Britanski "The Guradian" objavio je uoči presude Radovanu Karadžiću podsjećanje Juliana Borgera na njegovo hvatanje i to kako se nemilosrdni gospodar rata, bježeći od pravde, prerušio u „spiritualnog iscjelitelja“, kako je trag vodio do bradatog terapeuta u Beogradu.
Prošlo je nešto više od dvije decenije od kada je posljednji genocid počinjen na evropskom tlu, neugodno sjećanje koje je uglavnom bilo zakopano na kontinentu koji sada pokušava da spriječi dolazak onih koji bježe od nedavnih masovnih pokolja. Evropska polja smrti sada su na brzaka pretvorena u kampove za sirijske izbjeglice, kaže Borger.
Amnezija o kapacitetu starog kontinenta za ubijanje biće prekinuta u Hagu u četvrtak, gdje će Radovanu Karadžiću biti izrečena presuda za genocid i ratne zločine, te zločine protiv čovječnosti počinjene u ratu 1992 - 1995 godine. Biće to istorijski momenat u 24 godine dugoj istoriji Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), poznatom kao Haški tribunal za ratne zločine. Za međunarodnu pravdu u cjelini, vjerovatno najvažniji momenat od Ninberga, navodi autor za The Guardian.
Presudu - kriv je ,- očekuju gotovo svi umješeni u ovaj proces. Karadžić je na kraju krajeva, sebe i postavio na čelo otcijepljene srpske tvorevine, entiteta posvećenog „etničkom čišćenju“, što je orvelovski termin za sistematsko korišćenje terora protiv bosanskih muslimana i Hrvata. Preostale nedoumice odnose se na detalje, a posebno, hoće li visoko emotivna i politički rezonantna optužba za genocid ostati i sa koliko će godina biti kažnjena.
Ono što je sigurno je da će optuženi iskoristiti priliku da napravi predstavu. Ovaj izuzetno elokventni psihijatar poeta, medvjed od čovjeka sa talasima bijele kose, igrao je ulogu nacionalnog mučenika tokom cijelog procesa.
Uglavnom je zaboravljen među Srbima u Bosni, ali i ostalim Srbima, no nema dileme da će njegov peroformans i „labudova pjesma“ predstavljati i njegovu šansu za povratak, priliku da dodatno poskoči po rezervoaru stradanja. Dvadeset godina od okončanja rata Bosna je podjeljenija nego ikad, konstatuje autor.
Presuda u četvrtak biće podsjetnik na skalu ubistava u kojoj je samo oko 100.000 ljudi ubijeno u Bosni, uz druge žrtve u Hrvatskoj i na Kosovu - kraj ledenog mira u kojem je pravda stigla. Dugo čekanje na nju dio je prirode suda koji je nastojao biti detaljan i sitničav, dozvoljavajući advokatima odbrane priličan prostor za razvlačenje suđenja. Suđenje Karadžiću je trajalo pet godina, a onda je trebalo dodatnih 18 mjeseci da stigne presuda.
Ipak, najduže odlaganje bilo je 13 godina pokušaja da se Karadžić uhapsi i privede pred Haški tribunal.
Evo kako je to teklo, o čemu je Borger i pisao u svojoj knjizi.
Prve dvije godine nakon inicijalne optužnice u julu 1995. on je mogao mirno da živi u svom planinskom selu Pale iznad Sarajeva, koje je služilo kao glavni grad otcijepljene Republike bosanskih Srba tokom rata. Iako je u BiH u to vrijeme bilo 64.000 mirovanjaka predvođenih NATO-m, nije bilo političke volje za rizik mirovnjaka, zbog mira, da bi izveli operaciju hapšenja.
Dok se čekalo da se to promijeni 1997. Karadžić je pobjegao i ostao u bjegu do 2008. i pored velikih napora teško naoružanih i dobro opremljenih međunarodnih potjera u perodu koji je uslijedio.
Kako se približavao kraj drugog mandata Billa Clintona 2000. on je na hvatanje Karadžića gledao kao na jedan od stubova njegovog vanjskopolitičkog legata.
