Naličja dvodnevne ostavke

Ovonedjeljna dvodnevna "neopoziva ostavka" Željka Komšića na sve funkcije u Socijaldemokratskoj partiji Bosne i Hercegovine mogla bi imati dvostruko korisno djejstvo za stranku koja je postigla - kako se pokazalo - zaista samo "relativnu pobjedu" na opštim izborima u oktobru 2010. godine.

Na unutarpartijskom planu - mogla bi poslužiti kao alarm i rukovodstvu i članstvu i simpatizerima stranke da prije sljedećih izbora mora još dosta da se uradi na njenoj unutrašnjoj demokratizaciji, javnosti rada i odlučivanja i ispunjavanju izbornih obećanja sažetih u promociji "pet politika" u najživotnijim oblastima: ekonomiji, obrazovanju, pravdi, zdravstvu i socijalnoj politici. Na širem bosanskohercegovačkom vanstranačkom planu - Komšićeva dvodnevna ostavka, koju je objavio u ponedjeljak a povukao u srijedu, izazvala je prilično jednodušan trijumfalizam posebno u krugovima partijskih otpadnika koji su ostavku dočekali kao neku zakasnjelu potvrdu koliko su bili u pravu napuštajući stranku. Neki od njih su požurili da sve to predstave kao posljedicu autokratske vladavine strankom njenog predsjednika a oni najsretniji zbog predskazanog sukoba u vrhu na ljevici objavili su i svojevrsne smrtovnice za Socijaldemokratsku partiju.

Sad kad je rukovodstvo stranke odbilo da prihvati - a Komšić povukao ostavku - najpogrešniji odgovor vrha stranke bila bi žurba da se proglasi pobjeda i da se "uprkos svim protivnicima" nastavi kao da se ništa nije desilo. Partija može opravdavati ukazano joj povjerenje samo ako se demokratizuje iznutra, u načinu donošenja i provođenja odluka, i ako bude u stanju svima koji jesu a i onima koji nisu glasali za nju pokazivati šta je tačno uradila u provođenju svojih "pet politika" svake nedjelje, mjeseca, godine.

Socijaldemokrati, dakle, iz epizode s ostavkom mogu ili izvući pouke i prihvatiti se posla ili nastaviti da proizvode sumnje, nepovjerenje i klimu u kojoj će zaista bivati potiskivani sa scene.

Ali, ova epizoda nameće i neka razmišljanja o širem bosanskohercegovačkom političkom kontekstu ma šta to bilo. Ako je, na primjer, tačno to što pišu i neki od najuvaženijih bosanskohercegovačkih analitičara - kako je javnost od izbornog povjerenja došla na tačku postizbornog razočarenja u domaće reprezentativce socijaldemokratije - moglo bi se reći kako se bar u tome ta javnost najzad ponaša evropski: činjenica je, naime, da političkom panoramom Evrope posljednjih godina dominiraju partije desne a ne lijeve orijentacije.

U Velikoj Britaniji na vlasti su konzervativci Dejvida Kamerona (David Cameron), istina tek u koaliciji s liberal-demokratima što unosi dozu umjerenosti u njihovu praktičnu politiku, a najistaknutiji predstavnici konzervativne struje u savremenoj evropskoj politici su njemačka kancelarka i francuski predsjednik - Angela Merkel i Nicolas Sarkozy - čija se politička bliskost i otvorena podrška Merkelove Sarkozyju u izbornoj kampanji protiv umjerenog socijaliste u dijelu evropske javnosti tumači na način da se predstojeći predsjednički izbori u Francuskoj 22. aprila i 6. maja očekuju kao neka vrsta referenduma o kandidatu "merkozyju".

Ono što je zajedničko Merkelovoj i Sarkozyju posebno u suočenju s aktuelnom ekonomskom krizom u eurozoni jeste njihovo zalaganje za drastično smanjivanje javne potrošnje, uključujući i smanjivanje socijalnih davanja, istina prvenstveno - u Grčkoj.

To je tačka na kojoj je neuporedivo lakše razumjeti podršku takvoj politici u Njemačkoj ili Francuskoj nego podršku desnici u Bosni i Hercegovini: godišnji prihod po stanovniku u te dvije zemlje je naime približno deset puta veći od bosanskohercegovačkog (Njemačka 44.558; Francuska 44.401; BiH 4.715 američkih dolara). U zemljama prosperiteta i visokog standarda može se razumjeti da je većini dovoljno dobro da se u suočavanju s međunarodnom krizom radije opredjeljuje za stabilnost u fiskalnoj disciplini, makar i po cijenu uskraćivanja socijalne sigurnosti najsiromašnijima, nego za partije koje obećavaju socijalnu jednakost. Iz bosanskohercegovačke perspektive, dubokog zaostajanja i za Evropom i za susjedima i masovne nezaposlenosti i besperspektivnosti, to što se u predratnim "prvim slobodnim izborima" i poratne dvije decenije uporno glasalo za nacionalističku desnicu protiv bilo koje lijeve opcije svojevrsni je politički mazohizam.

Automatsko svrstavanje iza nacionalističkih partija omogućilo je njihovim elitama da za te dvije decenije opustoše nacionalnu ekonomiju, steknu besprimjerna lična bogatstva i prodube međuetničke i međureligijske jazove i nepovjerenja na način koji im garantuje dugoročno opstajanje na vlasti bez obzira na posvemašnje siromaštvo.

Komšić je, u djelimičnim objašnjenjima ostavke, pokazao da u samom vrhu Socijaldemokratske partije postoje ljudi koji se ozbiljno brinu - pa i stide - zbog neispunjenih obećanja i iznevjerenih očekivanja. To je dobra polazna osnova za neophodno unutrašnje pročišćenje i dokazivanje kako u bosanskom slučaju ipak postoji alternativa dominaciji nacionalizma. Ako postoji.