Autor: Tom Balmfort, priredila Biljana Jovićević
Nadežda Gurijeva skupila se sa svojom djecom na podu sparne školske gimanstičke dvorane. Eksplozivana naprava bila je opasno blizu njih na samo nekoliko koraka udaljenosti. Dvoje starije djece, Boris i Vera bili su obučeni za folklornu plesnu tačku kojom su trebali da obilježe prvi dan škole.Svečanost koja nikad nije počela.
Boris i Vera bili su među 334 žrtve, među njima 186 djece ubijene u eksplozijama i pucnjavi nakon što su dva dana držani kao taoci u najstrašnijm terorističkom napadu na jednu školu ikad, prije 11 godina u Beslanu. Najmlađa kćer Nadežde Gurijeve, Irina preživjela je. Bijeg djevočice zapravo je pomogao Gurijevoj da preživi horor koji je uslijedio.
“Nisam imala izbora” , kaže ona. “Imala sam moju malu kćer. Ona me uvjek gledala i pratila, da vidi hoću li plakati. Nijesam čak ni mogla plakati."
Više od dest godina je prošlo od kad su naoružani militant napali Školu broj 1, 1.septembra 2004, u Beslanu, i uzeli kao taoce 1.100 djece, majki i nastavnika. Kraj tog pakla uslijedio je 52 sata kasnije, ali za preživjele i njihove najdraže sve je zauvijek promijenio.
“Neki su otišli zauvjek i potpuno promijenili živote“, kaže Gurijeva koja je predavala u školi godinama. ”Neki su posvetili svoje živote tome da otkriju šta se tačno dogodilo. Neki su mi pružili ruku podrške, na primjer za muzej kojim je obilježena tragedija. Neki još uvjek plaču i žive na groblju, pokušavajući da podižu svoju djecu ovdje”, priča.
Gurijeva, danas 54–godišnjakinja, pronašla je način da se se sama sa sobom izbori sa smrću svoje kćeri i sina:
„Odlučila sam da bez obzira koliko velika moja bol bila, ne smijem opterećivati druge ljude time“, kaže i dodaje "čini mi se kao da je bilo juče.“
Nakon što su tog jutra okupirali školu, desetine naoružanih Inguša i Čečena iz školskog su dvorišta ugurali masu u malu gimastičku salu i okružili ih bombama ručne izrade. Potom su iznijeli svoje zahjeve: povlačenje ruskih trupa iz ratom razorene Republike Sjevernog Kavakaza, Čečenije.
Gurijava, koja je već radila u školi 26 godina, bila je jedna od posljednjih koja je ugurana unutra. Tek kad je ušla shvatila je da su unutra i njeno troje djece.
„Više od dest godina je prošlo",„ kaže. „Prosto ne znam kako smo preživjeli. Ne mislim na umiranje od eksplozija, već od onih 52 sata koji smo proveli tamo. To je bio pravi horor.“
Kada se taoci nijesu umirili naoružani napadači su ubili čovjeka ispred gimanstičke sale da bi poslali poruku.
U početku je djeci bilo omogućeno da koriste toalet, gdje su pokušali da piju pomalo vode da bi se nakratko bolje osjećali u zagušljivoj sali na kraju vrućeg ljeta. Iz tog razloga porodice na godišnjicu do danas donose otvorene boce vode radi podsjećanja na svoje mrtve. Boris, Nadeždin sin koji je imao 14 godina, tog je dana je imao temperaturu i bio sluviše slab da hoda.
„Militanti su polomili umivaonike i česme tako da nijesmo mogli piti vode", priča Gurijeva. „Djeca su pokušavala da natope svoje košulje u nadi da će moći nešto vode da zadrže. Neka djeca su svojim mamama donosila vodu u svojim ustima.“
Pregovori nijesu dali nikavih rezulata i drugog dana gotovo niti jednom djetetu nije bilo dozvoljeno da izađe.
„Krvave suze„
Nakon podneva 3 .septembra, Gurijeva se sjeća gotovo delirične želje svih da se ta pat pozicija okonča bez obzira na poljedice. I uskoro i jeste. Smrtonosna tišina osjećala se kroz hodnike. Militanti su ispaljivali metke u plafon da bi ih držali mirne. Ali već je stotine zatočenika postalo teško savladivo.
Kratko nakon 1 sat popodne snažna eksplozija je odjeknula salom.
Oni koji su se mogli uspraviti počeli su da bježe, iako su mnogi odmah pucnjevima obarani na zemlju prilikom pokušaja bjega.
„Iz potkrovlja na drugom spratu militanti su počeli da pucaju na djecu koja su počela da bježe“, priča Nadežada Gurijeva.
Jedna mala djevojčica koja je uspjela da pobjegne otrčala je pravo prema fontani da pije. "Nije mogla da se odmakne od fonatane, od vode. Snajperista ju je ubio na tom mjestu", kaže Nadežda.
Druga eksplozija uslijedila je vrlo brzo, rušeći krov, nakon čega je uslijedila paljba.