Posebenoj radnoj jednici unutar Vijeća za nacionalnu sigurnost bilo je zadato da ulože maksimalne napore u operaciju traženja, sa neograničenim troškovima. Prije 11.septembra (9/11) potraga za počiniocima ratnih zločina na Balkanu predstavljala je najveću operaciju raspoređenih trupa bilo gdje na svijetu, uključujući Delta odred (Delta force), tim Foka 6 (Seal Team 6) i SAS. Kardžić je bio meta broj 1. po prioritetu za CIA, američku Centralnu obavještajnu agenciju i britansku MI6. On je bio najtraženiji čovjek na svijetu.
Tapkanje u mraku
Lekcije naučene iz potrage za Karadžićem i njegovim gospodarima rata, korišćene su kasnije u Avganistanu, Iraku i u traganju za Osamom Bin Ladenom, uglavnom bez rezolucije UN, koja će obezbijediti legalnu podršku za operacije hapšenja na Balkanu.
David Petraeus, budući komandant snaga SAD i director CIA-e, u to je vrijeme bio brigadni general. Stacioniran u Sarajevu, on je postao fasciniran metodama specijalnih snaga i inistirao je da ide sa njima u noćne akcije.
“Jednog dana sam ga smjestio u helikopter, obučenog kao civila sa bejzbol kapom na glavi”, ispričao je vođa potjere, pukovnik Andy Milani Petraeusovoj biografkinji Pauli Broadwell, sa kojom je kasnije imao aferu koja je okončala njegovu karijeru. Nakon leta preko bosanskih vrleti, helikopter se susreo sa Milanijevim vojnicima iz Delta odreda.
“Uskočili smo u kombi sa zatamnjenim staklima i mogli ste zaključiti da se on osjeća kao dijete u prodavnici slatkiša” , sjećao se Milani.
Petraeus i njegovi ljudi bi došli u nenajavljenu posjetu usred noći kod Ljiljane Karadžić, žene bjegunca, sa ciljem da je uzdramaju pričom o njegovom skorom hapšenju, u nadi da će ona odjuriti da ga upozori i odati njegovu lokaciju.
Petraeus je to zvao rutnom Eddi Marphyja (nakon njegove uloge osuđenika koji je postao policajac u filmu 24 sata). Ipak, realnost Balkana nije funkcionisala kao Holivud. Ljiljana je praćena gdje god je išla i bila je jedna od prvih meta dronova za nadgledanje, nove igračke koju su specijalne američke trupe isprobale u Bosni. No to je bilo "tapkanje u mraku".
Potjera je koristila svaki mogući trik kojeg su se mogli sjetiti, neprekidno skeniranje sela uz granicu između Bosne i Crne Gore, ne bi li uočili bilo kakav signal neobičnih aktivnosti, internet logiranja usred noći, kontrola TV satelita u inače slabo naseljenim područjima, novinske pretplate, sve.
Američka agencija za nacionalnu sigurnost (NSA) je ubijeđena da se odrekne uobičajne prakse i dopusti presretanje i dijeljenje obavještajnih podataka, nefiltriranih i bez odlaganja, jedinicama koje su radile na operaciji praćenja Karadžića u Bosni.
U jednoj od bizarnijih epizoda potrage, vojnici Delta odreda ležali su i čekali njegov konvoj na planinskom putu, a jedan od njih bio je obučen u kombinezonu gorile, koji im je dostavljen iz SAD prethodnog dana. Ideja je bila da Karadžićevi tjelohranitelji, poznati kao Preventiva, budu zbunjeni i uspore svoja vozila dovoljno dugo da Dalta jedinica iz zasjede ispali vatru, posebno dizajniranu za izazivanje potresa mozga na vratima automobila da bi zaustavili one koji se nalaze unutra.
Drska šema bi otišla u istoriju Delta odreda, ali je glavni igrač u drami propustio da se pojavi. Ni prvi, ni posljednji put, inicijalana dojava je bila greška, ili možda izvjesnije namjerno pogrešna. Karadžić i njegove pristalice uživale su vukući za nos kolektivni lanac najmoćnije svjetske vojne mašinerije.
Nedostižan plijen produbio je poniženje Zapada tako što je koristio vrijeme skrivanja da bi se bavio dostizanjem svog literalnog vrha. Karadžić je objavio zbirku pjesama u kojoj je jedno od poglavlja nosilo naslov “Mogu se brinuti o sebi”. Njegova knjiga “Čudesne hronike noći” rasprodata je na beogradskom Sajmu knjiga.
