Autor: Iva Martinović
Dok glavni tužilac Brammertz navodi da Tužilaštvo još uvek čeka na neka ključna dokumenta i pristup arhivama u Srbiji, kao i da se još čeka da preostali begunci budu uhapšeni i prebačeni u Tribunal, predstavnik tog suda u Beogradu Matias Hellman za naš program kaže da hapšenje Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Gorana Hadžića za Srbiju mora biti
prioritet:
"Apsolutno je neprihvatljivo, stramotno, strašno što su i dalje u bekstvu Radovan Karadžić i Ratko Mladić, koji se optužuju za najteže zločine u BiH od '92. do '95. godine. Postoje optužnice, postoje nalozi za hapšenje i oni moraju doći pred sud da odgovaraju na te optužbe."
I dok iz Nacionalnog saveta za saradnju sa Hagom poručuju da je poslednje hapšenje haškog optuženika Stojana Župljanina dokaz opredeljenosti Srbije da učini sve kako bi haške obaveze privele kraju, upravo ovaj pomak u saradnji rezultirao je novom pretnjom smrću tužiocu za ratne zločine Vladimiru Vukčeviću. Na njegov privatni telefon pretnja je ovoga puta stigla iz Holandije, pojašnjava portparol Tužilaštva Bruno Vekarić:
"Bilo je vrlo dramatično jer je rekao - opraštamo ti Župljanina, ali ukoliko se još neko od ove trojice bude našao na putu za Hag, da je sa njegovim životom gotovo."
Ministarstvo pravde Srbije najoštrije je osudilo nove pretnje tužiocu Vukčeviću i saopštilo da je preduzelo sve mere u svojoj nadležnosti kako bi dodatno zaštitilo nosioce pravosudnih funkcija. Matias Hellman ističe da srpsko tužilaštvo za ratne zločine ima punu podršku Haškog tribunala:
"Treba dati priznanje ljudima koji rade najodlučnije, i sigurno da tu ratni zločini jesu jedna teška oblast. Mislim da nema jednostavnog rešenja kako sprečiti te pretnje, ali je važno da se to istraži i, ako je ikako moguće, doći do odgovornih."
Ove pretnje ne predstavljaju iznenađenje ako se ima u vidu duboka podeljenost društva u Srbiji i otpor prema saradnji sa Haškim sudom. Ovakvo stanje slikovito prikazuje današnja debata, koju je u Beogradu organizovala Srpska liberalna stranka, a u kojoj je najglasniji u zamerkama na rad Haškog tribunala bio predsednik Međunarodnog odbora za istinu o Radovanu Karadžiću, Kosta Čavoški, kojeg je EUFOR nedavno privodio na informativni razgovor i pretresao njegov apartman na Palama zbog sumnje da je u vezi s ovim najtraženijim haškim optuženikom, i koji je proglašen nepoželjnom osobom u BiH:
"Ja vas uveravam da to nije bilo nešto strašno, jedva da je bilo stotinu policajaca i vojnika koji su taj pretres obavili. Kada pobornici tzv. saradnje naše zemlje sa Haškim sudom ističu njenu neizbežnost, oni najčešće tvrde da nas na to obavezuje međunarodno pravo. Upravo je obrnuto - Haški tribunal sistematski krši međunarodno pravo o ljudskim slobodama i međunarodno krivično pravo."
I dok je predstavnik Haškog tribunala Matias Hellman pokušao da iskoristi ovaj skup za poziv svima onima koji imaju neke veze sa preostalim haškim beguncima da oni budu uhapšeni, nizale su se optužbe na njegov i na račun rada Tribunala. Rade Matijaš, predsednik Demokratske inicijative za Knin:
"Šta je Haški tribunal učinio na pomirenju, konkretno govorim o odnosu Srba i Hrvata? Ništa. Ovakvim načinom, u kojem se ne ekshumiraju jednako grobnice, ne procesuiraju jednako zločinci, nećemo daleko stići."
