Piše: Nino Tarkhnishvili
Davit Ratiani je bacio pogled dok je ruski vojni avion zujao nebom Gruzije, stisnuvši šaku u takvom bijesu da su mu se nokti zabili u kožu.
'"Nikada neću zaboraviti osjećaj nemoći koji me obuzeo u tom trenutku'", prisjeća se Ja Šašviašvili kako joj je njen suprug kasnije rekao u jednom od rijetkih trenutaka kada je pričao detalje svog iskustva tokom kratkog, razornog rata Gruzije s Rusijom 2008. godine.
U ratu, koji je izbio u separatističkim regijama Južne Osetije i Abhazije, poginulo je više od 200 vojnika, 300 civila a na hiljade ih je raseljeno, dok su obje teritorije ostale u stanju zamrznutog konflikta. Petnaest godina nakon rata, na godišnjicu koja se u Gruziji obilježava 7. i 8. avgusta, Rusija još uvijek ima trupe stacionirane u Južnoj Osetiji i Abhaziji.
Za mnoge u Gruziji, ruska invazija na Ukrajinu evocira sjećanja na sukob njihove zemlje s moćnim susjedom i bivšim vladarem. Mnogi Gruzijci koji su se borili 2008. otputovali su u Ukrajinu kako bi uzeli oružje na strani kijevskih snaga. Desetine su platile najveću cijenu, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
Vjeruje se da se stotine etničkih Gruzijaca bore u Ukrajini, ponajviše u Gruzijskoj legiji, snagama boraca koje su formirane 2014. nakon što je Rusija počela podsticati nemire u istočnoj industrijskoj ukrajinskoj regiji Donbas, nedugo nakon što je Kremlj nezakonito anektirao Krim.
Legija, za koju se tvrdi da broji između 800 i 1.000 pripadnika i koja je otprilike ravnomjerno podijeljena između etničkih Gruzijaca i mješavine drugih nacionalnosti, integrisana je u ukrajinske oružane snage.
'Bila je nedovršena bitka i on je želio da je završi'
Za Ratianija, čiji je nadimak Dato, nije bilo dileme treba li ili ne treba da se bori za Ukrajinu protiv istog neprijatelja.
"Zato je otišao u Ukrajinu", prepričava njegova supruga Šašviašvili za Gruzijski servis RSE.
"Postojala je nedovršena bitka i on je želio da je završi. Taj osjećaj, taj bol poraza, bio je duboko zakopan u njegovom umu. Nadao se da je došlo vrijeme za pobjedu i osvetu i otišao je prvom prilikom."
Još 2008. Ratiani, koji je bio u gruzijskoj vojsci, brzo je raspoređen nakon što su izbila neprijateljstva s Rusima, kaže Šašviašvili.
"Čim su na televiziji objavili vijest da su počela vojna dejstva, odmah je spakovao kofere. Čak i sada, mogu da ga vidim pred očima kako ide od sobe do sobe, trči u kupatilo, baca stvari. u torbu, a zatim napustila kuću", prisjeća se ona.
U to vrijeme Ratiani je za sobom ostavio ne samo ženu, već i jednogodišnjeg sina, kao i majku koja je živjela s njima.
"Stajali smo ispred kuće, u dvorištu, moja svekrva i ja, držeći bebu, tužnih lica, gledali smo te momke kako izlaze i razmišljali što da radimo", prisjeća se Šašviašvili, dodajući da je tada tek saznala da je trudna s drugim djetetom.
Kada se vratio s ratišta, njen suprug rijetko je pričao o sukobu.
"Gotovo ništa nije govorio. Generalno, nije volio pričati o svom životu u vojsci. To je bila kao tabu tema. Ali tih dana je šutio još više", kaže ona.
Jedno od rijetkih sjećanja koje je podijelio bilo je vrijeme kada mu je ruski vojni avion preletio iznad glave u vojnoj bazi Senaki, kada je zatresao šakom i vikao "kao malo dijete".
