Ništa tako dobro ne opisuje prevlađujuću političku kulturu u Bosni i Hercegovini u četvrt vijeka otkako su njome zavladale tri stranke s obećanjem „demokratskog“ već u njihovom imenu – SDA, SDS, HDZ – kao nadmetanje u svakom postizbornom ciklusu oko toga „ko će imati koliko ruku“ za glasanje u opštinskim, kantonalnim, federalnim ili državnim tijelima.
To što se izabrani narodni predstavnici tretiraju tek kao „ruke“, za koje se podrazumijeva da će bez pogovora slijediti naloge stranačkih centrala i vođa, u svijetu funkcionirajuće demokratije bilo bi uvredljivo jer svodi ulogu odbornika i poslanika na sudbinu lutke na koncu čijim dizanjem ruke u parlamentima upravljaju sile izvan skupštinskih klupa.
Ta eliminacija ličnog angažmana, doprinosa i razmjene u traženju odgovora na izazove vremena eskalirala je u permanentnim „preslaganjima“ skupštinskih većina, u kojima su potpuno spiskane četiri godine nakon izbora 2010. – u kojima nije učinjen nijedan značajniji korak prema evropskim aspiracijama i perspektivama zemlje - sve do nikad do kraja provjerene optužbe o tome kako u obezbjeđenju „ruku“ za prevagu u entitetskom parlamentu ne treba bježati ni od „kupovine dva papka“.
Podsjetila me ta asocijacija na poslaničke lutke na koncu na pripovjetku pokojnog besmrtnog sarajevskog pisca Darija Dace Džamonje („Lutka na koncu“) o tome kako je kao dječačić pobjegao od kuće – i izgubio se u gradu – vođen željom da otkrije tajnu svog djetinjstva: „koja je to sila što pokreće lutke (znao sam da su to, ipak, samo lutke), ko stoji iza te misterije“.
Lutke iz Dacinog djetinjstva, iako klesane u drvetu, imale su u dječjim očima više individualnosti, uvjerljivosti i privlačnosti nego što u očima kritičke javnosti – ma šta to bilo – imaju parlamentarne „lutke na koncu“ čijim „odlukama“ diriguju stranačke centrale.
Priča o ulozi „ruku“ u bosanskohercegovačkoj demokratskoj svakodnevici ovih dana je novim povodima aktuelna u oba entiteta.
U Republici Srpskoj – u toku je eskalacija sukoba između vladajuće partije Milorada Dodika i opozicionog Saveza za promjene (SDS, PDP, NDP, radikali ...) koja se, u reprizi svih političkih sukoba u protekle tri decenije, svodi na bratoubilački rat „patriota“ i „izdajnika“: „patrioti“ okrivljuju „izdajnike“ za učešće u donošenju odluka koje jačaju Bosnu i Hercegovinu a slabe Republiku Srpsku.
Ishod je utoliko neizvjesniji što su i predstavnici stranaka Saveza za promjene prisiljeni da dokazuju svoje patriotske reference umjesto da pokažu da učešćem u provođenju obaveza iz projekta približavanja Evropi ispunjavaju obaveze koje je u ime Republike Srpske potpisao i sam Dodik.
Očekivanje od njih da budu tek „ruke“ koje će i dalje blokirati svaki korak prema evropskim integracijama uvredljivo je za njih a štetno za građane Republike Srpske koji – kao i ostali u Bosni i Hercegovini – imaju vitalni nacionalni interes u eurokompatibilnosti (skorašnji primjer: ispunjavanje evropskih kriterija za izvoz mlijeka).
U Federaciji – ovih dana se, nakon dogovora stranačkih prvaka dviju vodećih bošnjačkih partija, sabiranjem „ruku“ kojima će upravljati SDA i SBB, govori o uspostavljanu „stabilne skupštinske većine“. Sa takvim namjerama već su sklapane slične koalcije od izbora 2010. godine – sa i bez SDA i SBB – ali one su, u svojoj neprirodnosti, završavale u sujetama i netrpeljivostima uvijek na štetu i nikad u korist Bosne i Hercegovine.
Sa takvom predistorijom, ni najavljena najnovija federalna koalicija ne može se gledati bez izvjesne skepse, iako će imati dovoljan broj „ruku“ za odlučivanje na kantonalnim i federalnom, možda i na državnm nivou.
Sa ulaskom SBB u vlast, naime, SDA-HDZ-Stranka za BiH i A-SDA u federalnom Predstavničkom domu će imati 62 poslanika od ukupno 98 a u Domu naroda 28 od ukupno 54. Na državnom nivou – u sadašnjem partnerstvu sa Savezom za promjene – imaće 25 od 42 poslanika.
Pažljiviji čitalac zapaziće opasku o „sadašnjem partnerstvu“: u novijem iskustvu već se pokazalo da se matematičke koalicije jednako lako i sklapaju i rasturaju i nije nikakve tajna da neki od uticajnih učesnika najavljene nove većine na državnom nivou žele da uvedu u vlast Dodikov SNSD umjesto Saveza za promjene.
To nas vraća na temu uloge „ruku“ – ili lutaka na koncu - u aktuelnoj bosanskohercegovačkoj politici.
„Stabilne većine“ dobro su došle ako se uspostavljaju i funkcionišu na pozitivnim projektima, kakav je – u bosanskohercegovačkom slučaju – povratak na put euroatlantskih integracija.
Partije na vlasti, od izbora do sada – uprkos svim evropskim ohrabrenjima i poticajima – nisu pokazale sposobnost da deklarativnu saglanost u vezi s „evropskom agendom“ prevedu u projekt prioritetnih koraka koji će uključivati rokove i pojedinačnu i insitucionalnu odgovornost za njihovo provođenje. Tamo gdje se doprinos provođenju tog evropskog projekta kvalifikuje kao „izdaja“ i gdje se od „ruku“ očekuje da funkcionišu na principu koji diriguje lutkama na koncu malo je razloga za nadu.