Jovo Drobnjak, iz udruženja Srba BiH:
"Govoriti o pravednosti Haškog tribunala je uvreda za nas Srbe koji smo proterani. Teško je to podneti. U datim trenucima ne bih se mogao ni suzdržati da se ne ustresem. U Haškom tribunalu svi su srpski predsednici! U Haškom tribunalu je Milošević, i znamo kako je završio, tamo je Milutinović, ni kriv ni dužan, tamo je Krajišnik samo zbog toga što je trebao odbraniti ognjišta svoja!"
Matias Hellman zaključuje da sve dok u Srbiji bude vladala ovakva atmosfera i stavovi da "ne treba suditi našima" istinski pomak ka saradnji i pomirenju neće biti načinjen:
"Mnogi doživljavaju optužene za ratne zločine herojima, junacima, iako mi nije jasno zašto su to 'naši ljudi'. Znači, ako postoji osnovana sumnja da su odgovorni za smrt desetina, stotina, čak hiljada ljudi, za patnje, deportacije, mislim da je onda normalno da ti ljudi idu pred sud i da se utvrdi da li su odgovorni ili ne. Ali, i dalje postoji to mišljenje da su to ’naši ljudi’ ili postoji prigovor ’a zašto ne i onim drugima’. Međutim, ako svi tako tvrdoglavo odbijaju, onda nikada nećemo nigde napredovati."
Sjećanje na višegradske žrtve...
Autor: Žana Kovačević
Članice udruženja "Žene - žrtve rata" obilježile su danas šesnaestu godišnjicu stradanja Bošnjaka u Višegradu, uz posebno sjećanje na 80 zapaljenih žena, djece i muškaraca u Pionirskoj ulici. Za ovaj zločin Haški tribunal je pravosnažno na 15 godina osudio Mitra Vasiljevića, dok Sredoje i Milan Lukić tek čekaju suđenje. Za njih dvojicu Haško tužilaštvo podnijelo je zahtjeve za proširenje optužnice tereteći ih i za masovna silovanja žena na području Višegrada.
Svako proljeće nakon 1995. u Bosni i Hercegovini dani su sjećanja na početak krvavog rata i još neprebrojane žrtve. Obilježavaju se godišnjice i mjesta stratišta. Tako je ove godine i u Višegradu, gdje su se rodbina, prijatelji i preživjeli okupili da odaju poštu ubijenim civilima u Pionirskoj ulici i polože cvijeće na zidove kuće - grobnice porodice Omeragić.
Među prvima došao je Ramo Kurspahić, iz sela Koritnik, čiji su rođaci i prijatelji ubijeni u toj kući:
„Oni su njih povezli autobusima da ih voze za Kladanj, negdje dole. Međutim, izbušio im je gume jedna komšija Ibrilović, pa su ih onda smjestili ovdje u školu i onda su ih navečer utjerali u ovu kuću ovdje - i onda su ih sve redom pobili, bacali bombe, zapalili kuću, zapalili ih žive, ubacili neke plinove, ne znam šta."
Za zločin u Pionirskoj ulici u Višegradu optuženi su Milan i Sredoje Lukić koji se terete da su odgovorni za zarobljavanje i spaljivanje preko 70 Bošnjaka - žena djece i staraca, te još njih 70 u drugoj kući u naselju Bikavac. Neki od preživjelih koji su željeli ostati anonimni i danas se sjećaju zločina u kući Omeragića u Pionirskoj ulici:
„Ovaj je narod, žene i djeca, nastradali smo. Ja sam bila sa svojim djetetom, i još je jedna žena bila sa svojim djetetom i dvojica su ljudi, oni su umrli od tih posljedica. Meni je to užas, meni je srce ovoliko, evo, kad je izađem, pogledam - nigdi mog nikog živa."
„Prije nego što će nam se ovo dogoditi, prvo su nam uzeli pare, zlato, u Jusufa Memića kući, i skidali gole, izvodili pojedine na silovanje. Poslije su nas pretjerali u ovu ovdje kuću. Onda smo ovdje doživjeli isto tako maltretiranja i genocide svakakve. Poslije su oni zapalili, bacili su kao bombu i pucali rafalom. Skočila sam ovdje na ovaj prozor dok je pucao na drugi prozor, eno zohve đe sam onde pod njom bila. Otišla sam niz potok i u kanalizaciju. I u kanalizaciji sam bila tri dana i tri noći. Ucrvala mi se rana na ruci. Otale sam izišla."
