Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
U razmišljanju o temi ovonedjeljne kolumne suočio sam se s teškim izazovom. Nametnule su se, naime, dvije nezaobilazne teme: zvižduci predsjedavajućem bosanskohercegovačkog Predsjedništva Miloradu Dodiku na otvaranju Evropskog omladinskog olimpijskog festivala u Sarajevu i odluka Narodne skupštine Republike Srpske da formira dvije nezavisne međunarodne komisije za utvrđivanje istine o stradanju svih naroda na području srebreničke regije i o stradanju Srba u Sarajevu. Izazov je u sljedećem: nemoguće je posvetiti se jednoj od njih a ne osvrnuti se na drugu kao što i bavljenje i jednom i drugom može ličiti na pokušaj da se skandal u Sarajevu opravdava skandaloznom odlukom entitetske skupštine.
Da, ipak, pokušamo.
Oko zviždanja u Sarajevu: pretužno je da, 24 godine nakon rata, publika u gradu koji je stekao svjetsko uvažavanje za očuvanje istorije i kulture etničke i vjerske tolerancije i pod najtežim iskušenjima troipogodišnje opsade manifestaciju povratka olimpijskog duha u Sarajevo pretvara u manifestaciju nacionalne isključivosti ili čak mržnje. Dodik je – ispunjavajući dužnost predsjedavajućeg državnog Predsjedništva – u toj večeri postigao dvostruku pobjedu: održao je planirani govor u kojem je pozivao i na stabilizaciju mira i ostavio onima koji su mu zviždali da pokažu kako u njegovoj višegodišnjoj kampanji dokazivanja kako je Bosna i Hercegovina „nemoguća država“ nije baš sve do njega i kako tome doprinose i najvatreniji zagovornici njene cjelovitosti. Ne morate se, recimo, slagati s Dodikovom karakterizacijom države i njene perspektive, ali – u mjeri u kojoj vam je stalo do demokratije i vladavine prava – morate uvažavati da je on, kao i Željko Komšić i Šefik Džaferović, izabran po slovu Ustava i do sljedećih izbora ne zavisi od zviždanja na stadionima. Zar, uostalom, i predsjednici i premijeri velikih evropskih država ne opstaju na vlasti uprkos masovnim demonstracijama nepovjerenja?
Incident na stadionu u Sarajevu, međutim, ne može da se gleda kao „nestašluk“ gomile u kojoj većina nije bila još ni rođena dok je trajala opsada grada. Takvo raspoloženje prema „drugome“ sistematski se potiče i iz samog vrha bošnjačke politike: nije li koliko prošle nedjelje predsjednik vodeće bošnjačke partije za predsjednika rivalske Naše stranke javno – i neistinito – rekao kako je „iza rata došao iz Srbije“ pa sada diktira odluku Bh. bloka građanskih stranaka da ne prihvataju postizborno koaliranje s nacionalističkim partijama (SDA, HDZ i SNSD). Sličan učinak – etničkog i vjerskog podvajanja – imale su javne fetve bivšeg reisa Islamske zajednice koji je dvjema ženama imenom i prezimenom osporavao podobnost da kao Srpkinje vode brigu o ljudskim pravima ili da uređuju televizijski program.
To je vaspitni kontekst u kojem se može posmatrati, iako ne i prihvatiti ili odobravati, skandal na sarajevskom stadionu.
A šta reći o Dodikovoj odluci sa pečatom entitetske skupštine da formira „nezavisne međunarodne komisije“ za utvrđivanje istine o Srebrenici i Sarajevu. Sa nešto iskustva u zagovaranju komisije istine i pomirenja neposredno nakon rata, koja bi utvrdila činjenice i odgovornost za ratna zlodjela kao uslov pomirenja, ne mogu zamisliti ništa uzaludnije od ove banjalučke ideje četvrt stoljeća nakon rata. Ona ima bar dvije neotklonjive mane.
Prvo: pomisao da bi entitetska skupština mogla formirati „dvije nezavisne međunarodne komisije“ spada u podsmješljivu kategoriju priča iz serije „malo mačku teleća glava“: već i motiv naručilaca – da se dvije decenije kasnije ospori međunarodno utvrđena istina o ratu u Bosni i Hercegovini – dovodi u pitanje i nezavisnost i kredibilitet posla naručenog i plaćenog od entiteta koji i nije međunarodnopravni subjekt.
Drugo: sve činjenice o Srebrenici i Sarajevu temeljito su istražene, dokumentovane i potkrijepljene nalazima i presudama međunarodnih institucija i sudova da tu nekolicina plaćenih autora „istorije po narudžbi“ baš ništa ne mogu promijeniti. O Srebrenici, na primjer, postoji izvještaj generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Kofi Anana iz novembra 1999. u čijoj su pripremi intervjuisane desetine neposrednih učesnika i svjedoka zbivanja iz jula 1995, uključujući svjetske diplomate i generale, lokalne političke i vojne vođe, s obiljem dokumenata koji potvrđuju da je u Srebrenici počinjen „najteži zločin na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata“ koji su najviši međunarodni sudovi u saslušavanju stotina svjedoka i uvidom u hiljade dokumenata presudili kao genocid. Očekivanje da bi neka naručena verzija tih događaja, bez ikakvog pristupa relevantnim dokumentima i svjedocima – od kojih mnogi više nisu među živima – mogla promijeniti međunarodnu percepciju onoga što se događalo u Srebrenici nakon što je general Mladić pred televizijskim kamerama 11. jula 1995, „poklonio taj grad srpskom narodu za osvetu nad Turcima“ počiva na pretpostavci kako bi nekako još mogla da se progura „alternativna istina“ o „dogovorenoj tragediji“ sračunatoj na „satanizaciju Srba“.
Međunarodni sudovi su, takođe, utvrdili i prirodu i razmjere terora nad Sarajevom čemu „nezavisne međunarodne komisije“ formirane od entitetske skupštine nemaju šta ni dodati ni oduzeti. (Na žalost – poratne bošnjačke vlasti propustile su da na odgovarajući način istraže i kazne zločine počinjene nad Srbima u gradu pod opsadom ostavljajući prostor zlim namjerama za izjednačavanje krivice).
Facebook Forum