Piše: Ines Šaškor
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Jedan od čelnika Socijaldemokratske partije (SDP) predložio je da rezultati na predstojećim evropskim izborima budu kriterij za opstanak lidera stranke Davora Bernardića. Izborni rezultati u demokratskim zemljama uvelike definiraju opstanak vodstva, pa se to čini logičnim prijedlogom.
Međutim, predsjednika SDP-a pokušalo se rušiti u nekoliko navrata, bez uspjeha. Tko će na evropskim izborima glasati za stranku čiji čelnici predlažu da to bude referendum o predsjedniku, jer ga drugačije ne mogu smijeniti?
Izrazito politički netalentiran, Davor Bernardić kontinuirano je jedan od najnepopularnijih političara u zemlji.
SDP u Hrvatskoj strmoglavljuje svoj rejting već nekoliko godina i taj se trend ne zaustavlja. Sada je na 14,5 posto potpore, dvostruko manje od vladajućeg HDZ-a. Stranka se rasipa, napuštaju je saborski zastupnici, članovi užeg vodstva, regionalni i lokalni lideri.
U dugogodišnjoj novinarskoj karijeri još mi se nije dogodilo da konzultiram internet kada pokušavam stranački smjestiti nekog političara. U opisu novinarskog posla je da to naprosto zna. Sada, kada je o esdepeovcima riječ, moram provjeriti je li neki čelnik još u stranci, kojoj struji pripada, je li aktivan ili suspendiran. Stvari se dnevno mijenjaju.
''Idemo do dna, tuga, ti i ja'', ovim je stihovima Crvene jabuke saborska zastupnica SDP-a Sabina Glasovac prokomentirala najnovije istraživanje javnog mnijenja.
SDP-u u Hrvatskoj dogodile su se istodobno dvije elementarne nepogode. Pogođen je općim glavinjanjem i potopom ljevice u Evropi, a i sam se urušava u bezidejnosti i kadrovskom sivilu. Počinovničenje stranke traje dugo, sada je došlo do vrhunca. Ili dna, kako se gleda.
Evropska ljevica već dulje vrijeme ne pronalazi svoj jasni politički program, a gubi i prirodnu socijalnu osnovu. Priklonivši se blerovskom ''trećem putu'' i sama je sudjelovala u spašavanju kapitalističkog poretka.
Legitimirala je državni intervencionizam u rješavanju bankarsko-financijske krize prije deset godina i omogućila porast nejednakosti nezabilježen u povijesti.
Lucidni povjesničar Enzo Traverso u svojoj je knjizi Melankolija ljevice konstatirao da se koncem prošlog stoljeća nije raspao samo realni socijalizam, već je i socijalna demokracija iscrpila svoju povijesnu putanju. Izgubila je vjeru u svoj povijesni cilj, pristala na tezu da su liberalna demokracija i tržišni kapitalizama ''naš nezamjenjivi horizont''.
U međuvremenu je neoliberalni kapitalizam ''poništio narod'' i izigrao demokraciju i gurnuo cijeli planet u ''monstruoznu nejednakost'', kaže Traverso. Ljevica je ostala u zrakopraznom prostoru. ''U većini zemalja socijalna demokracija postala je politički instrument financijskog kapitalizma, a ne radničke klase... Alternativa je između demokratskog socijalizma i neoliberalnog barbarizma''.
Traverso vidi prostor za novo pozicioniranje ljevice u tisućama socijalnih i političkih pokreta koji su se pojavili proteklog desetljeća, od Podemosa u Španjolskoj, do pojave Sandersa u SAD ili Corbyna u Velikoj Britaniji.
U Hrvatskoj SDP je ostao manje-više nedirnut ovom i brojnim drugim svjetskim raspravama. Sveopća lijenost duha i konformizam zavladale su oficijelnom ljevicom. Odlučivši se prije sada već gotovo 30 godina napustiti svoje komunističko ruho i proglasivši se preko noći socijaldemokratima, SDP je vjerojatno zaključio da je to dovoljno za tranziciju. Nije bilo dovoljno.
Propuštena je prilika izgradnje moderne stranke koja je svjesna svoje baštine i na njoj gradi nove politike, primjerene vremenu i potrebama ljudi.
SDP se silno trudio riješiti svoga bremena iz bivšeg režima. Protivnike nije impresionirao, pristaše je gubio. Nije bilo znanja, mudrosti ni hrabrosti založiti se za ono što je neporeciva baština stoljetne radničke borbe, od stečenih socijalnih prava milijuna do iskustava radničkog samoupravljanja, što su činjenice koje su u Hrvatskoj mogle biti podloga drugačijeg razvoja.
Promišljanje izazova vremena, iznalaženje odgovora i aktivizam osnovne su značajke ljevice. Hrvatski SDP nije njegovao ni jedno, niti drugo, zatvorio se u birokratsku nomenklaturu i životario. Osnovnu socijalnu bazu su izgubili, što zbog propadanja industrije i radništva, što zbog zaziranja od njih. Klasične svjetonazorske ljevičare svjesno su zanemarili, bojeći se povezivanja s komunističkom prošlošću.
- Može vas interesirati - Šaškor: Hrvatski političari pred zidom
Logične prirodne saveznike, sindikate i nevladine udruge i inicijative koje promiču ljudska, nacionalna i socijalna prava, SDP je povremeno vezivao uz sebe, ali i to je postepeno odumrlo.
Novu socijalnu bazu stekli su u obrazovanom građanskom sloju i u gradovima, a do prije desetak godina i među mladima. Građanski je sloj u Hrvatskoj tanak i promjenljivih političkih preferencija, a mladi su ubrzo napustili vezivanje uz SDP.
SDP je napustio lijeve pozicije i svrstao se u lijevo-liberalni spektar. To je legitimno, pod uvjetom da je riječ o transparentnom, osmišljenom i programski utemeljenom potezu. Ovdje to nije slučaj. To je bila iznudica, kalkulantstvo i pragmatizam.
Sada je tu gdje jest, stranka koja služi za ismijavanje i porugu.