Za ratni zločin u Višegradu Haški tribunal na 15 godina zatvora osudio je pravosnažno Mitra Vasiljevića, a na suđenje čekaju Milan i Sredoje Lukić za koje je Tužilaštvo zatražilo i proširenje optužnice. Lukići su prvobitno optuženi za progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, te ubistvo, nečovječna djela, okrutno postupanje i istrijebljenje. Tužilaštvo je podnijelo zahtjev za proširenje optužnice tereteći ih za masovna silovanja žena na području Višegrada.
U obrazloženju zahtjeva se navodi da dokazi ukazuju da su Lukići u periodu od 1992. do 1995. bili uključeni u planiranje, pomaganje ili podsticanje silovanja, stavljanja u ropstvo i mučenja u zatočeničkim centrima ili drugim mjestima u i oko Višegrada. Portparol Tužilaštva u Hagu Olga Kavran kaže:
„Tražili su izmenu optužnice kako bi se uključile i tačke vezane za silovanja. U svom obrazloženju je Tužilaštvo u podnesku reklo da su to dokazi do kojih se došlo - delimično su postojali i ranije, a delimično se do njih došlo u trenutku kada se radila istraga vezano za odbranu alibijem na koji se optuženi poziva, dakle kada je Tužilaštvo počelo da se bavi ispitivanjem toga što je on tvrdio - da nije bio prisutan određenom mestu. Onda je došlo do dodatnih dokaza vezano za silovanje, pa je tako jedna svedokinja tvrdila da on ne samo da nije bio prisutan već da je ona silovana tri puta u toku tog istog dana. Ja to samo navodim kao jedan od primera."
Novinari Balkanske istraživačke mreže u više navrata pisali su i upozoravali na svjedočenja žena žrtava iz Višegrada da Milan i Sredoje Lukić nisu optuženi za ovaj zločin. Novinar Justice raporta Nidžara Ahmetašević kaže da su o masovnim silovanjima u Višegradu saznali iz svjedočenja žrtava, ali da o tome postoje i pisani dokazi:
„Izvještaji UN-a iz 1992. godine u kojima se spominju masovna silovanja žena u Višegradu, u kojima se spominje objekat Vilina vlas. Taj objekat je bio korišten kao sjedište za jedinicu Milan Lukića, paravojnu formaciju Beli vukovi ili ose. Također smo uspjeli doći do knjiga koje su objavljene na temu silovanje žena za vrijeme rata u BiH. Jedna od njih je i knjiga Alexandre Stiglmayer koja je bila i sagovornica Justice raporta i koja nam je dala podatke koje je ona prikupila. Međutim, ono što je svakako za nas bilo najvrijednije je da smo mi našli žene koje su lično nama rekle da one jesu bile žrtve silovanja direktno Milana ili Sredoja Lukića, ili nekoga od njihovih vojnika, da su bile zatočene u Vilinoj vlasi. Neke žene su bile zatočene kratak vremenski period, neke su tamo ostajale i više od mjesec dana."
U obrazloženju zahtjeva Tužilaštvo navodi da su i sami imali kontakte sa ženama žrtvama Milana i Sredoja Lukića koje nisu željele da svjedoče u sudnici izražavajući strah da još jednom, kako se navodi, budu u prostoriji sa optuženima, te zbog predrasuda o silovanim ženama u javnosti. Novinarka Ahmetašević, međutim, vjeruje kako će žrtve ipak naći snage da se pojave kao svjedoci ukoliko optužnica protiv Lukića bude proširena:
„Ja se nadam da ova činjenica da su one sad podnijele zahtjev da prošire optužnicu - u obrazloženju također stoji da su neke od tih svjedokinja pristale ipak svjedočiti - znači da više ne postoje predrasude, barem u ovoj državi, prema ženama koje su bile žrtve tako užasnih zločina kao što je masovno silovanje."