Godinama kasnije, nakon ispitivanja članova Karadžićevog unutrašnjeg kruga, istražitelji Tribunala za ratne zločine došli su do zaključka da je Karadžić napustio BiH na Božić 1999, prešavši granicu na Drini brodom nakon što je pala noć. U tom slučaju, intezivirana potraga Clintonove administracije, sa svim gadžetima, elitnim jedinicama i detaljno razrađenim šemama – stigla je prekasno. Traženi konjanik je već bio odjahao.
Doktor Dabić
Nakon što je Karadžić stigao u Srbiju, pustolovna priča postaje još bizarnija. Trag je bio hladan sve do 2005, kada je samouka iscjeliteljka i vidovnjakinja Mina Minić odgovorila na zvono na ulaznim vratima u Beogradu, da bi se našla lice u lice sa visokim čovjekom druge razbarušene brade, bujne kose vezane u rep sa crnom trakom . “Izgledao je kao monah koji je učinio nešto loše monahinji“, ispričaće Minić kasnije, sjećajući se susreta.
To je bio Radovan Karadžić koji je isprobavao svoj novi identitet koji mu je omogućio simpatizer iz tajne službe Srbije. Predstavio se kao Dragan Dabić, terapeut koji se upravo vratio iz New Yorka nakon ružnog razvoda od supruge. Na žalost, ona je odbila da provjeri njegove profesionalne akreditive. Dabić je, pak, bio željan da nauči sve načine balkanskog vidovnjaštva uključujući i korišćenje viska koji bi trebalo da identifikuje poremećaje u energetskom polju oko bolesnih ili pacijanta u nevolji.
Dabić je uskoro imao svoj sopstveni visak i njegova karijera kao mističnog iscjelitelja je procvjetala. Usvojio je i srednje ime nekarakteristično za Srbe, David i naveliko ga koristio kao profesionalni nadimak. Takođe je napravio web sajt na kojem je reklamirao "Davidov program za dobrobit".
Među ostalim uslugama koje je pružao bili su akupunktura, homeopatija, “kvantna medicina” i tradicionalni lijekovi. Osim toga prodavo je amajlije koje su pomagale za zdravlje i koristile se kao “lična zaštita” protiv “štetne radijacije“. Karadžić je studirao psihijatriju u Sarajevu, a dok je sedamdesetih radio kao psihijatar multietničkog gradskog fudbalskog kluba, te kasnije i za Crvenu Zvezdu u Beogradu, primjenjivao je karakteristične metode.
Sarajavski fubaleri se sjećaju da ih je nagovarao da legnu na pod zatamnjene sobe dok im je puštao muziku i govorio im da zamisle sebe kao bumbare kako lete od cvijeta do cvijeta. Da bi stvorio Dabića, on je iskoristio to iskustvo koje je obogatio sa konceptima Novog doba “životnom snagom” “ vitalnom energijom” i “ličnom aurom”. U svom slobodnom vremenu, bio je uključen u zajednički projekat sa poznatim beogradskim seksologom čiji je cilj bio obnavljanje sperme neplodnih muškaraca. Tvrdili su da će usporena sperma početi da se kreće ako Dabić položi ruke negdje u njenoj blizni.
Živio je u jednom od apartmanskih blokova u ulici Jurija Gagrina, koja nosi ime po prvom čovjeku u svemiru, u prilično posivjelim ostacima socijalističkog sna zvanog Novi Beograd.
Lokalna djeca su ga zvala Djed Mraz, jer je bio ljubazni starčić koji bi zastao da porazgovara sa njima na putu ka piljari koja se nalazila na uglu. Jedan od Dabićevih susjeda, koji je imao stan na stepenicama preko puta njega, bila je žena koja je radila za Interpol i čiji je posao bio da koordinira potragu za međunarodnim bjeguncima poput Karadžića.
Kako je njegovo samopouzadanje u masku i ulogu raslo on je postao odvažniji. Postao je nešto poput zvijezde srbijanskih krugova alternativne medicine, objavljući redovne kolumne u magazinu Zdrav život, a obezbjedio je i franšizu za region, za predstavljanje američke kompanije koja proizvodi vitamine.
Takođe je počeo da posjećuje lokalni bar “Luda kuća”, mjesto za pušače i tvrde momke koji je privlačio siromašne ratne veterane Srbe iz Bosne i Crne Gore. Služilo se domaće vino, šljivovica i jedak nerzarijeđen nacionalizam. Na zidovima obloženim lamperijom, bile su slike modernog srpskog nacionalističkog pantenona, sa počasnim mjestom rezervisanim za Radovana Karadžića.