„Kad sam joj prišla moja malena Veročka više nije bila živa", priča Gurijeva o svojoj kćeri, pokazujući fotografiju Vere koja je bila 11 godina stara kad je umrla.
„Imala je isti izraz kao što ima na toj fotografiji. Imala je isti taj osmjeh, jedino su njene oči bile zatvorene i lile su joj krvave suze niz obraze", priča njena majka.
U rukama je imala krst koji je stiskala i njene ruke bile su skrštene preko grudi. Imala je ranu od šrapenela na zadnjem dijelu glave.
I Borisovi i Verini ostaci spaljeni su u vatri koja je uništila gimnastičku salu. Verino tijelo identifikovano je preko tradicionalne haljine koju je nosila za planirani folklorni ples.
Boris je, pak, bio prekriven krvlju, najvećim dijelom njegove majke Nadežde. Ali šrapnel ga je pogodio u stomak i izašao na leđa.
Irina je pretpjela samo manje povrede i Nadežda joj je rekla da napravi prolaz za njih. Boris je još uvjek disao pa je majka ostala sa njim. Sa svojom teško povrijeđenom rukom bilo je nemoguće da ga iznese. Stoga ga je dovukla do grupe talaca koji nijesu bili u stanju da se kreću zbog povreda. Svuda naokolo bili su razasuti dijelovi tijela.
Militanti su naredili Gurijevoj da izađe iz dvoranea prema kafeteriji. Hvatajući malu djevojčicu za ruku ona je završila u susjednoj kuhinji gdje su, žedni, pili prljavu vodu koju su njihovi otmičari koristili za odmrzavanje pilećih bataka. Rekla je maloj Irini da bude tu i čeka je, a ona se vratila po Borisa. Militanti su je zaustavili i vratili nazad. Jedan od njih ju je udario i polomio joj zube kundakom.
Kada je ruski specijalac ušao unutra ona je pobjegla kroz prozor, sa sobom je uspjela da odvede i malu Irinu.
„Nakon takve okrutne situacije, svaka osoba mora da nađe smisao života ponovo, da nađe nešto za što će da živi ili da se jedostavno ugasi i završi na groblju. Imamo puno samoubica među našim odraslim muškarcima. Značajan broj muškaraca okončao je tako svoje živote“, svjedoči o naknadnim traumama Nadežda.
Do dana današnjeg neprekidno se postavlja pitanje odgovornosti za krvavi način okončanja ove talačke krize, uključujući i nikad razjašnjeno pitanje da li su militanti ili ruske snage sigurnosti inicirali finalni sukob. Neki nijesu u stanju da zaborave ta pitanja.
Supruga Nadežde Gurijeve, Stanislava, neprekidno je razdirala potreba da se osveti, potom suprotno vjerovanje da je nemoguće pronaći odgovorne za taj zločin, te da nerazumno nasilje vodi do novog nasilja, kaže ona.
Prije dvije godine njen suprug Stanislav je u 46-toj godini umro. Razlog: okrenuo se alkoholu.
„Nije se mogao sabrati.Okrenuo se alkoholu da zaboravi i alkohol ga je na kraju dokrajčio", kaže Nadežda.
Novi život
Dva mjeseca nakon tragedije Gurijeva se ponovo vratila svom nastavničkom pozivu.
„Moja prva lekcija je bila u odjeljenju u kojem je ranije išao moj sin. Hodala sam hodnikom i mala djevojčica mi je prišala i rekla: 'Divno Nadežda, došli ste! Gdje je Borja?'. Ljudi u tom trenutku još nijesu znali koje poginuo, a ko nije. Na našem prvom času jednostavno smo plakali zajedno."
Ali za Gurijevu predavanje djeci je bilo i izvor njene snage. Isto kao da glumite, kaže ona.
„Bez obzira da li vam se sviđa ili ne, boli li vas ili ne, da li se vaše srce raspada na parčiće, morate da izađete van i predajete djeci.“
„Imala sam 10 djece van škole kojima sam davala časove kod kuće. Prije odlaska tamo bilo je: duboki uzdah, namještanje osmjeha i ulazak, predajem, zavšavam čas, izlazim napolje i plačem cijelim putem do kuće. Neka od djece bila su veoma teška", kaže prisjećajući se tih mučnih dana.
Nova je škola izgrađena preko puta Škole broj 1, preko puta željezničke pruge gdje je pašnjak za krave i koze. Višebojna slova iznad ulaza poručuju: „Početak novog života“
Ali za Nadeždu Gurijevu, tu se ne radi o bijegu od prošlosti.
„Priča o Školi broj 1 je naša priča“, kaže.
“Teroristički napad je naša priča. Teško je, zastrašujuće! Krvavo je! Ali to je naša priča. Sjećamo je se! Nijesmo se preselili u novu školu i počeli novi život. Nijesmo počeli ispočetka. Nastavili smo naše živote", završava storiju Nadežda.