Odluku o proširenju optužnice protiv Sredoja i Milana Lukića Haški tribunal donijeće naknadno. Ukoliko prijedlog o proširenju bude prihvaćen, biće to treći put da se njihova optužnica mijenja od 1997. godine, kada je podignuta. Milan Lukić uhapšen je u Argentini u ljeto 2005. godine, a Sredoje se iste godine predao vlastima RS-a nakon godina skrivanja u Rusiji.
Sam u borbi za istinu
Autor: Dženana Halimović
Hasan Nuhanović, prevodilac u holandskom bataljonu UN-a u Srebrenici 1995. godine, pet godina nakon podizanja tužbe protiv Kraljevine Holandije u ponedjeljak se pojavio na Okružnom sudu u Haagu. Nuhanović je podigao tužbu zbog toga što pripadnici holandskog bataljona UN-a prije 13 godina u Srebrenici nisu spriječili ubistvo njegovog oca majke i brata, jer su ih iz baze UN-a u Potočarima predali srpskim vojnicima.
Izbjegavši pred naletom srpske vojske iz Podrinja, Hasan Nuhanović došao je u Srebrenicu. Nakon što su srpske snage, predvođene generalima Ratkom Mladićem i Radislavom Krstićem, ušle u zaštićenu zonu UN-a, Bošnjaci su spas potražili u bazi holandskog bataljona UN-a
u Potočarima. Nuhanović je tada bio prevodilac pri bataljonu. Njegovi otac, majka i brat bili su među stotinama onih koji su se nadali zaštiti pod okriljem UN zastave. No, Holanđani su uradili upravo ono što nisu trebali - predali su ljude srpskoj vojsci, kaže Nuhanović:
"Kad je u pitanju moja porodica konkretno, oni ne da nisu uradili dovoljno nego su uradili ono što nisu trebali uraditi. Dakle, oni su moju porodici silom, uz prijetnju oružjem, istjerali iz baze pred mojim očima i predali ih u ruke Srbima. I nakon svega su ih Srbi ubili, kao i stotine drugih dječaka, muškaraca, uključujući i moju majku."
Upravo zato što im nisu pružili zaštitu i tako spriječili ubistva, Nuhanović je prije pet godina tužio Kraljevinu Holandiju. U procesu koji je upravo počeo Nuhanović se pojavljuje kao svjedok zbivanja u Potočarima. Holandska Vlada i komanda pri UNPROFOR-u su, prema tužbi, odgovorni za nemar koji su pokazali holandski pripadnici mirovnih snaga koji nisu pokazali pažnju za civilno stanovništvo koje im je povjereno na brigu. Odgovornost za smrt njegove porodice Holandija je u odgovoru na tužbu već dva puta negirala, iako su događaji do sada već odavno jasni, ističe Nuhanović:
„Ja mislim da su stvari bile jasne i prije nego što sam ja podnio tužbu i trebale su sad da budu jasnije. U stvari je i cilj tužbe i rasprave na sudu da se na sudu utvrdi istina, činjenice. Međutim, država je već dva puta odgovorila na moju tužbu pismenim putem i oni u svom odgovoru, pogotovo u svom drugom odgovoru, negiraju skoro sve što sam ja naveo. Oni negiraju da su moju porodicu, oca, majku i brata, kao i druge izbjeglice u Potočarima kod Srebrenice predali srpskim snagama u ruke. Dakle, to je jedna šokirajuća informacija i za mene, a vjerovatno i za javnost."
Holandija je odlikovala pripadnike bataljona koji je bio u Srebrenici u vrijeme izvršenja genocida. Time se, smatra Nuhanović, Holandija odredila prema Srebrenici, i to je njihovo pravo - ali na zamjenu teza ga nemaju:
„Ako oni misle da trebaju odlikovati ljude koji su tamo učestvovali u nekim stvarima koje su bile dio onog zločina, neka to rade. Dakle, oni pokazuju svoje lice time, to je njihov problem. Ja hoću da iznesem istinu i iznosim je na sudu, ali ako mi neko nakon 13 godina kaže da ono što se dogodilo nije to što se dogodilo, kao da sam ja to sanjao, onda zamislite kako se ja osjećam. Ja nisam imao iluzija, ja sam naravno očekivao da se država brani, ali nisam očekivao da se brani lažima."
