U Hrvatskoj radi samo 37 posto radno sposobnog stanovništva i po tome je na samom europskom dnu, upozorio je ovih dana potpredsjednik Nacionalnog Vijeća za konkurentnost Goran Radman. Podatak je šokantan, ali s tako katastrofalnom gospodarskom politikom, od '90-tih do danas, ništa se drugo i nije moglo očekivati, ističe za RSE većina ekonomskih analitičara i sindikalista.
Hrvatska ima najmanje radno aktivnog stanovništva u Europi, svega 37 posto, što je još veći problem od same nezaposlenosti, ističe za Radio Slobodna Europa potpredsjednik Nacionalnog vijeća za konkurentnost i dekan veleučilišta Vern Goran Radman:
„Europski prosjeci se kreću od 65 -70 posto, ovisi koja zemlja se specifično gleda.“
Novinar i ekonomski analitičar Ratko Bošković:
„To je zbilja katastrofa! Jer, da je to postotak od ukupnog stanovništva i to bi bilo katastrofa, a ovako je još više. Užas.“
Radi se o ljudima od 15 do 65 godina koji su nezaposleni ili su prerano otišli u mirovinu ili kao vrlo mladi primaju braniteljske mirovine - uglavnom prevelika brojka onih koji, pojašnjava Radman, ne rade i žive od svojevrsne 'rente', čemu je kumovala sama vlast, rješavajući socijalna pitanja prijevremenim slanjima ljudi u umirovinu ili dijeljenjem raznih povlastica u izborne svrhe:
„Činjenica je da smo mi stvorili ogroman broj 'rentijera' koji žive od raznih prihoda, a ne od prihoda koji im dolaze iz rada, i činjenica je da to jest jedan ozbiljniji i strukturni problem. Činjenica je i to da se s tim ljudima, kroz jedno dulje vrijeme, manipuliralo, dakle, da su bili na neki način 'politički klijenti'."
Ratko Bošković:
„To je posljedica te dugotrajne politike koja se vodila u Hrvatskoj od samog početka rata, a to je da su se radno sposobni ljudi slali u penziju kao oblik neke socijale, da ih se zbrine, umjesto da ih se pošalje među nezaposlene, a onda razvijati programe da ih se zaposli, a ne ih poslati u penziju, jer time su trajno poslali nezaposleni i trajno 'nezapošljivi'. To je samo po sebi jedna katastrofa. I, sad je to jedna slijepa ulica iz koje Hrvatska ne može izaći dok, užas je to reći, al' dok te generacije – ne pomru.“
Kultura rada
Odnos penzionera i zaposlenih 1:1,23 posto teško bi izdržala i snažnija gospodarstva, a za vojsku 'nezapošljivih' krivo je, kaže sindikalni čelnik Krešimir Sever, i loše hrvatsko obrazovanje:
„Poražavajuća je činjenica da je mladih ljudi u Hrvatskoj, do 29 godina starosti, nezaposleno gotovo jedna trećina. To znači da naš sustav obrazovanja, izravno, nakon završetka obrazovanja, šalje ljude na burzu, a ne u svijet rada jer ljudi nemaju znanja koje je potrebno aktualnom svijetu rada.“
Dr Slavica Singer, profesorica na osječkom Ekonomskom fakultetu, uzroke novom rastu nezaposlenosti vidi i u golemoj nelikvidnosti koja se već izjednačila s onom katastrofalnom iz 1999. Europska unija je, podsjeća dr Singer, još početkom 2008. izdala preporuku da se rokovi plaćanja za javna poduzeća i državu svedu na maximalno 30 dana. Hrvatska Vlada ni danas nije izdala sličnu odredbu i u Hrvatskoj ponovno 'nitko nikome ništa ne plaća'.
„Ta nelikvidnost je zahvatila posebno mala i srednja poduzeća koja su na kraju tog 'hranidbenog novčanog lanca' i ona, svoju prvu i jedinu moguću reakciju, imaju – otpuštanje radnika.“
Vlada bi, kaže Ratko Bošković, morala pod hitno ponuditi programe masovnog zapošljavanja:
„A hrvatska Vlada, koliko ja vidim, sad razmišlja upravo suprotno. Oni bi i dalje gradili autoceste, gradili bi željeznicu itd. To je ono što zovemo 'kapitalno intenzivne djelatnosti', ali Hrvatska je mala i na tim se poslovima ne može zaposliti toliko ljudi i, ovog trenutka nam trebaju 'radno intenzivne djelatnosti'."
