Kako spasiti svijet bez pucanja i učiniti ga tolerantnijim - tema je predstave za predškolsku djecu, redatelja Ivice Šimića, po predlošku danske autorice Pascal Platel, no neki su je doživjeli baš suprotno - kako naučiti djecu da ismijavaju susjede.
Redatelj Ivica Šimić takve kritike naziva zlonamjernima:
"Ako se govori o nama, onda se mora govoriti i o našem okruženju, kakvo god ono bilo. Činjenica jeste da Hrvatska ima problema sa slovenskom politikom ili možda Hrvatska ima problema sama sa svojom politikom. To ne znam, ali znam da imamo fenomen koji se upravo sada događa. Ako kazalište registrira fenomen na takav način, ništa ne znači da se ismijava nekome zbog nečega. Činjenica jeste da taj problem postoji, da Slovenija, kao država, sprečava ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Ako se to pokaže na bilo kakav način u kazalištu za djecu i mlade, onda to nije ismijavanje, nego je to govorenje o situaciji koja jeste."
Kazališnoj kritičarki Jutarnjeg lista, Ivi Gruić, upravo se taj segment učinio neprimjerenim. Naime, sve zemlje u predstavi su u obliku različitih jastuka s kojima se glumci igraju i spašavaju ih, a kad dođe red na spašavanje Slovenije, onda je taj jastučić toliko malen, kao šaka i logično, kaže Gruić, izaziva podsmijeh:
"Onda dođe mala Slovenija, koja je jako mala. To je odraslima smiješno, a ne znam koliko je to djeci smiješno, koliko oni tu išta mogu pokopčati. Pričati o gladnoj djeci u Africi, a zezati se na račun Slovenaca, ima neku dozu skoro licemjerja. Kada se takve teme rade, treba biti jako pažljiv i nježan."
Slično je o predstavi pisala i kritičarka Helena Braut iz Vjesnika:
"Vjerujem da je to bila velika pogreška ili možda omaška ili neki previd, što je izazvalo i podsmijeh u publici. Na taj način se djeca ne uče, niti snošljivosti bivanja sa svojim susjedima, niti prijateljstvu, niti ičemu, nego nekakvom ironiziranju."
Društveno angažirano kazalište za djecu vrlo je zahtijevan posao, što Maloj sceni svi priznaju, no aktualna polemika nas je potakla na šire pitanje politizacije hrvatskog društva, odnosno koliko se politika uvlači u svaki segment, uključujući, eto, i djecu u vrtićima.
Sociologinja Jasminka Kodrnja ne vidi u tome ništa loše:
"Pitanje je u kom smislu politizirano i da li to znači pretjerano politizirani. Ne možemo bez politike. Ako se ne bavimo politikom, politika će se baviti nama, biti ćemo izmanipulirani. Sjećam se davno, u vrijeme socijalizma, mi smo se družili sa Francuzima, koji su bili naši vršnjaci. Oni su neprestano razgovarali o politici. A mi smo o politici šutjeli jer se tada nije smjelo razgovarati o politici. Jako smo se čudili kako se oni žestoko raspravljaju, diskutiraju, iznose stavove u kojima je vrlo malo razlike. Mislim da je to dobro. Neka glumice razgovaraju o politici, neka penzioneri razgovaraju o politici. Treba nas učiti kvaliteti političkog razgovora, treba nas učiti toleranciji."
Doktorica Gordana Buljan-Flander iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba:
"Ako polazimo sa aspekta razvojne psihologije, predškolska djeca takav vid komunikacije sigurno ne razumiju u toj dobi. A ako hoćemo djecu društveno angažirati, mislim da ih treba angažirati na način da ih se uči da pomažu drugim, da ih se uči da budu osjetljivi na patnju i bol drugih, a djeca će sa sazrijevanjem i sama dobiti informacije o političkim temama."
Režiser Šimić - Djecu ne treba čuvati ni od jedne teme, samo je pitanje načina:
"To vam je isto kao ono da od djece trebamo skrivati naša porijekla, našu prošlost. Mislim da djeci treba reći sve. Naravno, radi se o načinu na koji se djeci kaže sve, pa bi onda i politika morala biti dio njihova života. Ona jeste dio njihova života, samo se mi pretvaramo da nije, pa držimo djecu izoliranu ispod staklenog zvona. Umjesto da mi to radimo, ponekada je dobro da to i kazalište pokuša napraviti."