Iako bi presuda po njegovoj tužbi mogla pomoći i Srebreničankama, koje su također tužile Holandiju da dokažu istinu, nijedna od domaćih institucija nije ponudla pomoć Nuhanoviću u njegovoj pravnoj borbi:
„Država mi nikad nije ponudila pomoć, niti mi je dala nijedan fening. Dakle, ja ovdje imam troškove, to je moja privatna tužba. Ja ću do kraja potjerati, nema problema, ne mora mi država nikad ni pomoći."
Isprazna politička obećanja pred svaku godišnjicu više ne pogađaju žrtve. Iz godine u godinu sve je manje onih koji se vraćaju u mjesta s kojih su protjerani, što je zabrinjavajuće, upozorava Nuhanović:
„Mi koji smo izgubili tamo porodice, koji smo isfrustrirani raznim stvarima, razočarani, ne možemo se previše obazirati na nekakva isprazna obećanja i laži Dodika ili bilo koga drugog. Ja sam lično spreman na još mnogo gora iznenađenja u budućnosti. Druga stvar, treba uvijek odvojiti pitanje povratka i pitanje postizanja pravde, jer imate hiljade i hiljade preživjelih iz Srebrenice i Podrinja koji žive u Americi, zapadnoj Evropi itd. i koji žele pravdu naravno, ali oni se nikada neće vratiti u Srebrenicu. Neću se ni ja nikad vratiti."
I tako će se pred 13. godišnjicu genocida Nuhanović, koji je izbjegao pokolj samo zahvaljujući pločici s UN-ovim natpisom, za istinu boriti sam.
S druge strane, u Potočarima će tragediju opisivati i na pravdu pozivati oni koji već godinu i po nisu preveli presudu Međunarodnog suda pravde u Hagu i samim tim zatražili odgovornost onih koji su u smrt odveli hiljade muškaraca i dječaka.
Strah od svedočenja
Autor: Miloš Teodorović
Nova soba namenjena za pomoć i podršku žrtvama i svedocima otvorena je u zgradi Specijalnog suda u Beogradu. To je druga prostorija ovog tipa koju je ova institucija, specijalizovana za borbu protiv organizovanog kriminala i suđenja za ratne zločine, dobila. U njoj svedoci mogu da se odmore i koncentrišu na pojavljivanje pred Sudom, tu im se pruža mogućnost da pokušaju da oslobode stresa pre svedočenja - prepričavanje redovno traumatičnih iskustava, kako pred sudijama i advokatima, tako i počiniocima krivičnih dala uključujući i ona najteža, mučenja i ubijanja. Ipak, zbog čega ni u posebnim uslovima u Specijalnom sudu često i najjačima ne polazi za rukom da se oslobode straha?
Pre dve godine osnovana Služba za pomoć žrtvama i svedocima do sada je pružala prevashodno moralnu i logističku podršku očevicima najtežih krivičnih dela. Portparolka Okružnog suda u Beogradu, čiji je Specijalni sud deo, Ivana Ramić:
"Služba im pomaže oko organizovanja putovanja, rezervacije karata i hotela, a na dan samog svedočenja omogućeno im je da vreme provedu u odvojenoj sobi. To su upravo te prostorije za svedoke u kojima mogu sačekati dok ne budu prozvani od strane sudskog veća, a u njima se mogu i osvežiti i malo odmoriti."
Može li mir jedne prostorije nadomestiti sve ono što kod svedoka, a posebno žrtava ratnih zločina, budi najdublje strahove? Istraživač Beogradskog centra za ljudska prava Nevena Dičić, na osnovu rada sa svedocima, podseća da do sada nije zabeležen nijedan incident uperen protiv njih u Srbiji. Stoga, navodi ona, daleko je lakše nagovoriti svedoke sa Kosova, iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske da se pojave pred srpskim sudom nego što bi se to moglo očekivati. Razočaranja su do
sada nastajala, kaže naša sagovornica, nakon izricanja presuda, poput one za masakr na Ovčari kod Vukovara, koja je vraćena na ponovno razmatranje Vrhovnom sudu Srbije:
"Oni nemaju neki objektivan razlog da se plaše, ali te presude i način na koji su tretirani u srpskoj javnosti, i u samom sudu, to je ono što najviše utiče na njih. To se najbolje vidi u slučaju Ovčara i mislim da će biti zanimljivo videti šta će se dogoditi posle presude koja je doneta za Zvornik."
