Koliko danas karikatura, kao šaljivi likovni prikaz koji preuveličava i deformiše istaknute osobine portretisanog pojedinca ili događaj, može biti opasna po njenog stvaraoca, te da li bi se pariški slučaj sa satiričnim listom "Charlie Hebdo" mogao desiti i u Bosni i Hercegovini - u intervjuu za RSE odgovara Mirza Ibrahimpašić, akademski likovni umjetnik i karikaturista iz Sarajeva.
RSE: Kako komentarišete napad u Parizu a tiče se satiričnog magazina i četvorice njegovih karikaturista koji su ubijeni.
Ibrahimpašić: Čovjek normalnog razuma ne može da se ne zgraža nad takvim zločinom i takvim atakom na ljude bez obzira govorili o novinarima, slobodi štampe, ljudskim slobodama. To je jedno zvjerstvo, jedan zločinački čin koji je, dakako, za svaku osudu. Istovremeno, ne znam koliko se ovaj čin može dovoditi pojedinačno u vezu sa ovom profesijom, karikaturom i tako dalje. Satirični časopis - uzroci, razlozi i motivi - to je jedna druga priča o kojoj se treba pričati.
Koliko sam upratio u ova dva dana, riječ je o jednom permanentnom, dugotrajnom i višegodišnjem karikiranju poslanika ili vjere ili nekih postulata islamske vjere što je, ako sam dobro razumio, imalo dosta provokativan karakter što je opet branjeno činjenicom da su oni isto to radili i sa katoličkom vjerom, ortodoksnom, jevrejskom i tako dalje a u čemu ja ne vidim osobito opravdanje.
Držim da karikatura mora imati svoj smisao a ako je sadržaj katikature samo ismijavanje i vrijeđanje - onda ona nema smisla. Postavlja se pitanje čemu provokacije te vrste i šta je njihova svrha. Nadalje, pitanje je šta se smatra tom slobodom novinarskog izraza i javnog govora. Ako je to dopuštanje skupini ljudi, pojedincu, čak i institucijama da interpretiraju neko svoje interno, intimno ili partikularno viđenje određenog fenomena institucije - onda je pitanje koliko je to opravdano.
Dakle, radi se o satiričnom listu u kojem je radila jedna skupina ljudi koja se sebi za zadatak dala, kako sam ja razumio, ismijavanje religije. Tu nije postojala neka zdrava kritika, nije se radila o konkretnim načelima koji se smatraju apsurdnim, nemoralnim, prevaziđenim i anahronim, nego se - čini mi se - radilo o ismijavanju kao takvom a što - po meni - nije uredu.
Ja sam se, također, bavio političkom karikaturom iako ne znam stoji li ovdje riječ 'također' jer nisam siguran da je ovo riječ o političkoj karikaturi. Ja sam se bavio političkom karikaturom u kojoj sam nerijetko dokačio i vjerske institucije, konkretno islam i Islamsku zajednicu u BiH odnosno njenog bivšeg čelnika reisa Cerića (Mustafa Cerić, op.a.) i tako dalje...
RSE: Da li ste imali problema zbog toga?
Ibrahimpašić: Konkretnih problema nisam imao, ali je tadašnja garnitura Islamske zajednice sa Cerićem na čelu formirala stanovite liste za institucionalno pamćenje liste islamofoba na kojima je bilo svega i svačega a što je bilo svojevrsna vrsta prijetnje i određenog pritiska. Međutim, dalje od toga nije išlo.
Ono što je važno reći da je ta moja karikatura bila političkog karaktera i da se ona doticala islama tačno onoliko koliko se reis Cerić i tadašnja Islamska zajednica doticala i petljala u politiku. To je nešto sasvim drugo, to je konkretan problem, konkretan motiv i konkretni ljudi. Tu nije u pitanju islam, niti vjerovjesnik ili poslanik. Tu postoji stanovita razlika i mislim da takva vrsta karikature, koja se dotiče i religije, ima smisla.
Dakle, radi se o konkretnim problemima, o konkretnom društveno-političkom odnosu ili fenomenu koji se kritikuje sa određenog stanovišta. Ne znam da li se o nečemu ovakvom radilo i tamo (Francuska, op. a.). Ja iz štampe to nisam shvatio.
Bojim se da se došlo do tačke kad se ulazi u rat, jedan beskonačni sukob sa ekstremistima u kojem - ako bi se vodio ovakvim načinom a očito je da će se voditi - nema odgovora. Bojim se da će se to ponavljati ubuduće i neće stati ako se u korijenu ne bi riješili uzroci ovoga što se događa.
RSE: Dokle seže ta granica slobode jednog karikaturiste? Da li ste se ikad našli u situaciji da dvaput razmislite o posljedicama koje može izazvati jedna karikatura?
Ibrahimpašić: Ima i toga, međutim, to nije toliko bitno ovdje. Naravno, karikaturista promišlja koliko će javnost uopšte shvatiti misao te karikature. Misao je lakše izgovoriti i objasniti nego nacrtati. Pa nekad razmišljaš o tome koliko će ona biti shvaćena a onda i prihvaćena. Međutim, ne postoji državna cenzura, barem ja ne znam da je bila. I takvi slučajevi su veoma rijetki. To se jedanput dogodilo sa časopisom 'Polikita' iz Tuzle. Taj satirični časopis je vrlo robusno i brutalno ugašen.
Ne postoji to 'sistemsko gušenje' karikature kao takve i te vrste izraza. Ali, postoji nešto drugo. Ovdje je društvo tako raslojeno na te idejne, ideološke, političke, socijalne i svake druge nivoe i sfere. Zapravo, htjeli ili ne, vaš rad je uslovljen medijima u kojima vi objavljujete. Vi ne možete objaviti karikaturu u mediju u kojem oni misle suprotno, drugačije od onoga što govori vaša karikatura, i tu nije potrebna autocenzura, samo od sebe to neće proći.
Velika je stvar, ako se može reći, da za to vi ne bivate kažnjeni. Ja ne znam da postoji progon zbog toga, ne pamtim da se šta tako dogodilo ali, jednostavno, to ne bude objavljeno. E toga ima, dok autocenzure i nema. Radio sam bezbroj karikatura koje nikad nisu objavljene iz mnogih razloga.
RSE: Činjenica je da danas u Bosni i Hercegovini nema mnogo karikaturista?
Ibrahimpašić: Ovdje je to sve propalo i smatra se potpuno nepotrebnom i iracionalnom formom djelovanja. I ono malo što je bilo karikaturista, što prirodnim nestajanjem i starošću, polako su prestali raditi a novih mladih nema. Danas se to svelo na nekolicinu ljudi. Od katikature ovdje nema velike koristi, to je samo modus da čovjek izrazi neko svoje mišljenje ali je, sa druge strane, to jedan tehnološki proces kojem se čovjek treba posvetiti a to je danas sve manje moguće. U vremenu u kakvom živimo čovjeku nije do toga.
