U Sarajevu je počela dvodnevna konferencija povodom obilježavanja dvadesete godišnjice rada Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju. Predstavnici pravosuđa, stručnjaci iz oblasti tranzicijske pravde, udruženja žrtava, nevladine organizacije razgovaraju o tome da li je Haški sud ispunio svoje ciljeve među kojima je i pravda za žrtve.
Među sudionicima skupa je i predsjednik Haškog tribunala Theodor Meron, koji je uoči konferencije posjetio najveću pronađenu masovnu grobnicu u Tomašici i nekadašnji logor Omarska.
„Veoma je teško za mene da stojim na ovom mjestu, lice u lice s hororom, koji jedan čovjek može da učini drugom čovjeku“, izjavio je pored masovne grobnice u Tomašici kod Prijedora predsjednik Haškog tribunala Theodor Meron.
On je potom posjetio i nekadašnji logor Omarska i sa nekoliko preživjelih logoraša obišao Bijelu kuću:
„Užasno je iskustvo za mene vidjeti ono što se dešavalo ovdje, biti prisutan na mjestu odakle su ljudi mrtvi odvoženi - kako mi je iz svog iskustva ispričao gospodin Mujagić, svako jutro kada je hrana dovožena mrtvi ljudi su odavdje odvoženi - i vidjeti još uvijek svježe rupe od metaka upravo na ovom objektu, u Bijeloj kući.“
Meron u Sarajevu u utorak i srijedu učestvuje na međunarodnoj konferenciji povodom obilježavanja 20 godina postojanja Haškog tribunala.
Rad Haškog tribunala u protekle dvije decenije često je osporavan. Presude su, naročito u posljednje vrijeme, izazivale nezadovoljstvo žrtava, a ni nakon 20 godina nema konsenzusa o onome što je u svojim presudama utvrdio.
Zapostavljanje žrtava
Glavni tužilac Srbije Vladimir Vukčević kaže kako je svojim odlukama u posljednje vrijeme Haški tribunal izgubio kredibilitet, naročito kod žrtava, no ne može mu se osporiti da je svojevremeno poslao poruku da će oni koji su činili zločine odgovarati za to:
„Njegova ključna uloga je u i tome da je on svojim osnivanjem 1993. godine, znači to je bilo u vrijeme zahuktalih ratnih mašina Srbije, Hrvatske i Bosne, i kada je tim ljudima koji su bili na čelu, mislim na Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića, pokazano da će jednog dana odgovarati za svoje zločine. U tome je Hag imao presudnu ulogu, jer on je ipak pokazao da će se stati u kraj svim onima koji su izvršili zločin.“
Glavni tužilac BiH Goran Salihović smatra da još nije vrijeme za konačno zatvaranje Haškog tribunala, iako tvrdi da su domaći sudovi u zemljama bivše Jugoslavije u posljednjih godinu dana poboljšali saradnju, te da će sada efikasnije procesuirati predmete ratnih zločina:
„Koliko god je to moguće, on treba u suštini da pomogne žrtvama, odnosno državama koje treba da procesuiraju ovoliki broj predmeta. Mi smo uspostavili takvu saradnju sa Srbijom i Hrvatskom da neće biti više prostora za ratne zločince da se sakrivaju u ove tri države“.
Jedan od ciljeva misije Haškog suda je bio i pravda za žrtve. Edin Ramulić iz prijedorskog udruženja žrtava Izvor kaže kako se u konačnici nije dovoljno vodilo računa o žrtvama:
„Tribunal je cijelo vrijeme zapostavljao žrtve i svjedoke koji su se pojavljivali na suđenjima. Svoje kapacitete je podredio da obezbijedi pravičnost i pravedno suđenje za one koji su bili optuženi. I, nažalost, tu zaostavštinu je prenio i na domaće, nacionalne sudove. To je nešto što je Tribunal ostavio kao negativno i možda bi kroz ove konferencije i kroz ovo što se dešava mogao popraviti, ali je veoma teško. Ne vidim nekog velikog napretka i nemamo pretjerana očekivanja, ali bitno je da se radi.“
Refik Hodžić iz Međunarodnog instituta za tranzicijsku pravdu smatra da je ocjena rada Haškog tribunala danas bitno drugačija u odnosu na period prije izricanja dijametralno suprotnih drugostepenih presuda u slučaju Gotovine i drugih:
„Da li su kažnjeni svi odgovorni za ratne zločine ako su Perišić, Stanišić, Simatović i Gotovina oslobođeni na kontraverzan način? Da li je doprineseno održivom i stalnom miru kada se zločinci puštaju nakon nekog određenog vremena koji su izdržali, i to ne u stvarnom zatvoru nego uglavnom u pritvoru? I tako dalje. Za to bi moralo da se čuje mišljenje žrtava, mišljenje društava, koji su na kraju-krajeva najviše pod uticajem rada Tribunala, i nikakve PR vježbe, poput posjeta grobnicama ili konferencija, neće promijeniti ono što je supstanca odluka koje Tribunal donosi u zadnje vrijeme, a nema nekog pravog razgovora sa ljudima kojima Tribunal najviše znači, ljudima u bivšoj Jugoslaviji.“
Među sudionicima skupa je i predsjednik Haškog tribunala Theodor Meron, koji je uoči konferencije posjetio najveću pronađenu masovnu grobnicu u Tomašici i nekadašnji logor Omarska.
