Kad je pokojni američki pisac, novinar i homorista Luis Grizard (Lewis Grizzard) napisao kako je "biti novinski kolumnista isto kao i biti oženjen nimfomankom: izvanredno je prve dvije nedjelje" izrazio je na slikovit način muku pred kojom se nerijetko nađe kolumnista razmišljajući o čemu da piše te nedjelje. U bosanskohercegovačkoj - i, šire, balkanskoj - stvarnosti povoda za razmišljanje i pisanje ne manjka. Ovonedjeljna kolumna se, na neki način, sama ispisuje.
Naime, u istom danu kad je objavljena prošlonedjeljna kolumna iz ove serije, pod naslovom "Zemlja nezavršenih poslova", najtiražniji bosanskohercegovački dnevnik je u vrhu naslovne strane objavio naslov u dva reda: "Lideri BiH su dali obećanje!"
Ta pohitnost da se, u stilu golišavih navijačica koje uzdižu moral svojih miljenika, još jednom datom obećanju bosanskih političkih prvaka pridaje značaj događaja dana može se unekoliko razumjeti kao želja da se makar i samo na datim obećanjima afirmiše uloga nove većine na bosanskoj političkoj sceni u kojoj se našla i partija osnivača tog lista.
Razumijevanje za taj neprikriveni izljev vjere u obećanja - koja se takvim naslovom sugeriše i široj javnosti - ipak blijedi pred uvidom u istoriju ranije datih, i redovno pogaženih, sličnih obećanja.
Pošto je u ovom slučaju bilo riječ o posjeti generalnog sekretara NATO-a upravo je on u posjeti Sarajevu podsjetio kako su "gotovo prije godinu dana" glavne političke partije u Bosni i Hercegovini postigle sporazum o prenosu nepokretne vojne imovine na državni nivo - što je i uslov za aktiviranje akcionog plana za prijem BiH u NATO - ali to obećanje i do danas je neispunjeno. NATO je još u aprilu 2010. godine otvorio vrata za pridruživanje Bosne i Hercegovine Akcionom planu za članstvo ali od njenih vođa više se ne očekuju nova obećanja nego ispunjavanje tog uslova u vezi s vojnom imovinom.
Ništa bolje nije ni sa "obećanjima" o ispunjavanju uslova za približavanje Evropskoj Uniji.
Ta obećanja data su u vrlo ozbiljnom povodu i na vrlo ozbiljnom mjestu: 12. juna prošle - 2012. godine - najviši predstavnici izvršne vlasti i vladajućih političkih partija preuzeli su od evropskih domaćina Mapu puta za ispunjavanje uslova za stupanje na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom Unijom.
Prihvatili su i popis poslova i precizno utvrđene rokove za njihovo provođenje, uključujući promjenu ustava do novembra (prošle godine) na način koji će značiti ispunjavanje sudske presude u slučaju Sejdić-Finci o jednakopravnosti građana u političkom procesu; uspostavljanje efikasnog mehanizma koordinacije koji će osigurati da predstavnici Bosne i Hercegovine u procesu približavanja Evropskoj Uniji govore u ime države i "jednim glasom" a utvrđen je i rok - do 31. oktobra (prošle godine) - za uspostavu efikasnog mehanizma koordinacije koji će to omogućiti; usaglašeni su i drugi prioritetni poslovi i utvrđeni rokovi za njihovo provođenje. Od svega toga ni do danas nije bilo ništa.
Za razliku od trijumfalizma pripadnika nove parlamentarne većine, koji se olako kite titulama "lidera BiH" - jer liderstvo će se potvrđivati samo u onom što i urade a ne u onome što govore - u svijetu je višemjesečna blokada rada državnih institucija radi "prekomponovanja vlasti" prije viđena kao kontinuitet višegodišnje krize nego kao početak njenog raspleta.
Tako najnoviji izvještaj Kongresnog istraživačkog centra u Sjedinjenim Državama ("Bosna i Hercegovina: Sadašnja pitanja i američka politika") čiji je potpisnik Stiven Verel (Steven Woehrel), specijalista za evropske poslove, precizno dijagnosticira uzroke, početke i dimenzije te političke krize. U tom se izvještaju kao početak blokade ustavnih reformi navodi rušenje "aprilskog paketa" ustavnih promjena 2006. godine: tada je u ime maksimalističkih zahtjeva odbačen projekt postepenog jačanja države i uslijedila je višegodišnja opstrukcija proevropskih inicijativa. Rezultat je bio slabljenje a ne jačanje države. Ta kriza nastavljena je i nakon izbora 2010. godine.
Trebalo je punih 16 mjeseci nakon izbora da se u februaru 2012. najzad formira državna vlast a samo tri mjeseca kasnije izbila je nova kriza s inicijativom za "prekomponovanje vlasti".
Evo kako je opisuje izvještaj Kongresnog istraživačkog centra:
"U novembru 2012, nakon višemjesečnog manevrisanja i 'trgovine konjima' (u američkom političkom žargonu izraz za razmjenu glasova), SDP je uspio da pridobije glavne hrvatske stranke i vodeću srpsku partiju, Savez nezavisnih socijaldemokrata, da izbace SDA. Kritičari optužuju da je u zamjenu za taj potez SDP prihvatio zahtjeve SNSD za slabljenje institucija centralne vlasti i nezavisnosti pravosuđa. SDA je zamijenjena u centralnoj vlasti drugom bošnjačkom partijom, Savezom za bolju Bosnu, koji predvodi kontroverzni biznis tajkun".
