Žičara koja je prije rata prevozila putnike iz centra Sarajeva do obližnje planine Trebević, i to samo za 12 minuta, više ne postoji. Srušena je tokom rata, a dvije decenije kasnije, na ovom mjestu izgleda kao da su ratna dejstva tek sada prestala. Objekat odakle se polazilo potpuno je oštećen. Nema zidova, vrata, niti ičega što bi podsjetilo kako je ovo, ne tako davno, bila polazna tačka sa koje se kretalo ka Trebeviću.
Već punih pet godina se žičara pokušava obnoviti. No, kako to obično biva u Bosni i Hercegovini - Gradska uprava, Kanton Sarajevo i Gradsko saobraćajno preduzeće Gras, se ne mogu dogovoriti - ko će i koliko dugo upravljati žičarom.
Da apsurd bude veći, donatori bukvalno poklanjaju novac i opremu, ali ovdašnje vlasti za to ne mare.
Švicarac, oženjen Sarajkom, daje tri i po miliona eura, ali već cijelu godinu ne može postići dogovor sa gradskim ocima, kojima je dao rok do kraja ove godine. U suprotnom se, kako navodi njegov predstavnik Armin Rustanbegović, iz projekta povlači.
„Nije u pitanju privatna investicija. Ovaj grad je dobio oko sedam miliona maraka i to su ogromne pare. Ukoliko ova donacija ne bi bila realizovana, strah me i pomisliti kakva bi to slika bila za buduće donatore, a da ne gvoorim o investitorima ili ozbiljnim investicijama u našem gradu i državi“, navodi Rustanbegović.
Oprema trune
Nije Švicarac jedini koji daje novac za obnovu žičare. Pokrajina u ovoj zemlji donirala je opremu u vrijednosti od šest miliona franaka koja se nalazi u EUFOROV-oj bazi Butmir kod Sarajeva i to već četiri godine i trune, zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa između Gradskog saobraćajnog preduzeća, kojem je žičara pripada prije rata, i Kantona Sarajevo.
Sve dodatno komplikuje činjenica kako je Gras javno kantonalno preduzeće, pa je sve više onih koji vjeruju kako se ovdje ne radi o komplikovanoj dejtonskoj administraciji, već o tome da, narodski rečeno, nije bilo moguće sklopiti „talove“. O tome prvi čovjek Grasa Avdo Vatrić kaže:
„Da li to postoji, ne znam. Ono što znam je da bi bilo dobro da se trebevićka žičara napravi što prije kako bi je građani koristili. Mislim da se treba vratiti jedan simbol Sarajevu, što bi bilo lijepo, a nama kao kompaniji bi odgovaralo da ponovo imamo vid saobraćaja kojeg smo imali i prije rata.“
I dok traju sporenja, Sarajlije željno iščekuju da se gradu ponovo vrati stari sjaj, u koji spada i žičara. Bivši sarajevski gradonačlenik Tarik Kupusović kaže nam kako se kao dijete sjeća njenog otvaranja, davne 1959, kada je Sarajevo postajalo gradom.
„To još slično ima Inzbruk, ali on je na dvije hiljade metara, i to je skijaška žičara. Ovdje je žičara za svakoga, svaki dan, i ljeti i zimi, proljeće i u jesen. Svaki put je drugačiji doživljaj vidjeti boje one šume, a sa druge strane, iz te žičare, vidjeti grad koji, također, živi, umire i rađa se“, kaže Kupusović.
Za razliku od bivšeg gradonačelnika, Omo Čengić, turistički vodič, žičarom se nikada nije vozio, ali o njoj turistima govori kao da je svaki dan, barem pet puta, od Vijećnice za 12 minuta, dolazio na Trebević.
„To bi, prije svega, pomoglo gradu u turističkom smislu i bila bi jedna od najpoznatijih turističkih atrakcija. To bi mnogo značilo i za mlade Sarajlije koji nikada nisu doživjeli ugođaj vožnje žičarom“, ističe Čengić.
Ukoliko se stvari pomaknu sa mrtve tačke, žičara bi mogla biti gotova 2017. godine. Umjesto dosadašnjih 12, od centra grada do Trebevića bi se stizalo za osam minuta. Tako bi Sarajevo bio jedini grad u svijetu gdje se za tako kratko vrijeme ovim prevoznim sredstvom može doći na planinu. Još samo da to znaju i oni koji o tome odlučuju.
