(Komentar *)
Pavo Barišić, ministar znanosti i obrazovanja, dokazani plagijator, preživio je izglasavanje nepovjerenja u hrvatskom Saboru. Uz njega je stao premijer Andrej Plenković i veći dio vladajuće koalicije. Kao kolateralna žrtva, jedan od Barišićevih kritičara, molekularni biolog sa svjetskom reputacijom, Ivan Đikić, odlučio je u znak prosvjeda napustiti profesorski angažman i istraživački laboratorij na Sveučilištu u Splitu.
Premijer Plenković popratio je njegovu gestu antologijskom izjavom: ''Ja sigurno nisam kriv za to. Ovo je slobodna zemlja.''
Za reakciju koja je izravna posljedica upravo njegove odluke proglasio se nedužnim i k tome cinično ispratio znanstvenika kojega bi svaka zemlja poželjela, u kojega bi ulagala i omogućila mu punu slobodu istraživačkog rada. Rezultati koje je u istraživanju raka do sada postigao Ivan Đikić respektabilni su i neosporni. Laboratorij u Splitu dijelom je i sam financirao.
Prepisivanje tuđih radova, citiranje ili prepričavanje bez navođenja izvora spadaju među najteže krimene u znanosti, jer poništavaju samu njezinu bit. Različito se sankcioniraju, ali se uvijek sankcioniraju. Nedorečenost propisa samo je izgovor kada se zatvaraju oči pred činjenicama.
Hrvatska Vlada odlučila se za ministra koji je već imao probleme sa zakonitošću rada, pa je ranije morao dati ostavku na mjestu pomoćnika ministra. Izabravši ga ponovno, i to na višu dužnost, udarili su pljusku svakom ozbiljnom radu. Podržavši ga nakon otkrića novih nepodopština (o kojima je i prije imenovanja bilo dovoljno naznaka), legitimirali su se kao dio ignorantske mediokritetske elite koja je zaposjela mnoga područja javnoga djelovanja.
Političari su time odaslali i poruku javnosti. Kompetentnost nije bitna, ako si naš. U Ustavnom sudu, s podrškom dvije najveće stranke, sjedi sutkinja koja je prepisala više od 40 posto rada svoga suradnika i to priznala. Aktualnom potpredsjedniku Sabora oduzeta je diploma zbog prepisivanja, ali je on uredno napredovao u političkoj karijeri.
Kakve poruke aktualni ministar obrazovanja šalje mladima prije ulaska u svijet rada, kakve znanstvenicima pred kojima su godine napornog rada?
To je bit primjedbi profesora Đikića koju je premijer odlučio ignorirati, proglasivši Hrvatsku slobodnom.
"Slobodna zemlja" Hrvatska sličnim ili gorim riječima opraštala se svojedobno i od Predraga Matvejevića, Dubravke Ugrešić, Dubravka Škiljana, Rade Iveković, Nedeljka Dragića, Rade Šerbedžije, Mire Furlan, da spomenemo samo neke od "dobrovoljnih" egzilanata iz Hrvatske, stalnih ili povremenih.
Kakve se zemlje olako odriču ponajboljih stvaralaca, umjetnika, inovatora?
Paralelno sa slučajem ministra Barišića, odvijaju se smjene u Hrvatskom audiovizualnom centru (HAVC). Pod pritiskom vlasti ostavku je dao filmski režiser Hrvoje Hribar, ravnatelj HAVC-a. Ta je središnja filmska institucija u proteklih osam godina postigla značajne rezultate i filmska je djelatnost procvjetala, umjetnički, produkcijski pa i financijski (koprodukcije).
Uspostavom umjetničkih vijeća i naslanjajući se na evropska iskustva uspjela je odvojiti brigu o filmskoj proizvodnji i prije svega o stvaralaštvu od izravnog uplitanja države i učiniti je autonomnom. HAVC je bio na udaru prošlogodišnjeg kratkotrajnog ministra kulture notornog Zlatka Hasanbegovića, te veteranskih udruga, desničarskih aktivista i medija.
Pogađate zašto? Filmovi koje je podupirao HAVC nisu bili dovoljno domoljubni, čak, štoviše, neki su bili "pročetnički", a sam HAVC je "peta kolona". Razlog za smjene pronađen je u negativnom izvještaju Državne revizije koja je osim prevelikog broja dnevnica i visokih telefonskih računa (a HAVC surađuje doslovno s cijelim svijetom), kao glavni krimen našla činjenicu što je ravnatelj potpisivao ugovore iznad 200.000 kuna bez odobrenja Ministarstva kulture.
U tome je i suština odabranog modela odlučivanja o filmu – autonomija od države, kontrola od strane umjetničkih vijeća. Državna revizija k tome je i primijetila da "nisu osigurani pokazatelji na temelju kojih je moguće dati ocjenu mogu li i na koji način odabrani projekti pridonijeti razvoju hrvatske kulture". Cenzorska strast progovorila je kroz izvještaje državnih revizora koji su ispravno naslutili što vlast od njih očekuje.
Bivši ministar kulture, Jasen Mesić bio je nedvosmislen: "Mi sebi u HDZ-u ne uzimamo za pravo (određivati) kakvi bi filmovi trebali biti, ali ono što znamo je kakvi ne bi trebali biti". Nije šija nego vrat. Neki su kolege novinari kod Mesića prepoznali gotovo identična zalaganja zaboravljenog socrealističkog barda Radovana Zogovića.
Brojni filmski radnici su se pobunili, pišu se peticije o slobodi stvaralaštva, poziva na Ustav koji jamči tu slobodu. Stvari idu svojim tokom, ili kao što Hasanbegović kaže: "To je samo vrh ledenog brijega". Očekuju su slični udari na brojne institucije civilnog društva i njihove organizacije.
Desničarska kontrarevolucija ne posustaje. Svojom pasivnošću, "samoskrivljenom političkom naivnošću", kako ju je nazvala kolegica Branimira Lazarin, ili ponašanjem poput opisanog u slučaju minstra Barišića, aktualna Vlada joj širom otvara vrata.
Ne treba stoga čuditi, ako primjer Ivana Đikića budu slijedili i drugi. On će nastaviti raditi isključivo u inozemstvu. Mnogi stvaraoci na raznim područjima naći će svoj prostor djelovanja negdje drugdje. Osiromašena ostaje Hrvatska.
Facebook Forum