Prošle sedmice ukupno 31 godina zatvora izrečena je trojici optuženih za slučaj Zvornik 1. Rođak jednog od ubijenih Bošnjaka iz Zvornika:
"Ovo nije nikakva satisfakcija za sve one ljude koji su preživeli torturu, mučenja, ubistva i sve ono što se moglo čuti i od samih žrtava i svedoka u ovom procesu. Ovo je zaista neočekivano."
Za žrtve razočaravajuće presude lako mogu uticati demotivirajuće na one koji bi u ulozi svedoka tek trebalo da se pojave pred sudom u Srbiji i ispričaju užase koje su preživeli:
"Oni čim uđu u sudnicu i suoče sa ljudima koje su često viđali dožive blokadu. Svedočenja traju jako dugo i veoma su mučna i ukoliko iz nekih proceduralnih razloga moraju ponovo da dolaze, to na njih deluje veoma demotivirajuće."
Kako bi se oni poštedeli novih patnji, a od čega i sud može imati koristi, Nevena Dičić ukazuje da bi upravo zbog toga ubuduće trebalo više primenjivati možda i jednostavnije načine svedočenja:
"Primetili smo da bi bilo mnogo bolje kada bi se uvelo više svedočenja preko video linka, za šta postoje uslovi, ali se to koristi u malom broju slučajeva. Preferira se da oni dolaze ovde i da direktno svedoče pred sudom."
Koliko god da je strašno, često još teža i stresnija je pozicija svedoka u procesima za organiziovani kriminal. Saradnici onih kojima se sudi još su na slobodi, što je direktna pretnja, čak i životna, onima koji se odvaže da protiv njih pred sudom govore. Na to ukazuje advokat koji učestvovao u suđenju optuženima za ubistvo premijera Zorana Đinđića, Božo Prelević:
"Videli smo da je u predmetu ubicama Zorana Đinđića nekoliko svedoka je na kraju ubijeno."
Podsećamo: u martu 2004. godine ubijen je Kujo Kriještorac, svedok koji je identifikovao neke od Đinđićevih ubica, a koje je pak video na mestu zločina na dan atentata. U junu 2006. godine ubijen je svedok saradnik na istom suđenju Zoran Vukojević, koji je zverski mučen, a njegovo unakaženo telo je bačeno i ostavljeno u centru Beograda. Do danas ubice nisu pronađene. Ponovo Božo Prelević:
"To je jedna fascinantna pojava, da zemunski klan istražuje i vrši pritisak na svedoke kako bi usmerili istragu u nekom potpuno drugom pravcu."
Kako bi zaštita svedoka dela organizovanog kriminala bila što potpunija država je još 2003. godine uvela instituciju zaštićenog svedoka. Priznavanje sopstvenih i nedela njihovih dojučerašnjih drugova, svedocima saradnicima pomoglo je za sticanje olakšica u procesima koji su protiv njih vođeni. Najpoznatiji takav svedok je Ljubiša Buha Čume, kriminalac koji je pomogao u rasvetljavanju zločina zemunskog klana, ili Nenad Škare koji je otkrio mesto gde je prethodno učestvovao u zakopavanju ubijenog Ivana Stambolića. Božo Prelević:
"U mnogim tim slučajevima jedini očevici, jer nema materijalnih tragova, jesu svedoci saradnici ili obični svedoci i zato je od krucijalnog značaja sačuvati svedoke. Treba ih sačuvati u životu i zdravlju, pa čak ići i do onoga što je započeto, a to je da im se omoguće drugi identitet i druga država, ukoliko vam to pomaže da rešite pitanje organizovanog kriminala ili ratnih zločina.“
Za svedoke u najtežim slučajevima ostaju rizici, a na nadležnima je da pronađu načine kako bi ih izbegli.
* * * * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.