Kemal Monteno volio je i ovih godina pričati kako poslije svih putovanja, a nosio je svoju gitaru i pjesme i po dalekim kontinentima, ništa nije moglo zamijeniti osjećaj povrataka u Sarajevo s prizorom ovjekovječenim u stihovima „čekam s nekom čežnjom na svjetla tvoja“. Sarajevo jeste – još od dječaštva u kojem je s roditeljima živio i na stadionu Koševo – bilo i ostalo ljubav njegovog života ovjekovječena u pjesmama. A pričao je i kako je nakon posjete San Marinu poželio da i Sarajevo bude grad-država, nešto kao San Sarajevo, i da svakog dočekuje otvorenog srca i živi od suvenira, ćevapa, pite i pačeta i da ima samo tri vojnika lijepo obučena u nošnje svojih predaka, za dobrodošlicu cijelom svijetu. Zamišljam kako će svjetla Sarajeva još jednom gorjeti za Kemala Montena na njegovom posljednjem povratku prije nego što nađe smiraj na gradskom groblju Bare pored još jednog velikog Sarajlije, Uglješe Uzelca, koji će pored svih važnih dužnosti što ih je obavljao – a posljednja je bila ambasador BiH u Sloveniji - zauvijek biti zapamćen po slici na kojoj mašući olimpijskom zastavom kao gradonačelnik Sarajeva pozdravlja učesnike Zimskih olimpijskih igara 1984.
S Kemalom sam se, po prirodi javnih poslova kojima smo se bavili, poznavao i sretao još od početaka njegove karijere neponovljivog umjetnika.
Ali, jedan susret – od mnogih u godinama opsade Sarajeva – ostaće zapamćen i kada nas više ne bude: ovih dana na Internetu se učestalo, uz sjećanja na Kemu Montena, prikazuje spot snimljen u tom susretu s pjesmom „Pismo prijatelju“. Bilo je to 5. jula 1992, nakon tri mjeseca opsade i danonoćnog ubijanja Sarajeva. Imali smo sastanak ratne redakcije "Oslobođenja" u iznajmljenim prostorijama u zgradi preko puta državnog Predsjedništva kad je neko od saradnika rekao kako u susjedstvu, u improvizovanoj „ljetnjoj bašti“ na stepeništu FIS-a zaklonjenoj od pogleda snajperista i artiljeraca s brda, imaju neko nesavršeno pivo: nedostaje nešto od sastojaka ali, daj-šta-daš, s urednicom u listu Gordanom Knežević i tadašnjim direktorom Salkom Hasanefendićem zaputio sam se pred FIS. Tamo su nam se u razgovoru uz pivo pridružili i Abdulah Sidran, Miki Trifunov, Zdravko Grebo, Mahir Paloš, Mladen Kolobarić i Ekrem Dupanović. Odnekud se, s ekipom TV Sarajevo, pojavio i Kemal Monteno. Došli su da snimaju spot i ja sam ponudio da mi ispijemo pivo i ostavimo ih da rade. Reditelj Pero Filipović je odbio ponudu: želio je da zajedno s Kemom budemo u spotu. Tako smo učestvovali u snimanju „Pisma prijatelju“, jedne od pjesama koje su obilježile sarajevsko ratno iskustvo, s refrenom: „Ako pitaš gdje sam sada, ne idem iz ovog grada, sve je moje ovdje ostalo; ako pitaš kako mi je, da ti roknu samo dvije, sve bi ti se samo kazalo ...“
Tog popodneva, odmah nakon snimanja, zaputio sam se u već podobro srušenu zgradu "Oslobođenja" na prvoj liniji odbrane Sarajeva u Nedžarićima na ranije zakazani sastanak, i bila je to jedna od onih, vozi-što-brže, vožnji kroz raskrsnice bez semafora da se izbjegne snajperska vatra u kojoj smo ovog puta naletjeli na policijska kola koja su nam presjekla put i ja sam smrvljenog koljena ostao bespomoćan u jednoj od najsmrtonosnijih raskrsnica u tim ranim fazama opsade: na Dolac malti. U bolnici te noći nije bilo struje pa je operacija odgođena do rano ujutru kad je doktor Edib Jerlagić sakupio smrvljenu kost i sa 17 šarafa obložio je metalnom pločom. Nakon jedne noći u kojoj je ko zna koji put granatirana i bolnica, a u prizemlju ispod sobe u kojoj sam ležao tenkovska granata probila zidove nekoliko soba uz zastrašujuću tutnjavu od koje teški ratni ranjenici nemaju načina da se sklone, došao mi je u posjetu imenjak Monteno sa više „supjevača“ iz „Pisma prijatelju“ i te smo noći na traumatologiji uz njegovu gitaru napravili mali koncert oko kojeg su se, gurajući jedan drugog na kolicima-na štakama-na krevetima na točkovima, okupile destine ranjenika i bolničko osoblje.
Godinu dana kasnije društvo iz spota ponovo se okupilo na stepeništu pred FIS-om.
Svjetski poznata fotografkinja Annie Lebowitz bila je u posjeti Sarajevu sa životnom saputnicom Susan Sontag i neko joj je pokazao spot. Zaintrigirana stihovima „ne idem iz ovog grada“, nakon jednog cjelonoćnog sijela u mom stanu u Hrasnom upitala je: „Možete li sada, godinu dana kasnije, okupiti isto društvo na istom mjestu, htjela bih da napravim taj snimak“. Sljedećeg dana okupili smo se u gotovo istom sastavu, samo su Salko i Enver bili odsutni, a pridružio nam se Ademir Kenović.
Monteno je, na način na koji to bivaju neponovljivi ljudi, ostao saputnik na svim životnim putovanjima od tada. Kad sam 2006. godine u diplomatskoj misiji na Jamajki sa suprugom posjetio porodičnu kuću-Muzej Boba Marlija (Marley) zabilježio sam dvije njegove misli: kako je kod muzike dobro to što „kad vas pogodi – ne boli“ i kako će „dobra vremena danas biti tužna sjećanja sutra“. (Lijepo rečeno iako se ne slažem: svi smo mi bogatiji za sjećanja na dobre ljude iz naših bivših života). A kad nam je vodič u Marlijevom muzeju rekao kako „brat Bob nikad nije napisao lošu pjesmu“, moja Vesna je prošaputala: „Isto kao naš Kemo“.