„Veoma je teško za mene da stojim na ovom mjestu, lice u lice s hororom, koji jedan čovjek može da učini drugom čovjeku“, izjavio je pored masovne grobnice u Tomašici kod Prijedora predsjednik Haškog tribunala Theodor Meron.
On je potom posjetio i nekadašnji logor Omarska i sa nekoliko preživjelih logoraša obišao Bijelu kuću:
„Užasno je iskustvo za mene vidjeti ono što se dešavalo ovdje, biti prisutan na mjestu odakle su ljudi mrtvi odvoženi - kako mi je iz svog iskustva ispričao gospodin Mujagić, svako jutro kada je hrana dovožena mrtvi ljudi su odavdje odvoženi - i vidjeti još uvijek svježe rupe od metaka upravo na ovom objektu, u Bijeloj kući.“
Meron u Sarajevu u utorak i srijedu učestvuje na međunarodnoj konferenciji povodom obilježavanja 20 godina postojanja Haškog tribunala.
Rad Haškog tribunala u protekle dvije decenije često je osporavan. Presude su, naročito u posljednje vrijeme, izazivale nezadovoljstvo žrtava, a ni nakon 20 godina nema konsenzusa o onome što je u svojim presudama utvrdio.
Zapostavljanje žrtava
Glavni tužilac Srbije Vladimir Vukčević kaže kako je svojim odlukama u posljednje vrijeme Haški tribunal izgubio kredibilitet, naročito kod žrtava, no ne može mu se osporiti da je svojevremeno poslao poruku da će oni koji su činili zločine odgovarati za to:
„Njegova ključna uloga je u i tome da je on svojim osnivanjem 1993. godine, znači to je bilo u vrijeme zahuktalih ratnih mašina Srbije, Hrvatske i Bosne, i kada je tim ljudima koji su bili na čelu, mislim na Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića, pokazano da će jednog dana odgovarati za svoje zločine. U tome je Hag imao presudnu ulogu, jer on je ipak pokazao da će se stati u kraj svim onima koji su izvršili zločin.“
Glavni tužilac BiH Goran Salihović smatra da još nije vrijeme za konačno zatvaranje Haškog tribunala, iako tvrdi da su domaći sudovi u zemljama bivše Jugoslavije u posljednjih godinu dana poboljšali saradnju, te da će sada efikasnije procesuirati predmete ratnih zločina:
„Koliko god je to moguće, on treba u suštini da pomogne žrtvama, odnosno državama koje treba da procesuiraju ovoliki broj predmeta. Mi smo uspostavili takvu saradnju sa Srbijom i Hrvatskom da neće biti više prostora za ratne zločince da se sakrivaju u ove tri države“.
Jedan od ciljeva misije Haškog suda je bio i pravda za žrtve. Edin Ramulić iz prijedorskog udruženja žrtava Izvor kaže kako se u konačnici nije dovoljno vodilo računa o žrtvama:
„Tribunal je cijelo vrijeme zapostavljao žrtve i svjedoke koji su se pojavljivali na suđenjima. Svoje kapacitete je podredio da obezbijedi pravičnost i pravedno suđenje za one koji su bili optuženi. I, nažalost, tu zaostavštinu je prenio i na domaće, nacionalne sudove. To je nešto što je Tribunal ostavio kao negativno i možda bi kroz ove konferencije i kroz ovo što se dešava mogao popraviti, ali je veoma teško. Ne vidim nekog velikog napretka i nemamo pretjerana očekivanja, ali bitno je da se radi.“
Refik Hodžić iz Međunarodnog instituta za tranzicijsku pravdu smatra da je ocjena rada Haškog tribunala danas bitno drugačija u odnosu na period prije izricanja dijametralno suprotnih drugostepenih presuda u slučaju Gotovine i drugih:
„Da li su kažnjeni svi odgovorni za ratne zločine ako su Perišić, Stanišić, Simatović i Gotovina oslobođeni na kontraverzan način? Da li je doprineseno održivom i stalnom miru kada se zločinci puštaju nakon nekog određenog vremena koji su izdržali, i to ne u stvarnom zatvoru nego uglavnom u pritvoru? I tako dalje. Za to bi moralo da se čuje mišljenje žrtava, mišljenje društava, koji su na kraju-krajeva najviše pod uticajem rada Tribunala, i nikakve PR vježbe, poput posjeta grobnicama ili konferencija, neće promijeniti ono što je supstanca odluka koje Tribunal donosi u zadnje vrijeme, a nema nekog pravog razgovora sa ljudima kojima Tribunal najviše znači, ljudima u bivšoj Jugoslaviji.“
