Jedan od najpoznatijih savremnih pisaca, autor “Lovca na zmajeve“ Khaled Hosseini u autorskom tekstu za „The Guardian“ naglašava da je među izbjeglicama 50 posto djece, a da od toga tek svako drugo dijete pohađa osnovnu školu.
Svako četvrto izbjegličko dijete imalo je mogućnost da pohađa srednju školu. Hosseini poručuje da je prvo što se mora uraditi nakon obezbjeđivanja sigurnog utočišita za izbjeglice - omogućiti obrazovanje za njihovu djecu.
Kako kaže: „Iznad svega moramo znati, da je u našem rastuće povezanom svijetu investiranje u njihovu budućnost investicija i u našu, takođe“.
Slavni avganistanski pisac Khaled Hosseini navodi da je kao milioni širom svijeta, dirnut spontanom akcijom solidarnosti prema izbjeglicama u Evropi. Pohvalio je i napore agencije UN za izbjeglice (UNHCR) da se u katastrofalnoj situaciji obezbijede esencijalne potrepištine za milione izbjeglih. On se, međutim, pita šta dalje, šta će se dešavati kada ove dramatične slike izblijede i nestanu sa naših TV ekrana?
„Ne smiju izblijedjeti i iz naše kolektivne savjesti“, naglašava Hosseini.
Upravo nakon toga počinje težak rad. Prosječno izbjeglice u egizilu žive 15 godina, bilo to u kampovima u Jordanu ili Ugandi, neformalnim skloništima u Libanonu ili Tajlandu ili negdje u SAD ili Evropi. U tako dugom vremenskom periodu težak izazov je upravo u obezbjeđivanju uslova da izbjeglice doprinose i budu produktivni članovi društava u kojima borave.
Najvažnije i najznačajnije od svega je obezbijediti da ti ljudi imaju pristup obrazovanju i stručnoj obuci, jer to je, kaže Hosseini, u najboljem interesu svih: i zemlje domaćina i izbjeglica i njihove domovine u koju bi se na kraju mogli vratiti.
„Previše često na izbjeglice se gleda kao na teret. A dobro je poznato da su i Albert Einstein i Marlene Dietrich bili izbjeglice, kao i Madeleine Albright i George Soros, kao i Sigmund Freud i Isabel Allende, da imenujem samo njih nekoliko. Ali tu je još milion drugih imena, manje slavnih ali ne manje hrabrih izbjeglica, koje su teško i mirno radili, anonimno u nerijetko veoma teškim i opasnim okolnostima. Jedno od takvih imena je Aqeela Asifi“, napisao je Hosseini u tekstu za britanski dnevnik „The Guardian“.
Avganistanka Asifi je 1992, kao 26-togodišnjakinja, pobjegla od mudžahedinske opasade Kabula sa suprugom i dvoje male djece i utočište našla u jednom selu za izbjeglice u Pakistanu, uvjerena da će se za nekoliko mjeseci vratiti u svoj dom.
Treba vremena u takvim okolnostima da shvatiš da je brzi povratak kući vjerovatno san, da ti se život resetuje na nultu poziciju i da se moraš fokusirati na najvažnije - zaštititi djecu.
Kad se realnost konačno prihvati i ciljevi se pomjeraju i pokreću naprijed. Aqeela Asifi kao nekadašnja učiteljica nije mogla prihvati da njena djeca, čije je obrazovanje prekinuto ratom, ne idu u školu. Osim toga, u tom selu u Pakistanu suočila se i sa time da tamošnji mještani ne šalju žensku djecu u školu.
Počela je sa jednim šatorom školom i kucanjem od vrata do vrata, apelujući na roditelje da šalju djecu, i mušku i žensku, u školu, da bi se uskoro prošila na šest šatora pod kojima je držala nastavu. Njene je napore na kraju prepoznala i pakistanska vlada, a škola, koju danas pohađaju i djevojčice, sada ima svoju zgradu u kojoj je ova uporna učiteljica samo za početak promijenila život 1.500 djevojčica i dječaka u tom kraju.
Hosseini kaže da, kao pisac, više vjeruje u riječi nego u brojke, ali brojke koje pokazuje avganistansko-pakistanska priča nemoguće je ignorisati. Poznato je da se obrazovani Avganistanci tri puta više vraćaju u svoju zemlju nego što ostaju u države u koje su izbjegli i upravo je obrazovanje bilo faktor koji je mostivisao izbjeglice u Pakistanu da se vrate u svoju domovinu.
"Obrazovanje pomaže da se djeca izbjeglica zašite od nepismenosti, zloupotrebe i zlostavljanja, eksploatacije i prisilnog rada, prisilnih i preranih brakova, kao i regrutovanja u terorističke grupe", podsjetio je.
Obrazovanje nudi izbjeglicama put iz siromaštva, daje im sposobnosti da izgrađuju sebe i njihove zemlje u stabilna, sigurna i društva prosperitetne budućnosti kada se vrate u svoje domove.
Hosseini se nada da će, kada se medijska svjetla sa izbjeglica i sadašnje krize u Evropi pomjere, javna podrška prema izbjeglima širom svijeta ostati snažna, i da ćemo se sjetiti da im treba više od urgente podške za preživljavanje.
„Iznad svega moramo znati da je u našem rastuće povezanom svijetu investiranje u njihovu budućnost investicija i u našu takođe“, zaključio je u autorskom tekstu za „The Guardian“ svjetski poznati autor bestselara Khaled Hosseini.