Jedne od posljednjih prilika ubjedili su ga da se dohvati gusala, narodnog instrumenta karakterističnog za region, i izvede jednu od epskih srpskih narodnih pjesama ispod svog portreta kada je bio na vrhuncu moći. Ipak, niko ga nije prepoznao.
Na kraju je ovaj epski podvig skrivanja uništen omaškom Karadžićevog brata, biznismena Luke. Kasno jedne večeri u proljeće 2008. on je pozvao Dabića telefonom koristići jednu staru sim karticu koju su istražitelji ratnih zločina imali u svojoj evidenciji kao broj koji se povezuje sa mrežom Karadžićevih jataka i koja je prošla kroz obavještajnu službu Srbije (BIA).
U maju je jedan istražitelj poslat da provjeri primaoca tog poziva, tu čudnu figuru na Novom Beogradu i lampica se upalila.
Istražitelj i njegove kolege morali su da se zapitaju šta da čine. Kao i ostatak Srbije i BIA je bila u tranziciji. Na čelu države je bio reformista Boris Tadić, ali parlament i mnoge ključne pozicije, uključujući obavještajne adrese pod kontrolom su nacionalista. Istražitelji su stavili na kocku svoje karijere i umjesto kod svojih šefova, sa svojim su sumnjama otišli direktno u kancelariju predsjednika Tadića i usput nastavili sa osmatranjem. No Karadžićava je sudbina i dalje bila na balansu. Tek kada je Tadić uspio da formira liberalnu koaliciju, tri mjeseca nakon paralmentarnih izbora u maju, uspio je da promijeni i rukovodstvo BIA sa svojim ljudima.
Do tada je Karadžić već bio svjestan da je pod prismotrom. Prema njegovom advokatu Sveti Vujačiću, bjegunac je počeo da uočava nepoznata lica sredinom jula, kako prolaze pored njega stepenicama u njegovoj zgradi ili u kafeu “Luda kuća”.
“Znao je da je okružen”, naveo je Vujačić.
Jedne večeri 18.jula čovjek pod imenom Dragan Dabić napustio je ulicu Jurija Gagarina 267 u svijetloplavoj majici i slamnatom šeširu širokog oboda natučenim na lice. Bio je zatrpan prtljagom, bijela plastična kesa, mrežasta vrećica za trgovinu i ruksak, sve je izgledalo prepuno. Otišao je do najbližeg autobuskog stajališta gdje mu se ubrzo diskretno pridružio jedan od ljudi iz BIA-e koji su ga pratili. Obojica su se ukrcali u autobus broj 73 koji je išao u zapadno predgrađe Beograda. Dabić je sjedio naprijed, a njegova sjenka nekoliko sjedišta pozadi.
Kada su stigli do zelenih oboda oko glavnog grada Srbije nekoliko patrolnih automobila zaustavilo se ispred autobusa i četvorica policajaca u civilu ušla su unutra, dva naprijed, dva nazad. Krenuli su prema sredini autobusa, predstavljajući se kao inspektori, pokazujući svoje značke i tražeći karte. Stariji čovjek u slamnatom šeširu je krenuo da iz džepa izvadi svoju kartu kada ga je policajac čvrsto uhvatio za ruke.
“Dr. Karadžić ?" pitao je policajac.”Ne, Dragan Dabić“, protestovao je on.
“Ne, vi ste Radovan Karadžić” , insistirao je policajac.
“Znaju li vaši pretpostavljeni šta radite?“ onda je upitao.
“Da, u potpunosti” , dobio je odgovor.
Policajac je naredio vozaču da zaustavi autobus, a uhvaćeni bjegunac je izveden na travnajk. U 9.30 sati 18. jula 2008. kitnjasta izmišljena figura koja se predstavljala kao Dragan Dabić je nestala. Na njegovo mjesto rematerijalizovao se duh Radovana Karadžića, bivšeg visokog sveštenika “etničkog čišćenja”, koji je lovljen deceniju po Balkanu, i sada je stajao na beogradskoj cesti kao usplahirani starac, sa nakrivljenim slamnatim šeširom, držeći plastičnu bijelu kesu privijenu na grudi.
Adaptirano iz “Kolječev trag” (The Butcher’s Trail) Juliana Borgera.