Goran Radman:
„Bez kulture rada i drugačijeg odnosa prema radu te većeg broja radno aktivnog i angažiranog stanovništva Hrvatska se, jednostavno, ne može izvući iz ove situacije.“
Hrvatska ima najmanje radno aktivnog stanovništva u Europi, svega 37 posto, što je još veći problem od same nezaposlenosti, ističe za Radio Slobodna Europa potpredsjednik Nacionalnog vijeća za konkurentnost i dekan veleučilišta Vern Goran Radman:
„Europski prosjeci se kreću od 65 -70 posto, ovisi koja zemlja se specifično gleda.“
Novinar i ekonomski analitičar Ratko Bošković:
„To je zbilja katastrofa! Jer, da je to postotak od ukupnog stanovništva i to bi bilo katastrofa, a ovako je još više. Užas.“
Radi se o ljudima od 15 do 65 godina koji su nezaposleni ili su prerano otišli u mirovinu ili kao vrlo mladi primaju braniteljske mirovine - uglavnom prevelika brojka onih koji, pojašnjava Radman, ne rade i žive od svojevrsne 'rente', čemu je kumovala sama vlast, rješavajući socijalna pitanja prijevremenim slanjima ljudi u umirovinu ili dijeljenjem raznih povlastica u izborne svrhe:
„Činjenica je da smo mi stvorili ogroman broj 'rentijera' koji žive od raznih prihoda, a ne od prihoda koji im dolaze iz rada, i činjenica je da to jest jedan ozbiljniji i strukturni problem. Činjenica je i to da se s tim ljudima, kroz jedno dulje vrijeme, manipuliralo, dakle, da su bili na neki način 'politički klijenti'."
Ratko Bošković:
„To je posljedica te dugotrajne politike koja se vodila u Hrvatskoj od samog početka rata, a to je da su se radno sposobni ljudi slali u penziju kao oblik neke socijale, da ih se zbrine, umjesto da ih se pošalje među nezaposlene, a onda razvijati programe da ih se zaposli, a ne ih poslati u penziju, jer time su trajno poslali nezaposleni i trajno 'nezapošljivi'. To je samo po sebi jedna katastrofa. I, sad je to jedna slijepa ulica iz koje Hrvatska ne može izaći dok, užas je to reći, al' dok te generacije – ne pomru.“
Kultura rada
Odnos penzionera i zaposlenih 1:1,23 posto teško bi izdržala i snažnija gospodarstva, a za vojsku 'nezapošljivih' krivo je, kaže sindikalni čelnik Krešimir Sever, i loše hrvatsko obrazovanje:
„Poražavajuća je činjenica da je mladih ljudi u Hrvatskoj, do 29 godina starosti, nezaposleno gotovo jedna trećina. To znači da naš sustav obrazovanja, izravno, nakon završetka obrazovanja, šalje ljude na burzu, a ne u svijet rada jer ljudi nemaju znanja koje je potrebno aktualnom svijetu rada.“
Dr Slavica Singer, profesorica na osječkom Ekonomskom fakultetu, uzroke novom rastu nezaposlenosti vidi i u golemoj nelikvidnosti koja se već izjednačila s onom katastrofalnom iz 1999. Europska unija je, podsjeća dr Singer, još početkom 2008. izdala preporuku da se rokovi plaćanja za javna poduzeća i državu svedu na maximalno 30 dana. Hrvatska Vlada ni danas nije izdala sličnu odredbu i u Hrvatskoj ponovno 'nitko nikome ništa ne plaća'.
„Ta nelikvidnost je zahvatila posebno mala i srednja poduzeća koja su na kraju tog 'hranidbenog novčanog lanca' i ona, svoju prvu i jedinu moguću reakciju, imaju – otpuštanje radnika.“
Vlada bi, kaže Ratko Bošković, morala pod hitno ponuditi programe masovnog zapošljavanja:
„A hrvatska Vlada, koliko ja vidim, sad razmišlja upravo suprotno. Oni bi i dalje gradili autoceste, gradili bi željeznicu itd. To je ono što zovemo 'kapitalno intenzivne djelatnosti', ali Hrvatska je mala i na tim se poslovima ne može zaposliti toliko ljudi i, ovog trenutka nam trebaju 'radno intenzivne djelatnosti'."
Goran Radman:
„Bez kulture rada i drugačijeg odnosa prema radu te većeg broja radno aktivnog i angažiranog stanovništva Hrvatska se, jednostavno, ne može izvući iz ove situacije.“
