Februarska zbivanja u Bosni i Hercegovini, iako prvenstveno fokusirana na domaće najvruće prioritete – nezaposlenost i besperspektivnost, siromašenje većine i besprimjerno bogaćenje manjine, privatizacijsku pljačku i sveprisutnu korupciju – imala su i, pomalo potisnut u drugi plan, međunarodni odraz i dimenzije. Tako su scene masovnih protesta praćenih nasiljem i paljenjem više vladinih zgrada od 7. februara potpuno zasjenile dan ranije usvojeni izvještaj Evropskog parlamenta o kritičnom zaostajanju Bosne i Hercegovine za balkanskim susjedima. Dolazak evropskog komesara za proširenje u Sarajevo 17. februara i njegova izjava da ni nakon svih maratonskih razgovora nije nađeno rješenje za provođenje presude Evropskog suda za ljudska prava o ravnopravnosti građana u izbornom procesu i da to dovodi u pitanje regularnost i priznavanje rezultata oktobarskih izbora ostali su u sjeni djelovanja i prvih pobjeda novouspostavljenih plenuma građana.
Ipak – poruke iz svijeta o euroatlantskom razočarenju što političke vođe u Bosni i Hercegovini nemaju zajedničku viziju budućnosti ni odgovornosti pred građanima potakle su nova nagađanja o obnovi međunarodnog angažmana i čak neke vrste „Dejtona 2“ koji bi rezultirali temeljitom ustavnom reformom i promjenama.
Više dobronamjernih stranih analitičara tako najavljuju – ili čak zagovaraju – neku vrstu partnerstva Njemačke i Sjedinjenih Država u diplomatskoj inicijativi čiji bi cilj bile ustavne promjene sračunate na osposobljavanje Bosne i Hercegovine da najzad nađe mjesto u porodici evropskih naroda.
Takvi nagovještaji, koji za sada nemaju nikakvo uporište ili potvrdu u službenim krugovima bilo u Berlinu ili Vašingtonu, izazivaju ekstremno različita osjećanja i reagovanja u samoj Bosni i Hercegovini: euforičnu dobrodošlicu među pristalicama međunarodnog angažovanja i histerično protivljenje među onima koji se ubiše dokazujući kako je jedino prihvatljivo ono o čemu postoji „domaća saglasnost“, ali i čine sve da dokažu kako nikakve saglasnosti i perspektive i ne može biti.
Ne vjerujem u odgonetanje domaće ili svjetske politike u krajnostima, pa niti očekujem neku sveobuhvatnu inicijativu niti kapitulaciju i dizanje ruku od Bosne i Hercegovine.
Evropa je u politici proširenja navikla da ima posla sa zemljama koje su bile tako posvećene ideji evropske budućnosti da su svu nacionalnu demokratsku i intelektualnu energiju stavile u funkciju postizanja evropskih standarda vladavine prava i ona, osim tog nuđenja demokratskog i zakonodavnog okvira, još nikada nije gurala ili privlačila potencijalne članice kombinacijom sankcija ili nagrada potrebnih da se uklone prepreke i krene u projekt eurokompatibilnosti. To je uvijek bio izbor i najviši nacionalni prioritet kandidatkinja za prijem u Evropsku Uniju uključujući i zemlje bivše Jugoslavije: Slovenija je još u vrijeme raspada Jugoslavije isticala geslo „Europa zdaj“ ili „Evropa sada“ kao najvitalniji nacionalni interes; Hrvatska je entuzijastično ispunjavala domaću zadaću koja se postavlja pred sve buduće članice; Srbija je u namjeri da se pridruži evropskoj porodici progutala i knedlu „saradnje s Prištinom“ – samo Bosna i Hercegovina tapka u mjestu ostajući beznadno na začelju liste aspiranata za euroatlantske integracije. Evropa je neće moliti.
Sjedinjene Države takođe nemaju interesa da pored desetine međunarodnih prioriteta – među kojima su i okončavanje ratova u Iraku i Afganistanu, obnova izraelsko-palestinskog mirovnog procesa, iranski nukelarni program, tragedija u Siriji, nova partnerstva i izazovi u Aziji ... – dobrovoljno preuzimaju i nove inicijative i obaveze. Istraživanja Pew Research Centra pokazuju narastanje skepticizma u javnosti prema američkom angažovanju u međunarodnim odnosima: tako 52 posto Amerikanaca smatra da su intervencije u Iraku i Afganistanu bile „uglavnom neuspješne“ za razliku od 2011. godine kad ih je 33 posto mislilo tako o Iraku a 34 posto o Afganistanu; u novembru prošle godine 52 posto Amerikanaca je smatralo da Sjedinjene Države treba da „gledaju svoja posla“ u međunarodnim odnosima a 80 posto da se treba posvetiti „vlastitim nacionalnim problemima“.
Ta realistična razmišljanja ne znače i da su Evropa i Amerika digle ruke od Bosne i Hercegovine.
Zaokupljeni dvjema krajnostima, dozivanja strane intervencije ili njenog drčnog odbijanja, pripadnici tih međusobno nepomirljivih scenarija skloni su da potcijene i „treću realnost“ a to je savršena saglasnost na obje strane Atlantika o tome da za Evropu i Ameriku Bosna i Hercegovina ostaje neupitno cjelovita zemlja s dva multietnička enititeta; da neće biti dozvoljeno niti priznato narušavanje njenog teritorijalnog integriteta i da će Sjedinjene Države podržavati evropske partnere i sve one u Bosni i Hercegovini koji će raditi za njenu euroatlantsku perspektivu, dakle njeno pridruženje i NATO-u i Evropskoj Uniji. U tom kontekstu obje posljednjih godina prevlađujuće krajnosti u bosanskoj politici, i obećanje „stopostotne države“ i predskazanja njenog raspada ili „referenduma o otcjepljenju“, već su se pokazala kao šarena laža za sakupljanje izbornih poena bez ikakve perspektive ostvarenja.
