Tokom rata Goražde je bilo grad u obruču koji se do Dejtonskog sporazuma nije prekidao. Desetinama hiljada osoba iz ove, ali i susjednih općina bili su uskraćeni hrana, voda, a u snajperskim i artiljerijskim napadima, kao i u odbrani grada, poginulo je oko 4.500 stanovnika navodno zaštićene zone. Međutim, Goraždani su i u najtežim vremenima smogli snage da zaštite komšije srpske nacionalnosti. Desetine njih i oružjem je branjeno u selu Šašići, 15-ak kilometara od grada.
Selo Šašići u blizini Goražda okruženo je bošnjačkim selima, a njegovi stanovnici decenijama su živjeli u slozi sa svojim komšijama.
„Nijedan se mladić nije nikad zabavlj'o sa muslimankom, niti musliman sa Srpkinjom. Nekako smo se poštovali k'o famelija. Više voljeli jedan drugom da pomognemo nego ja Srbinu, a musliman muslimanu, jer nekako se to više cijenilo“, kaže Milenko Jovanović.
Milenko je 1992. godine radio u sarajevskoj Tvornici dalekovodnih stubova. Godišnji odmor želio je provesti sa roditeljima kako bi im pomogao obrađivati zemlju. Napad na Goražde počeo je 4. maja i ostao je u selu. Pomišljao je da će dobri komšijski odnosi popustiti pred zlom koje je iz okolnih gradova u Goražde sabijalo kolone izbjeglica.
„Izašlo samo mašući rukama, svu imovinu ostavljalo, gorjela mu. I pit'o sam ja, 'nako sebi postavlj'o pitanje kako su ti mladići mogli ... neko je i nastrad'o u tome, pa dođe ovdje, meni ništa“, objašnjava Jovanović.
U selu je početkom rata živjelo 47 stanovnika, a kasnije mnogo više, jer su im se pridružili i Srbi iz Vitkovića, naselja bližeg gradu. Zahvaljujući ponajviše ratnom komandantu 4. bataljona 1 drinske udarne brigade ARBiH Muju Pešteku, izdata je naredba da stanovnici Šašića budu zaštićeni po svaku cijenu.
„Ako bi neko doš'o da stvara probleme il' nešto bio je pritvoren ili opozvan. Bila je naredba narodu, izbjeglicama, svakome da se ne smijemo dirati, da svakog drugog smiju dohvatiti, a nas da ne smiju dirati. Bilo je slučajeva ... kad su došli mladići nekakvi da uzmu rakiju, janje i tako, dvojica policajaca su ranjena braneći nas“, sjeća se Milenko Jovanović.
Bez pomoći komšija, kaže Milenko, ne bi preživio jer zalihe hrane brzo su iscrpljene. Dijelilo se ono što se imalo. Skromnije nego ranije, ali obilježavani su i vjerski praznici a srpska djeca, u vrijeme dok je ratna škola mogla raditi, nastavu su pohađala zajedno sa bošnjačkom.
Šaban Tabaković iz par kilometara udaljenog Beriča često je prolazio kroz selo, a posebno pamti druženja sa Neđom Jovanovićem.
„To su bili izuzetno dobri odnosi prema nama, a i naši prema njima. Pokojni Neđo mi je sigurno deset puta iznio flašu rakije da popijem“, kaže Tabaković.
Mene ne pljačka Srbin
Mnogima nije bilo jasno zašto, ali kada je rat završen u selo je ušao UNPROFOR i posredovao u iseljavanju stanovnika Šašića. Iako je od rata prošlo 20 godina ambijent kojeg u državi kreira politika još uvijek je takav da o dobroti nije popularno govoriti. A ljudskosti je bilo u svim ratovima.
Dušanka Jovanović danas ima 85 godina i sjeća se pomoći komšija i u drugom svjetskom ratu, dok je odrastala u selu Ponor kod Prače.
„Iz Sočica dolazili od moje babe komšije i branili nas da nas ne bi popalili“, priča Dušanka.
„To je s koljena na koljeno, vazda, kad su god koji ratovi bili, jedni druge smo spašavali“, ističe Milenko.
Dževad Adžem, ratni komandant 4. bataljona 1. DUB, kaže kako je priča o Šašićima tokom rata obišla svijet, ali da je ovaj univerzalni primjer da je suživot moguć i u najtežim iskušenjima poslije zapostavljen.
„Na izvjestan način možemo reći da je to vraćanje duga ovome stanovništvu koje je živjelo na ovom prostoru jer su u ratu '41-'45, bar kako su nama naši stari, nane i djedovi, prenosili, stanovnici ovog sela zaštitili muslimansko stanovništvo u ovim selima. U vrijeme '92-'95. ovdje je dolazio i poznati mirotvorac Larry Hollingworth. Za pripadnike UNHCR-a i međunarodnih organizacija ovo je bila nesvakidašnja pojava. Oni su se željeli uvjeriti na licu mjesta da je to u vihoru rata moguće da pripadnici druge nacionalnosti normalno žive i rade i da nisu izloženi maltretiranju“, dodaje Adžem.
Milenko i njegova majka Dušanka danas su jedini stanovnici sela. Ostali dođu povremeno. Pokušavaju živjeti od poljoprivrede i uzgoja stoke, ali Šašići ostaju prazni poput mnogi bošnjačkih sela u okolini koje nije iselio rat, ali jeste poslijeratna politika.
„Nema naroda. Evo vidiš, 'volika okolica, nema naroda. Prazne kuće i eto ti. Hoće li se kad ko vratiti ... sve nekud' ... omladine i ako ima nekud sve ode", zabrinuta je Dušanka Jovanović.
„Ljudi su se raselili, po meni, bespotrebno. Otišli su poslije Dejtona. Neko ih je prevario, biće im bolje. Ja ne vidim da je bolje išta u RS nego u nas. Ili obrnuto. Svi smo mi podjednako ugroženi. Srbi pljačkaju Srbe, Bošnjaci Bošnjake, Hrvati Hrvate i drukčije ništa nije sad. Mene ne pljačka Srbin sad, ne pljačka me ni Hrvat, pljačkaju me moji Bošnjaci“, ističe Šaban Tabaković.
