Ove je godine obilježena 20. godišnjica od prokopavanja Sarajevskog ratnog tunela. Na završnoj manifestaciji uručene su plakete, zahvalnice i priznanja zaslužnima za izgradnju i očuvanje jednog od najbitnijih objekata za opkoljeno Sarajevo.
Time je zaokružen cjelogodišnji ciklus aktivnosti koje je Fond memorijala Kantona Sarajevo, kao institucija koja brine o ovom spomeničkom kompleksu, organizovao povodom godišnjice prokopavanja i stavljanja u funkciju "tunela spasa”. Sarajevski ratni tunel prokopan je tokom opsade Sarajeva 1993. godine ispod aerodromske piste i povezao je teritorije koje je kontrolisala Armija RBiH Dobrinju i Butmir.
Armija BiH je u martu, prije 20 godina ispod piste sarajevskog aerodroma počela kopati tunel koji će - za grad pod opsadom - postati jedini izlaz. Tunel je sa dvije strane kopalo stotine muškaraca i mladića. Jedni su počeli iz sarajevskog naselja Dobrinja, a drugi iz naselja Butmira sa druge strane aerodroma.
Urednik studentskog EFM Radija Zoran Ćatić prije 20 godina bio je jedan od onih koji su učestvovali u gradnji Sarajevskog ratnog tunela, ili Tunela spasa sa dobrinjske strane:
„Tri stražarimo, pa šest kopamo - nek mi ne zamjere ljudi koji su bili tu skupa sa mnom što se ja dobro ne sjećam svih detalja, tako da jeste bilo naporno. Ali taj entuzijazam, ta priča da će nas taj tunel spasiti, da će to biti neka veza sa spoljnim svijetom iz opkoljenog Sarajeva, je davala nadu da sve to izdržiš“, sjeća se Ćatić.
Jedan od graditelja tunela sa butmirske strane bio je Nazim Mahmutović:
„Bile su četiri smjene. Jednu sam smjenu vodio, registrovanu, tipično, samo od pojedinaca civilne zaštite. Mi smo u svakoj smjeni imali po dva miljevinska rudara koji su znali ove podgrade uraditi“, priča Mahmutović.
Ulaz u tunel je dva puta dva metra, na dnu se nalazi šest betonskih stepenika. Tunel je dug oko 800 metara i u prosjeku širok metar, a visok metar i po.
Rešid Zorlak bio je rukovodlac gradnje projekta nazvanog Tunel D-B, a Nedžad Branković glavni projektant:
„Ja sam tada imao nepunih 30 godina. Rekao sam da se to može napraviti. Vjerovatno su moja mladost i moja nezrelost ojačali moju samouvjerenost da sam rekao generalu: ’Ja sam najbolji inžinjer, možemo to napraviti.’“
Sam ulaz u tunel nalazi se ispod garaže kuće koja je bila u vlasništvu porodice Kolar. 20 godina otkako je 29. marta 1993. počela gradnja tunela, kuća porodice Kolar pretvorena je u muzej.
Ovo mjesto samo u prošloj godini posjetilo je više od 50.000 turista. Godinama nakon rata o kući i sjećanju na tunel brinuli su se Bajro Kolar i njegov sin Edis. Bajro Kolar se sjeća:
„Dođu ljudi, pričaju svoje doživljaje, lične priče - kako je prolazio kroz tunel, kako je razbio glavu, kako nije mogao proći kroz tunel, kako ga je neko propustio kroz tunel bez papira, kako ga je moja majka, nana sa tunela, propustila kroz tunel. Ne može se zaboraviti da je Sarajevo opstalo, nahranilo se i odbranilo se s ovog tunela.“
Naređenje za izgradnju tunela prvi put je izdala Armija RBiH u januaru 1993. Bila je to prva ratna zima, a mnogi građani Sarajeva imali su problema sa preživljavanjem.
Radovi su nakratko obustavljeni, ali su nastavljeni 29. marta i od tada su pripadnici ABiH radili u osmosatnim smjenama, 24 sata dnevno, do 30. jula, kada su se dva kraja tunela, iz naselja Dobrinja i Butmir, konačno spojila.
Neki od graditelja u filmu “Tajna opsade Sarajeva” prisjetili su se kako je izgledao njihov susret nakon što je tunel konačno prokopan:
Tokom rata kroz tunel prošlo više od 1,3 miliona ljudi. U prosjeku, dnevno ga je koristilo oko 4.000 ljudi, a kroz njega je svake noći prevoženo 20 tona različitih namirnica.