Što prije i političari i javnost shvate da je evropska Bosna i Hercegovina međunarodno jedino prihvatljivi okvir za projektovanje budućnosti prije će – možda i u predstojećoj izbornoj kampanji – početi da se pojavljuju i međusobno povezuju ličnosti i partije spremne da se dogovaraju i da zajedno rade za evropsku perspektivu. Alternativa su nove četiri, ili ko zna koliko još, godina zaostajanja.
Ipak – poruke iz svijeta o euroatlantskom razočarenju što političke vođe u Bosni i Hercegovini nemaju zajedničku viziju budućnosti ni odgovornosti pred građanima potakle su nova nagađanja o obnovi međunarodnog angažmana i čak neke vrste „Dejtona 2“ koji bi rezultirali temeljitom ustavnom reformom i promjenama.
Više dobronamjernih stranih analitičara tako najavljuju – ili čak zagovaraju – neku vrstu partnerstva Njemačke i Sjedinjenih Država u diplomatskoj inicijativi čiji bi cilj bile ustavne promjene sračunate na osposobljavanje Bosne i Hercegovine da najzad nađe mjesto u porodici evropskih naroda.
Takvi nagovještaji, koji za sada nemaju nikakvo uporište ili potvrdu u službenim krugovima bilo u Berlinu ili Vašingtonu, izazivaju ekstremno različita osjećanja i reagovanja u samoj Bosni i Hercegovini: euforičnu dobrodošlicu među pristalicama međunarodnog angažovanja i histerično protivljenje među onima koji se ubiše dokazujući kako je jedino prihvatljivo ono o čemu postoji „domaća saglasnost“, ali i čine sve da dokažu kako nikakve saglasnosti i perspektive i ne može biti.
Ne vjerujem u odgonetanje domaće ili svjetske politike u krajnostima, pa niti očekujem neku sveobuhvatnu inicijativu niti kapitulaciju i dizanje ruku od Bosne i Hercegovine.
Evropa je u politici proširenja navikla da ima posla sa zemljama koje su bile tako posvećene ideji evropske budućnosti da su svu nacionalnu demokratsku i intelektualnu energiju stavile u funkciju postizanja evropskih standarda vladavine prava i ona, osim tog nuđenja demokratskog i zakonodavnog okvira, još nikada nije gurala ili privlačila potencijalne članice kombinacijom sankcija ili nagrada potrebnih da se uklone prepreke i krene u projekt eurokompatibilnosti. To je uvijek bio izbor i najviši nacionalni prioritet kandidatkinja za prijem u Evropsku Uniju uključujući i zemlje bivše Jugoslavije: Slovenija je još u vrijeme raspada Jugoslavije isticala geslo „Europa zdaj“ ili „Evropa sada“ kao najvitalniji nacionalni interes; Hrvatska je entuzijastično ispunjavala domaću zadaću koja se postavlja pred sve buduće članice; Srbija je u namjeri da se pridruži evropskoj porodici progutala i knedlu „saradnje s Prištinom“ – samo Bosna i Hercegovina tapka u mjestu ostajući beznadno na začelju liste aspiranata za euroatlantske integracije. Evropa je neće moliti.
Sjedinjene Države takođe nemaju interesa da pored desetine međunarodnih prioriteta – među kojima su i okončavanje ratova u Iraku i Afganistanu, obnova izraelsko-palestinskog mirovnog procesa, iranski nukelarni program, tragedija u Siriji, nova partnerstva i izazovi u Aziji ... – dobrovoljno preuzimaju i nove inicijative i obaveze. Istraživanja Pew Research Centra pokazuju narastanje skepticizma u javnosti prema američkom angažovanju u međunarodnim odnosima: tako 52 posto Amerikanaca smatra da su intervencije u Iraku i Afganistanu bile „uglavnom neuspješne“ za razliku od 2011. godine kad ih je 33 posto mislilo tako o Iraku a 34 posto o Afganistanu; u novembru prošle godine 52 posto Amerikanaca je smatralo da Sjedinjene Države treba da „gledaju svoja posla“ u međunarodnim odnosima a 80 posto da se treba posvetiti „vlastitim nacionalnim problemima“.
Ta realistična razmišljanja ne znače i da su Evropa i Amerika digle ruke od Bosne i Hercegovine.
Obje prevlađujuće krajnosti u bosanskoj politici, i obećanje „stopostotne države“ i predskazanja njenog raspada ili „referenduma o otcjepljenju“, već su se pokazala kao šarena laža za sakupljanje izbornih poena bez ikakve perspektive ostvarenja
Što prije i političari i javnost shvate da je evropska Bosna i Hercegovina međunarodno jedino prihvatljivi okvir za projektovanje budućnosti prije će – možda i u predstojećoj izbornoj kampanji – početi da se pojavljuju i međusobno povezuju ličnosti i partije spremne da se dogovaraju i da zajedno rade za evropsku perspektivu. Alternativa su nove četiri, ili ko zna koliko još, godina zaostajanja.