Nakon rata 2008. Ratiani je nastavio da služi u gruzijskoj vojsci, a 2014. je bio raspoređen u Afganistan kako bi učestvovao u NATO-ovoj misiji (Resolute Support) za Odlučnu podršku u obuci, savjetovanju i pomoći afganistanskim snagama sigurnosti u borbi protiv terorizma. Za to vrijeme, kaže Šašviašvili, spasio je život jednoj osobi tokom terorističkog napada.
Godine 2019. Ratiani, tada 50-godišnjak, povukao se iz aktivne službe i započeo civilni život, radeći kao vozač za razne privatne firme. Zanimala ga je i politika, pa je postao član Snaga je u jedinstvu, opozicione frakcije u gruzijskom parlamentu.
Međutim, kada je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu u februaru 2022., Ratiani je brzo krenuo u borbu uz Ukrajince, Bila je to njegova posljednja bitka. Dana 18. marta 2022., 53-godišnji Ratiani je ubijen, navodno od ruske vojne minobacačke paljbe na prvoj liniji grada Irpina i navodno je prvi gruzijski borac koji je smrtno stradao u Ukrajini.
Smješten u blizini glavnog grada Kijeva, Irpin je ruska vojska razorila a većina njegovih zgrada pretvorena je u ruševine, dok su mnogi civili pretrpjeli nevjerovatne poteškoće od invazijskih ruskih snaga.
Nekada dom za oko 65.000 ljudi, Ukrajina je proglasila Irpin "gradom herojem", priznanjem odlučnosti koju su stanovnici grada pokazali suočeni s takvim nedaćama.
'Dok sam živ, neću isključiti telefon'
Dana 7. avgusta 2008., u četiri sata ujutro, kada je Avto Rurua pozvan i naređeno mu je da se javi u bazu, rekao je svojoj 20-godišnjoj supruzi Elmiri Inališvili: "Ne brini, šta god se desilo, sve dok sam živ, neću isključiti telefon".
Rurua je služio u gruzijskim oružanim snagama zajedno sa svojim bratom i rođakom.
Kad je izbio rat s Rusijom, Rurua, izbjeglica iz Abhazije, i njegova supruga Inališvili živjeli su u Abastumaniju, gradu s manje od 1.400 stanovnika. Tek su postali roditelji, s bebom starom samo tri sedmice.
Kad je Rurua otišao u borbu, komšija je odveo Inališvili i njihovu bebu u selo Lesičina, vjerujući da će tamo biti sigurnije.
"Do 8. avgusta sam bila sam u telefonskom kontaktu s Avtom", rekla je Inališvili za RSE. "Rekao mi je da je sve u redu, ali 8. avgusta sam izgubila kontakt s njim. Kako mi je rekao da nikada neće isključiti telefon dok je živ, mislila sam da je Avto poginuo."
Tokom pet dana borbe, Inališvili nije imala informacije o sudbini ili mjestu gdje se nalazi njen suprug. "Čak sam prestala da dojim jer sam bila jako nervozna. Nije bilo hrane za bebu niti vijesti o Avti", objašnjava ona.
Malo prije zore šestog dana rata, dok su neprijateljstva jenjavala, zazvonio je njen telefon.
"Sjećam se da sam u jednoj ruci držala bebu, a u drugoj telefon. Tako sam spavala. Nikada neću zaboraviti njegov glas kada je rekao: 'Živ sam'. Odjednom su svi strahovi nestali. Glavna stvar je bila da je on živ”, rekla je Inališvili.
Rurua se vratio kući svojoj porodici iscrpljen. "Stopala su mu bila toliko natečena od hodanja po šumi i planinama da nije mogao izuti vojničke čizme", kaže ona.
Dok je Ruruin brat također preživio avgustovski rat, njegov rođak, Badri Beradze, je poginuo.
