Na okruglom stolu o poboljšanju kvalitete suđenja za ratne zločine nevladine organizacije ponovile su zahtjev da se sva suđenja prebace na četiri najveća suda u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci. Ministar pravosuđa Ivan Šimonović ocijenio je da je posljednjih godina učinjen značajan pomak u nepristranosti hrvatskog pravosuđa.
Procesuiranje ratnih zločina u Hrvatskoj je na pola puta, upozorila je voditeljica nevladine udruge Documenta Vesna Teršelič:
„Od predmeta koji su predani Državnom odvjetništvu, kojih je preko 700, njih oko 400 se još uvijek nalazi u predistražnoj fazi, i pred Ministarstvom unutarnjih poslova i Državnim odvjetništvom još uvijek je velik zadatak.“
Presudom australskog Vrhovnog suda po kojoj je odbačena odluka nižeg australskog suda da se Dragana Vasiljkovića zvanog „kapetan Dragan“ ne izručuje Hrvatskoj, jer zbog njegovih političkih uvjerenja ne bi imao pošteno suđenje, hrvatsko je pravosuđe prošlo ozbiljan test nepristranosti, ocijenio je ministar pravosuđa Ivan Šimonović. Na tom tragu su i analize domaćih suđenja za ratne zločine unazad pet godina:
„Da samo spomenem da jedan od nalaza pokazuje da se u zadnjih 5 godina u 25 posto slučajeva sudilo Hrvatima za ratne zločine, odnosno kada bismo računali samo suđenja u prisutnosti – oko 33 posto. To je bitna razlika u odnosu na statistike iz ranijih vremena.“
Ivan Šimonović
Nedovoljno sposobni suci
Šimonović je otklonio i zabrinutost javnosti zbog klauzule u sporazumu o izručivanju pravomoćno osuđenih osoba između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koja govori o mogućnosti da država ne izruči traženu osobu kada se radi o vojnim, političkim ili fiskalnim djelima. Ne radi se o počiniteljima ratnih zločina, jasan je bio Šimonović.
„Da se osiguramo, potpisan je i zapisnik – kako će stranke tumačiti sporazum. U tom zapisniku među ostalim stoji da se ne može isključiti od izvršavanja kazne nijedno djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom. Prema tome, nikakvih dvojbi nema: ratni zločini i zločini protiv humanosti ne mogu biti isključeni iz primjene ovog važnog sporazuma.“
Nevladine udruge upozorile su da neka suđenja za ratne zločine na čak petnaestak županijskih sudova po Hrvatskoj trpe zbog nedovoljno sposobnih sudaca ili neprimjerenih dvorana, pa svjedok mora primjerice davati iskaz u kojem tereti okrivljenika, a oko njega sjede okrivljenikovi prijatelji ili rodbina, nema službe za pomoć svjedocima i žrtvama i slično.
Zato je ponovljen zahtjev da se suđenja za ratne zločine održavaju samo na četiri specijalizirana suda za ratne zločine – u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci. Osim toga, Tino Bego iz Documente je povodom velikih troškova postupka što ih članovi obitelji žrtava ratnih zločina moraju platiti kada izgube spor zbog naknade štete pohvalio vladinu odluku iz svibnja kojom se otpisuju ta potraživanja od građana, ali po njegovoj ocjeni ta odluka je polovična.
„Odlukom se ne otpisuju svi troškovi, nego su samo obuhvaćeni oni koji su podnijeli tužbu nakon 2003. godine. Oni koji su podnijeli tužbu nakon 1996. godine, a njih je najviše, njima se ne otpisuju troškovi.“
Procesuiranje ratnih zločina u Hrvatskoj je na pola puta, upozorila je voditeljica nevladine udruge Documenta Vesna Teršelič:
„Od predmeta koji su predani Državnom odvjetništvu, kojih je preko 700, njih oko 400 se još uvijek nalazi u predistražnoj fazi, i pred Ministarstvom unutarnjih poslova i Državnim odvjetništvom još uvijek je velik zadatak.“
Presudom australskog Vrhovnog suda po kojoj je odbačena odluka nižeg australskog suda da se Dragana Vasiljkovića zvanog „kapetan Dragan“ ne izručuje Hrvatskoj, jer zbog njegovih političkih uvjerenja ne bi imao pošteno suđenje, hrvatsko je pravosuđe prošlo ozbiljan test nepristranosti, ocijenio je ministar pravosuđa Ivan Šimonović. Na tom tragu su i analize domaćih suđenja za ratne zločine unazad pet godina:
„Da samo spomenem da jedan od nalaza pokazuje da se u zadnjih 5 godina u 25 posto slučajeva sudilo Hrvatima za ratne zločine, odnosno kada bismo računali samo suđenja u prisutnosti – oko 33 posto. To je bitna razlika u odnosu na statistike iz ranijih vremena.“
Šimonović je otklonio i zabrinutost javnosti zbog klauzule u sporazumu o izručivanju pravomoćno osuđenih osoba između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koja govori o mogućnosti da država ne izruči traženu osobu kada se radi o vojnim, političkim ili fiskalnim djelima. Ne radi se o počiniteljima ratnih zločina, jasan je bio Šimonović.
„Da se osiguramo, potpisan je i zapisnik – kako će stranke tumačiti sporazum. U tom zapisniku među ostalim stoji da se ne može isključiti od izvršavanja kazne nijedno djelo protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom. Prema tome, nikakvih dvojbi nema: ratni zločini i zločini protiv humanosti ne mogu biti isključeni iz primjene ovog važnog sporazuma.“
Nevladine udruge upozorile su da neka suđenja za ratne zločine na čak petnaestak županijskih sudova po Hrvatskoj trpe zbog nedovoljno sposobnih sudaca ili neprimjerenih dvorana, pa svjedok mora primjerice davati iskaz u kojem tereti okrivljenika, a oko njega sjede okrivljenikovi prijatelji ili rodbina, nema službe za pomoć svjedocima i žrtvama i slično.
Zato je ponovljen zahtjev da se suđenja za ratne zločine održavaju samo na četiri specijalizirana suda za ratne zločine – u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci. Osim toga, Tino Bego iz Documente je povodom velikih troškova postupka što ih članovi obitelji žrtava ratnih zločina moraju platiti kada izgube spor zbog naknade štete pohvalio vladinu odluku iz svibnja kojom se otpisuju ta potraživanja od građana, ali po njegovoj ocjeni ta odluka je polovična.
„Odlukom se ne otpisuju svi troškovi, nego su samo obuhvaćeni oni koji su podnijeli tužbu nakon 2003. godine. Oni koji su podnijeli tužbu nakon 1996. godine, a njih je najviše, njima se ne otpisuju troškovi.“
