bismo razgovarali o tome kako se SAD mogu povući iz Avganistana i uskladiti interese Indije, Pakistana i Irana. U jednom trenutku sam iznio ideju na koju je jedan od indijskih analitičara odgovorio:
“To je pokušano ranije u 11. stoljeću“. Tada nije funkcionisalo baš najbolje. Zato volim da dolazim u Delhi da razgovramo o situaciji u regiji. Indijski zvaničnici razmišljaju u okvirima vjekova ne mjeseci, i oni gledaju u mapu Bliskog istoka bez povučenih britanskih kolonijalnih granica. Oni zapravo vide stare civilizacije (Persija, Turska, Egipat), stare vjere (šiite, sunite i hinduse) i stare narode (Paštune, Tadžike, Jevreje i Arape) i sve posmatraju u dugoročno interaktivnim obrascima ponašanja.
“Ako želite da razumijete ovu regiju, samo uzmite mapu na području od Ganga i Nila i uklonite britanske granice”, ukazao je M.J. Akbar, stari indijsko-muslimanski novinar i književnik.
To vas vodi nazad do prave neaktuelne istorije koja je dugo vladala Bliskim istokom “i interesima definisanih ljudima i plemenima ne samo vladama“. Kada na taj način pogledate region, šta vidite? Prvo, vidite da nema načina na koji SAD mogu održati Avganistan stabilnim nakon povlačenja – bez saradnje sa Iranom. Zbog dugotrajnih veza između iranskih šiita i šiita koji govore persijskim jezikom u avganistanskom Heratu, trećem po veličini gradu, Iran je uvjek bio i uvjek će biti igrač u avganistanskoj politici. Šiitski Iran nikada nije bio povezivan sa sunitskim talibanima.
“Iran je prirodni oponent sunitskom ekstremizmu“, kaže Akbar.
U intresu je Irana da se uticaj talibana smanji. Zato su Amerika i Iran bili taktički saveznici protiv širenja talibana i zbog čega će biti taktički saveznici u pomaganju da se talibani ponovo ne oporave.
Tako da sa stanovišta Indije, borbe u Siriji izgledaju kao još jedno poglavlje u dugotrajnom građanskom ratu između šiita i sunita.U Siriji se tako vodi rat na kojem su sa jedne strane suniti koje predvode Saudijska Arabija i Katar - dvije monarhije koje finansiraju sirijske "demokrate", koji su u velikoj mjeri sirijski suniti - i šiitski Iran i šiitski Alaviti koji predstavljaju sirijski režim. To je rat koji nikada ne prestaje, koji samo može biti potisnut.
To je razlog zbog kojeg su neki izraelski generali počeli da shvataju da ako se u Siriji budu borili do smrti to može predstavljati veliku stratešku prijetnju po Izarel, jednaku kao i iranski nuklearni program. Ako se Sirija dezintegriše u još jedan Avganistan, na izraelskoj granici to će biti neukroćena zemlja, sa džihadistima, hemijskim oružjem i raketama zemlja-vazduh koje slobodno šetaju naokolo.
Pouke iz Iraka
Može li kolaps biti izbjegnut? Iz pozicije Vašingtona, neki se nadaju brzom rušenju režima Bašar al-Asada u Damasku, i da bi Zapad i suniti mogli "okrenuti" Siriju iz iransko-sovjetske orbite ka sunitsko-saudijskoj američkoj orbiti. Ja sam sumnjičav. Sumnjam da se Sirija može izvući u jednom komadu, prije mislim da će se slomiti, na sunitske i alavitske regije. A, iako uspjemo okrenuti Siriju, Iran će pokušati "okrenuti" pretežno šiitski Irak i Bahrein u svoj kamp.
Provincija Idlib blizu granice sa Turskom, februar 2013.
Neke arapske diplomate u UN pak smatraju da postoji srednji put, ali će zahtijevati da ga predvode SAD. Prvo, mobilizovati Savjet bezbjednosti da odobri rezoluciju koja će pozvati na prijelaznu vladu u Siriji sa “potpunim ovalšćenjima” i jednakom zastupljnošću alavitskih i sunitskih pobunjenika. Ako uspiju Ruse ubijediti da podrže takvu rezoluciju (što nije lako) to bi moglo razbiti zastoj unutar Sirije, jer će mnogi odani režimu vidjeti napukline na zidu i napustiti Asada. Štap koji bi to mogao pogurati, bila bi poruka Rusima da ako ne podrže takvu rezoluciju, SAD će početi slati oružje sekularnim i umjerenim pobunjeničkim snagama u zemlji.
Može li zaista biti takve politike koja je između one Georga W. Busha i Baracka Obame kada je riječ o pristupu u Siriji?
Neko bi trebao izvući pouke iz Iraka. Pouka iz Iraka je da su duboke istorijske struje bile u igri tamo - suniti u odnosu na šiite i Kurdi u odnosu Arape. Decembra 2010. irački izbori su demonstrirali, da su multisektaške stranke i demokratska vlast bili mogući u Iraku i zapravo prvi izbor većine Iračana.
Ali Amerika je morala da zadrži tamo dio trupa još jednu deceniju da bi se uvjerili da smjena iz sektarizma u multisektarizam može izrasti u samoodrživ model. Sirija je blizanac Iraka. Jedni način na koji se može obezbijediti multisketaška tranzicija je uz rezoluciju UN koju podržava Rusija i naravno dobro naoružane “sudije na terenu” koje će uz pomoć čekića privoljeti dvije strane da žive zajedno.
To je Bliski istok, Jake.
Ako želiš da dođeš do kraja, moraš imati sredstva. Ne množeš mijenjati politiku “osim ako ne kažeš da ćeš ostati 100 godina” insistira Akbar. Ali niko više ne želi da se igra carstva. U tom slučaju, argumentuje, uvjek je bolje ne ostati dugo u ni jednoj od tih država, pet mjeseci ne pet godina. Pet godina, kaže Akbar, sasvim je dovoljno da te ljudi zamrze, ali ne da te se boje i da te poštuju niti da mijenjaju svoje dugo uhodane obrasce ponašanja.
