Piše Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove RSE)
Uvaženi londonski Guardian, koji je – u skladu sa svojom svjetskom reputacijom – bio i među listovima koji su devedesetih godina najprofesionalnije izvještavali o opsadi Sarajeva i ubijanju Bosne, ovih dana obavještava britansku javnost kako je „grad Sarajevo odbio plan da učini Orhana Pamuka počasnim građaninom glavnog grada Bosne i Hercegovine“. Moglo bi se toj vijesti prigovoriti da nije baš „grad Sarajevo“ donio ni odluku o dodjeli ni odluku o oduzimanju tog priznanja nego je i jedno i drugo odlučio Odbor za dodjelu Šestoaprilske nagrade, najviših gradskih priznanja povodom Dana oslobođenja Sarajeva u Drugom svjetskom ratu.
Ali, i taj Odbor, koji je na neki tajanstven način za samo nekoliko dana prešao put od jednodušne odluke o dodjeli priznanja do prevladavanja, četiri prema tri glasa, naknadnog zaključka predsjednika Odbora kako svjetski ugledni turski pisac nije zaslužio titulu počasnog građanina „jer nije dovoljno uradio za Sarajevo“, žalosna je slika odsustva viših vrijednosti u načinu vođenja javnih poslova u poratnom Sarajevu. U ovom slučaju – slobode govora i uvažavanja umjetničkih vrijednosti bez straha da bi sarajevsko priznanje velikom piscu moglo ugroziti, ni manje-ni više, prijateljske odnose s Turskom. Da ne započinjemo sad razgovor o tome o kakvom se uopšte prijateljstvu radi ako ono može biti narušeno poštovanjem za književno djelo pisca koji se svojim javnim angažmanom zamjerio vladajućim krugovima u svojoj zemlji.
„Grad Sarajevo“, u mjeri u kojoj ga reprezentuju njegovi izabrani predstavnici od „prvih demokratskih izbora“ 1990. do naših dana, u dubokom je nesporazumu s civilizacijskim vrijednostima na kojima – uz sva iznevjeravanja posljednjih godina – počiva savremeni svijet.
U njemu su bošnjački ekstremisti i dok je još trajala opsada poveli hajku protiv tzv. miješanih brakova obilježavajući djecu iz takvih brakova kao „frustriranu“; u njemu su pristalice islamističkog ekstremizma organizovali ulične demonstracije s paljenjem zastava pred ambasadama prijateljskih evropskih zemalja protestvujući protiv „danskih karikatura“; u njemu su – tu, sasvim nedavno – predstavnici vladajuće pameti u nizu ranijih preimenovanja ulica, trgova i javnih ustanova i jednoj obrazovnoj ustanovi dali ime po ustaškom propagandisti.
U svakom od tih povoda mogli su se u Sarajevu čuti i glasovi protivljenja tim manifestacijama primitivizma i iskrene postiđenosti što Sarajevo na taj način iznevjerava svoj u svijetu poštovan status kosmopolitskog evropskog grada. Takvima se u pravilu prišiva krivica da sramote svoj grad pa čak i „nacionalna izdaja“ a na kraju je uvijek prevlađivala samoporažavajuća logika bivšeg prvaka Islamske zajednice: „ma kome mi treba da se prilagođavamo“. Ona bi trebalo da sugeriše moralnu superiornost – umjesto najviše moralne odgovornosti – naroda odabranog za istrebljenje.
Čitaocu ovdje dugujem i jedno objašnjenje: nije nimalo slučajno što se – u najnovijem primjeru iznevjeravanja kulture i tradicije Sarajeva – pozivam na „civilizacijske“ a ne „evropske“ vrijednosti.
Evropa je, naime, posljednjih godina i sama dovela u pitanje predanost vrijednostima za koje se vjerovalo da su čvrsto utkane u njenu poratnu arhitekturi.
U Njemačkoj – koja je osudu nacizma i Holokausta postavila u središte svog obrazovnog sistema i političkog života – nekako uporedo sa talasom izbjeglica iz islamskih zemalja porastao je uticaj krajnje desnice koja okrivljuje kancelarku Angelu Merkel da je dobrodošlicom za izbjeglice doprinijela porastu terorizma. Ekstremno desničarska Alternativa za Njemačku (AfD) na tim je sentimentima osigurala i učešće u vlasti.
Talas netrpeljivosti širi se Evropom.
Tako Vašington Post (The Washington Post) ovih dana ukazuje na čitav katalog primjera narastanja krajnje desnice u Evropi: U Italiji – neofašista opčinjen Musolinijem puca na ljude tamnije kože. U Poljskoj – predsjednik potpisuje zakon kojim se zabranjuje dovođenje u vezu Poljske s nacističkim zlodjelima i kažnjava se zatvorom upotreba termina „poljski logori smrti“. U Mađarskoj – premijer Viktor Orban vodi kampanju protiv građanskih inicijativa na čijem su udaru posebno građanska udruženja koja je podržavao Džordž Soroš (George Soros): Inicijativa se vodi pod parolom „Zaustavite Soroša“ (Stop Soros). Zanimljivo – Soroš je na udaru slične kampanje, i sa iste ideološke pozicije krajnje desnice, i u Češkoj Republici.
Američki dnevnik pokazuje kako je i novi američki predsjednik Donald Tramp (Trump) doprinio ohrabrivanju desničarskih pokreta u Evropi, pored ostalog – i okrivljavanjem „obje strane“ za nasilje između neonacista i rasista na jednoj i demonstranata protiv nacizma i rasizma na drugoj strani prošle godine u Virdžiniji.
Vašingtonski dnevnik citira profesoricu sa Emory Univerziteta u Atlanti, Deboru Lipstad (Deborah Lipstadt), koja ukazuje na „ekstremnu reviziju istorije“ koja hara Evropom: „Ja ne krivim Trampa za sve, ali to što je on uradio je – davanje zelenog svjetla, kao pištaljka za pse, svima koji bi da prekrajaju istoriju“.
Naravoučenije? „Vrijednosti“ nisu nešto što moramo poštovati i slijediti zbog Evrope; one su mjera ličnog i nacionalnog samopoštovanja.
Facebook Forum