U Grapskoj kod Doboja ove sedmice obilježena je godišnjica stradanja lokalnog stanovništva u maju 1992. godine. Više od 400 stanovnika Grapske je prošlo kroz različite logore. Nekolicina mještana je u njima i dočekala kraj rata. Tijela svih ubijenih civila do danas nisu pronađena, dok preživjeli i danas osjećaju posljedice torture.
Faruk Buljubašić iz Grapske uhapšen je 10. maja 1992. godine nakon što su srpske snage zauzele ovo jedino selo sa bošnjačkim stanovništvom pored starog puta Doboj – Modriča.
U osnovnoj školi u susjednom srpskom selu Kostajnica muškarci su razdvojeni od žena i djece koji su transportovani na teritoriju pod kontrolom tadašnje Armije Republike Bosne i Hercegovine (RBiH).
Stanovnici Grapske su do 25. maja bili zatvoreni u bivšoj kasarni u prigradskom naselju Bare odakle su prebačeni vojno – istražni zatvor u Gradišci gdje su bili do sredine juna.
"Nas je bilo u sobama oko 40. Na ispitavanju smo prošli iste torture. Prvo su nas izudarali, pa smo onda išli na ispitivanje sa svim tim optužbama šta smo mi radili po Grapskoj, između ostalog, da smo mi silovali srpsku djecu ovdje. Ja njih i dan-danas pozivam, znaju i ove naše komšije kako smo mi ovdje živjeli prije, a kako živimo i sad, da popričamo o tim stvarima", navodi Buljubašić.
Iz vojnog zatvora u Gradišci muškarci iz Grapske su prebačeni u logor Manjača kod Banjaluke kroz koji je prema presudama Haškog tribunala prošlo više od 5.000 Bošnjaka i Hrvata.
"Mi smo jedini bili iz ovog dijela Bosne. Većinom su kasnije dolazili Krajišnici iz Sanskog Mosta, Ključa, Prijedora. Radi, šuti, primaj što ti sleduje – udaranje, maltretiranje. To smo prošli mi Grapčani u logoru Manjača. Ja sam bio od onih sretnika koji su iz Manjače pušteni poslije sedam mjeseci. Međutim, 130 naših ljudi je odvedeno u logor Kula u Sarajevu", kaže Buljubašić.
Predstavnik Udruženja logoraša iz Grapske, Aljo Hasančević, kaže da su u Kuli neki stanovnici Grapske dočekali i kraj rata u BiH.
"Zadnji logoraši iz Grapske, njih šestorica, su razmijenjeni nakon Dejtonskog sporazuma, 24 decembra. Znači, proveli su 1.342 dana. To su zasigurno logoraši sa najdužim stažom u BiH", veli Hasančević.
U maju 1992. godine u Grapskoj su ubijena dva brata i otac Mehmeda Hurtića, koji je i ove godine iz Njemačke, gdje živi skoro 50 godina, došao u rodni kraj zbog obilježavanja godišnjie stradanja lokalnog stanovništva.
Sredinom juna među 25 strijeljanih civila u ovom selu bili su njegovi amidža i strina i njihovo maloljetno dijete. Njihovi i posmrtni ostaci trećeg brata Muhameda Hurtića, koji je ubijen u Kuli kod Sarajeva do danas nisu pronađeni.
"Vrlo je teško kad se čovjek vrati, još posebno kad zna da mu fali neko. Onda mu je najteže kad dođe nema braće. Tri brata su mi ubijena i otac. Bezbroj prijatelja. Sama pomisao na to je vrlo teška", kaže Hurtić.
Amidža ubijenog Muhameda Hurtića, osoba sa invaliditetom bez jedne noge, inače je bio učitelj koji je prva slova i brojeve naučio stotine dječaka i djevojčica iz Grapske i susjednih srpskih sela.
Od 25 strijeljanih civila do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo jedne žrtve, kaže Aljo Hasančević.
"Bili su uglavnom stari, iznemogli, bolesni. Najdrastičniji primjer tog zločinačkoj čina je ubijeni Adme Muratović, čovjek u invalidskim kolicima. Oni su ubijeni u centru sela pred kafanom 'Grapska'. Sve indicije ukazuju da su oni nakon premještanja iz grobnice bačeni u rijeku Bosnu, ali, nažalost, pronađeno je samo jedno tijelo", kaže Hasančević.
Poslije 24 godine od strijeljanja civila ekshumirani su samo nekompletni posmrtni ostaci Muhameda Hidića koji su otkriveni u Srbiji, kaže njegov sin Almir Hidić.
"Otac je nađen u Sremskoj Mitrovici. Njegove dvije sestre nikad nisu nađene. Tetke moje. Volio bih nekad da dođem da svi budu nađeni i iskopani, pa bar tako da im odamo počast", navodi Hidić.
U Grapskoj danas živi oko 1.300 ljudi, dok je ovo selo prije rata imalo blizu 3.000 stanovnika.
Od potpuno uništenih 850 do danas je obnovljeno 600 kuća, tako da je Grapska i jedan od simbola obnove i povratka predratnog stanovništva u cijeloj BiH, kaže bivši logoraš s početka ove priče Faruk Buljubašić.
"Neko o tome voli pričati. Neko ne želi da priča. Po svom ponašanju sve to vidim. Ne volim sebe onih pet minuta kad se nešto desi. To mi je najveća mana. Volim sve to okrenuti na zafrkanciju. Bio sam u sportu. Međutim, ta kriza kad dođe. Bude i naveče svakakvih snova, buđenja, bolova u leđima, u ramenima. To se sve osjeti od tih udaraca, ali najgore je u glavi. U glavi je najveći problem", zaključuje Buljubašić.