"Avto nije mogao Rusiji oprostiti avgustovski rat. Izgubio je rođaka i prijatelje. Zato je otišao u Ukrajinu. Kad je išao u rat, njegov najstariji sin Aleksandar ga je pitao: 'Zašto ideš, ti si Gruzijac, rat je u Ukrajini?' Avto je odgovorio: 'Rusija nam je oduzela brata, oduzela gruzijske teritorije', prisjeća se Inališvili dana kada je njen suprug otišao u Ukrajinu 2022.
"Dao je starijem dječaku ikonu da nosi oko vrata i zamolio ga da je ne skida dok se ne vrati. Prosto nisam mogla vjerovati da ide u rat, da se prijavljuje za skoro sigurnu smrt…. Pobjesnim kad čujem ljude kako govore da ti borci idu u Ukrajinu zbog novca i ginu za novac. Ti ljudi su morali završiti borbu i zato su otišli u rat", kaže Inališvili.
Prije nego što je otišao u Ukrajinu, Rurua je radio posao bezbjeđenja u hotelu u crnomorskom ljetovalištu Batumi prije nego što je počeo raditi na izgradnji u glavnom gradu Tbilisiju.
Dana 2. decembra 2022., Rurua je poginuo u dobi od 41 godine zajedno s još četiri gruzijska borca u blizini ugroženog istočnog ukrajinskog grada Bahmuta u, kako se navodi, napadu čečenskih boraca.
Njegov brat, koji se sada također bori u Ukrajini, obećao je da se neće vratiti kući bez Ruruinog tijela, koje nikada nije pronađeno.
'Bio je nesretan, ali nikome od nas to nije dao do znanja'
Edišer Kvaratskhelia bio je pripadnik gruzijskih odbrambenih snaga tokom rata u avgustu 2008., služeći u Četvrtoj mehanizovanoj brigadi koja je, prema izvještajima, pretrpjela najveću stopu gubitaka tokom sukoba.
Kad je Kvaratskhelia regrutovan u avgustovski rat, njegov mlađi brat Bakur želio mu se pridružiti, ali je odbijen zbog nedostatka iskustva.
"On se borio s Četvrtom brigadom. Kada se vojska povukla, on je izašao s njima. Ako se dobro sjećam, 14. avgusta sam sreo momke kada su se povukli sa svom opremom i tenkovima", kaže Bakur za Gruzijski servis RSE-a. "Tada sam prvi put vidio kako čovjek može leći na tenk i zaspati od umora. Bio je nesretan, ali nikome od nas to nije dao do znanja."
Nakon gruzijskog rata, Kvaratskhelia je ostao u vojsci i nakon što mu je završila obavezna služba. Studirao je vojni inženjering i rudarstvo i postao specijalista.
Njegov brat, kaže Bakur, vjeruje da krv koju su gruzijski vojnici prolili 2008. nije bila uzaludna. Možda je iz tog razloga Kvaratskhelia otišao da se bori u Ukrajinu već 2014., kada je Rusija nezakonito preuzela kontrolu nad poluostrvom Krim i počela podržavati separatističke borce u Donbasu.
Ispraćaj Kvaratskhelije na aerodromu 2014. bio je posljednji put da je vidio svog brata.
"Edišer je bio sedam godina stariji od mene. Uvijek mi je bio idol i uzor. Kad je 2008. otišao u rat, povjerio mi je tešku zadaću da očuvam mir u porodici", kaže Bakur.
"Ta misija opet mi je pala kad je otišao da se bori u Ukrajinu. Kad neko ode u rat, članovi porodice se čak mogu podsvjesno prilagoditi činjenici da ga možda više nikada neće vidjeti živog. Znam da je to put ratnika, ali agonija je kad izgubiš svoju krv."
Kvaratskhelia je poginuo, u dobi od 44 godine, 10. oktobra 2022. tokom borbi u blizini Bahmuta. Odlikovan je s nekoliko medalja za herojstvo u Ukrajini.
Facebook Forum