Prošlonedjeljna odluka Pretresnog vijeća haškog Tribunala da odbaci prvu tačku optužnice protiv Radovana Karadžića - zato što Tužilaštvo nije podnijelo zadovoljavajuće dokaze koji bi potkrijepili optužbu za genocid u opštinama Bratunac, Foča, Sanski Most, Prijedor, Vlasenica i Zvornik - izazvala je razočarenje i osudu u bošnjačkoj javnosti i, razumljivo, naročito među žrtvama i svjedocima progona u tim opštinama prije dvadeset godina.
Prognanima, i posebno onima koji su u proljeće i ljeto 1992. izgubili najbliže, Tribunal je oduvijek bio posljednja nada da će njihova patnja biti obznanjena i pravno sankcionisana. O zlodjelima u dvije od tih šest opština - Sanskom Mostu i Prijedoru - imam i sasvim lična saznanja i iskustva: bio sam u bliskim rodbinskim i dugogodišnjim prijateljskim vezama s desetinama ljudi koji su bili zatočeni, a zatim i "nestali" u logorima od Omarske do Manjače; znam djecu koja ni dvije decenije kasnije još nisu našla ni kosti "nestalih" očeva; slušao sam svjedočenjja i čitao dokumenta i sudske presude o počinjenim zločinima i uvjeren sam da je upravo Tribunal u Hagu sudeći najodgovornijima za ratne progone u prijedorskom kraju sakupio obilje građe za ozbiljna proučavanja i istorijsku valorizaciju devedesetih.
To da li Tužilaštvo jeste ili nije na odgovarajući način potkrijepilo dio optužnice o genocidu u navedenim opštinama stvar je, prije svega, međunarodnih pravnih standarda i - koliko god naša pojedinačna saznanja i osjećanja bila povrijeđena - treba ostaviti Tužilaštvu da u najavljenoj žalbi i Tribunalu da u njenom razmatranju prvenstveno na osnovu ponuđenih dokaza odlučuju o tome hoće li ili neće u nastavku suđenja ipak razmatrati i optužbe iz tačke jedan.
Ogorčenje i razočarenje najpozvanijih - onih koju su doživjeli ratne progone 1992. - savršeno je razumljivo i čak jedino prirodno i ne treba da čudi što oni to doživljavaju kao nastavak sistematskog uskraćivanja pravde; međunarodnog saučesništva u prikrivanju prirode i tragova zločina; politizacije Tribunala i kontinuiranog odbijanja Ujedinjenih nacija da se obznane i poštuju žrtve ratnih progona.
Bakir Izetbegović
S uvažavanjem za njihova očekivanja manje sam, ipak, impresioniran kad se u politizaciju odluke Raspravnog vijeća upuštaju bošnjački najviši izabrani predstavnici poput recimo člana državnog Predsjedništva Bakira Izetbegovića koji je glavnom haškom tužiocu "ponudio svesrdnu pomoć u osiguranju argumentacije kako bi sve tačke optužnice protiv Karadžića, uključujući genocid, bile dokazane".
Takvo reagovanje čini se prije svega politički motivisanim, da se u javnosti stvori privid kako se, eto, "nešto" preduzima kao odgovor na odluku koja se doživljava kao nepravda iako od toga objektivno može biti više štete nego koristi.
Prije svega - ponuđena "svesrdna pomoć" ne znači praktično ništa s obzirom da je Tužilaštvo u ranijim suđenjima za zločine posebno u Prijedoru prikupilo, sistematizovalo i prezentiralo dokaze kakve nijedna domaća institucija nema. Bosanskohercegovačke institucije imale su priliku - i obavezu - da u postupku pred Međunarodnim sudom pravde dokazuju razmjere i prirodu počinjenih zločina devedesetih i ni u toj prilici nisu isposlovale presudu koja bi išla dalje od utvrđivanja genocida u Srebrenici. Njihovi predstavnici su se u haškim procesima pojavljivali uglavnom s osloncem na pretpostavljeno "razumijevanje za žrtvu" umjesto na pravno relevantne dokaze.
Više presuda Haškog Tribunala i presuda Međunarodnog suda pravde, kojima je utvrđen i presuđen genocid u Srebrenici, postale su neosporne međunarodne pravne činjenice. Kad su proteklih nedjelja i predsjednik Republike Srpske i novoizabrani predsjednik Srbije javno negirali genocid u Srebrenici uslijedila su promptna reagovanja i Vašingtona i Brisela u kojima se poručuje kako genocid u Srebrenici nije stvar subjektivnog određenja: on je međunarodno potvrđen i presuđen i ne može se negirati.
Pred tim argumentom pravosnažnih presuda najviših institucija međunarodne pravde, tvrdnje lokalnih političara o tome kako "Srebrenica nije bila genocid" ili kako su tamo "neki pojedinci" počinili "genocid ograničenih razmjera" mogu da gode uhu i ukusu nacionalistički napaljenog dijela javnosti ali predstavljaju ozbiljno ograničenje - i moguću samodiskvalifikaciju - u prihvatanju i uvažavanju u međunarodnim odnosima.
Iz toga bi ponešto mogli da nauče i bošnjački politički prvaci: politički je nedosljedno pozivati se na haške presude onda kad su u skladu s vašim očekivanjima a osporavati ih - sve do tvrdnji o međunarodnoj zavjeri protiv žrtve genocida - onda kad vam se ne sviđaju. Mnogo prirodniji tok stvari, i doprinos uvažavanju vladavine prava i u zemlji i u svijetu, bio bi kad bi se ostavilo sudovima da rade svoj posao i prihvatilo se vlastitih obaveza bez pokušaja politizacije očito još zadugo otvorene priče o zločinu i žrtvi