Ako je o liderima riječ, za povoljnu sliku o njima neće biti dovoljni mediji za čiju su se podršku začudo izborili: tek im predstoji provjera i potvrđivanje pred ogledalom domaće i međunarodne javnosti i partnera.
Naime, u istom danu kad je objavljena prošlonedjeljna kolumna iz ove serije, pod naslovom "Zemlja nezavršenih poslova", najtiražniji bosanskohercegovački dnevnik je u vrhu naslovne strane objavio naslov u dva reda: "Lideri BiH su dali obećanje!"
Ta pohitnost da se, u stilu golišavih navijačica koje uzdižu moral svojih miljenika, još jednom datom obećanju bosanskih političkih prvaka pridaje značaj događaja dana može se unekoliko razumjeti kao želja da se makar i samo na datim obećanjima afirmiše uloga nove većine na bosanskoj političkoj sceni u kojoj se našla i partija osnivača tog lista.
Razumijevanje za taj neprikriveni izljev vjere u obećanja - koja se takvim naslovom sugeriše i široj javnosti - ipak blijedi pred uvidom u istoriju ranije datih, i redovno pogaženih, sličnih obećanja.
Pošto je u ovom slučaju bilo riječ o posjeti generalnog sekretara NATO-a upravo je on u posjeti Sarajevu podsjetio kako su "gotovo prije godinu dana" glavne političke partije u Bosni i Hercegovini postigle sporazum o prenosu nepokretne vojne imovine na državni nivo - što je i uslov za aktiviranje akcionog plana za prijem BiH u NATO - ali to obećanje i do danas je neispunjeno. NATO je još u aprilu 2010. godine otvorio vrata za pridruživanje Bosne i Hercegovine Akcionom planu za članstvo ali od njenih vođa više se ne očekuju nova obećanja nego ispunjavanje tog uslova u vezi s vojnom imovinom.
Ništa bolje nije ni sa "obećanjima" o ispunjavanju uslova za približavanje Evropskoj Uniji.
Ta obećanja data su u vrlo ozbiljnom povodu i na vrlo ozbiljnom mjestu: 12. juna prošle - 2012. godine - najviši predstavnici izvršne vlasti i vladajućih političkih partija preuzeli su od evropskih domaćina Mapu puta za ispunjavanje uslova za stupanje na snagu Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom Unijom.
Prihvatili su i popis poslova i precizno utvrđene rokove za njihovo provođenje, uključujući promjenu ustava do novembra (prošle godine) na način koji će značiti ispunjavanje sudske presude u slučaju Sejdić-Finci o jednakopravnosti građana u političkom procesu; uspostavljanje efikasnog mehanizma koordinacije koji će osigurati da predstavnici Bosne i Hercegovine u procesu približavanja Evropskoj Uniji govore u ime države i "jednim glasom" a utvrđen je i rok - do 31. oktobra (prošle godine) - za uspostavu efikasnog mehanizma koordinacije koji će to omogućiti; usaglašeni su i drugi prioritetni poslovi i utvrđeni rokovi za njihovo provođenje. Od svega toga ni do danas nije bilo ništa.
Za razliku od trijumfalizma pripadnika nove parlamentarne većine, koji se olako kite titulama "lidera BiH" - jer liderstvo će se potvrđivati samo u onom što i urade a ne u onome što govore - u svijetu je višemjesečna blokada rada državnih institucija radi "prekomponovanja vlasti" prije viđena kao kontinuitet višegodišnje krize nego kao početak njenog raspleta.
Tako najnoviji izvještaj Kongresnog istraživačkog centra u Sjedinjenim Državama ("Bosna i Hercegovina: Sadašnja pitanja i američka politika") čiji je potpisnik Stiven Verel (Steven Woehrel), specijalista za evropske poslove, precizno dijagnosticira uzroke, početke i dimenzije te političke krize. U tom se izvještaju kao početak blokade ustavnih reformi navodi rušenje "aprilskog paketa" ustavnih promjena 2006. godine: tada je u ime maksimalističkih zahtjeva odbačen projekt postepenog jačanja države i uslijedila je višegodišnja opstrukcija proevropskih inicijativa. Rezultat je bio slabljenje a ne jačanje države. Ta kriza nastavljena je i nakon izbora 2010. godine.
Trebalo je punih 16 mjeseci nakon izbora da se u februaru 2012. najzad formira državna vlast a samo tri mjeseca kasnije izbila je nova kriza s inicijativom za "prekomponovanje vlasti".
Evo kako je opisuje izvještaj Kongresnog istraživačkog centra:
"U novembru 2012, nakon višemjesečnog manevrisanja i 'trgovine konjima' (u američkom političkom žargonu izraz za razmjenu glasova), SDP je uspio da pridobije glavne hrvatske stranke i vodeću srpsku partiju, Savez nezavisnih socijaldemokrata, da izbace SDA. Kritičari optužuju da je u zamjenu za taj potez SDP prihvatio zahtjeve SNSD za slabljenje institucija centralne vlasti i nezavisnosti pravosuđa. SDA je zamijenjena u centralnoj vlasti drugom bošnjačkom partijom, Savezom za bolju Bosnu, koji predvodi kontroverzni biznis tajkun".
Ako je o liderima riječ, za povoljnu sliku o njima neće biti dovoljni mediji za čiju su se podršku začudo izborili: tek im predstoji provjera i potvrđivanje pred ogledalom domaće i međunarodne javnosti i partnera.