Redatelj Ivica Šimić takve kritike naziva zlonamjernima:
"Ako se govori o nama, onda se mora govoriti i o našem okruženju, kakvo god ono bilo. Činjenica jeste da Hrvatska ima problema sa slovenskom politikom ili možda Hrvatska ima problema sama sa svojom politikom. To ne znam, ali znam da imamo fenomen koji se upravo sada događa. Ako kazalište registrira fenomen na takav način, ništa ne znači da se ismijava nekome zbog nečega. Činjenica jeste da taj problem postoji, da Slovenija, kao država, sprečava ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Ako se to pokaže na bilo kakav način u kazalištu za djecu i mlade, onda to nije ismijavanje, nego je to govorenje o situaciji koja jeste."
Kazališnoj kritičarki Jutarnjeg lista, Ivi Gruić, upravo se taj segment učinio neprimjerenim. Naime, sve zemlje u predstavi su u obliku različitih jastuka s kojima se glumci igraju i spašavaju ih, a kad dođe red na spašavanje Slovenije, onda je taj jastučić toliko malen, kao šaka i logično, kaže Gruić, izaziva podsmijeh:
"Onda dođe mala Slovenija, koja je jako mala. To je odraslima smiješno, a ne znam koliko je to djeci smiješno, koliko oni tu išta mogu pokopčati. Pričati o gladnoj djeci u Africi, a zezati se na račun Slovenaca, ima neku dozu skoro licemjerja. Kada se takve teme rade, treba biti jako pažljiv i nježan."
Slično je o predstavi pisala i kritičarka Helena Braut iz Vjesnika:
"Vjerujem da je to bila velika pogreška ili možda omaška ili neki previd, što je izazvalo i podsmijeh u publici. Na taj način se djeca ne uče, niti snošljivosti bivanja sa svojim susjedima, niti prijateljstvu, niti ičemu, nego nekakvom ironiziranju."
Društveno angažirano kazalište za djecu vrlo je zahtijevan posao, što Maloj sceni svi priznaju, no aktualna polemika nas je potakla na šire pitanje politizacije hrvatskog društva, odnosno koliko se politika uvlači u svaki segment, uključujući, eto, i djecu u vrtićima.
Sociologinja Jasminka Kodrnja ne vidi u tome ništa loše:
"Pitanje je u kom smislu politizirano i da li to znači pretjerano politizirani. Ne možemo bez politike. Ako se ne bavimo politikom, politika će se baviti nama, biti ćemo izmanipulirani. Sjećam se davno, u vrijeme socijalizma, mi smo se družili sa Francuzima, koji su bili naši vršnjaci. Oni su neprestano razgovarali o politici. A mi smo o politici šutjeli jer se tada nije smjelo razgovarati o politici. Jako smo se čudili kako se oni žestoko raspravljaju, diskutiraju, iznose stavove u kojima je vrlo malo razlike. Mislim da je to dobro. Neka glumice razgovaraju o politici, neka penzioneri razgovaraju o politici. Treba nas učiti kvaliteti političkog razgovora, treba nas učiti toleranciji."
Doktorica Gordana Buljan-Flander iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba:
"Ako polazimo sa aspekta razvojne psihologije, predškolska djeca takav vid komunikacije sigurno ne razumiju u toj dobi. A ako hoćemo djecu društveno angažirati, mislim da ih treba angažirati na način da ih se uči da pomažu drugim, da ih se uči da budu osjetljivi na patnju i bol drugih, a djeca će sa sazrijevanjem i sama dobiti informacije o političkim temama."
Režiser Šimić - Djecu ne treba čuvati ni od jedne teme, samo je pitanje načina:
"To vam je isto kao ono da od djece trebamo skrivati naša porijekla, našu prošlost. Mislim da djeci treba reći sve. Naravno, radi se o načinu na koji se djeci kaže sve, pa bi onda i politika morala biti dio njihova života. Ona jeste dio njihova života, samo se mi pretvaramo da nije, pa držimo djecu izoliranu ispod staklenog zvona. Umjesto da mi to radimo, ponekada je dobro da to i kazalište pokuša napraviti."
