Prosječna plata u Bosni i Hercegovini ni izbliza ne može pokriti troškove ovdašnjih građana. Sa 412 eura, koliko iznosi, četvoročlana porodica ne može preživjeti, a kamoli štedjeti. No, ova statistička brojka daleko je niža u stvarnosti jer su u njen proračun ušle enormne plate ovdašnje političke elite, pa je i prosjek plate tako veći.
Statistika kaže i kako je prosječna plata u junu nominalno bila veća za 0,1 posto, u odnosu na isti mjesec godinu ranije, ali je niža u odnosu na kraj 2012.
Za bivšeg državnog ministra finansija, Fuada Kasumovića, ovaj podatak pokazuje kako je broj zaposlenih u administraciji sve veći, a da privrede uopšte i nema. Zbog toga se država zadužuje kako bi birokratski aparat dobio plate, a ni pfening se ne ulaže u ekonomiju. Broj nezaposlenih raste, a i oni koji primaju plate, žive na ivici siromaštva.
"Nerazvijena bosanska privreda ne može da finansira ovaj aparat. BiH mora početi razmišljati kao i u kući – koliko imate, toliko i trošite. Sve do tada je ovo sve veći i veći balon koji jednoga dana mora puknuti. Sve do tada će se ovaj balon širiti i na žalost u narednom periodu ne vidim kako ćemo i te isplaćivati", ističe Kasumović.
No, kako od prvog do prvog živjeti od plate koju građani dobijaju? Prema nekim procjenama, potrošačka korpa u Bosni i Hercegovini najskuplja je u regiji, nekadašnji privredni giganti opljačkani, a mala i srednja preduzeća rade na minimumu. Sve je to dovelo do toga da se građani sve više zadužuju u bankama. Samo u Republici Srpskoj, u junu ove godine, dugovi stanovništva su iznosili oko milijardu i 250 miliona eura i za sedam posto su veći u odnosu na kraj prošle godine.
Najniža prosječna neto plata u junu je bila u građevinarstvu i iznosila je 263 eura, a zaposleni u privredi imaju najniže plate u regiji. Jedan od problema, kako navodi Siniša Vukelić, urednik portala capital.ba, je i taj što desetine firmi u Bosni i Hercegovini plate obračunavaju i prijavljuju, ali ih ne isplaćuju.
"Kod nas se ne uzima u obzir da je prosječna plata u nekim sektorima možda i poprilično visoka, posebno finansijskom ili javnom sektoru jer kada gledate ostale oblasti, ona je toliko niska i tako neredovna da je nemoguće zaključiti bilo šta, osim da je to samo jedan paravan iza kojeg se vlasti BiH kriju, kada govore svojim biračima u ovom predizbornom periodu da su nešto uradili, a nisu", kaže Vukelić.
Šta u cijeloj priči rade bosanskohercegovački sindikati? Malo ili gotovo ništa. U najvećem broju slučajeva radnici su prepušteni sami sebi, a nije tajna kako su sindikalne vođe u uskoj vezi sa predstavnicima vlasti, a plate predsjednika entitetskih sindikata se mogu porediti sa platama ministara. Tako Ismet Bajramović, prvi čovjek sindikalaca u Federaciji BiH ima platu od 1.750 eura, što su tri prosječne plate u tom bosanskohercegovačkom entitetu. Njegova koleginica u Republici Srpskoj, Ranka Mišić, dobija mjesečno oko 1.250 eura.
Zbog svega navedenog nije teško zaključiti kako se u Bosni i Hercegovini sve više stvara jaz između bogatih i siromašnih. Između njih, kako navode naši sagovornici, je politička elita, koja ima dobre veze, tajne račune, veliki broj nekretnina i koja manipuliše proteklih dvadesetak godina najsiromašnijim slojevima društva. Šta je izlaz iz postojeće situacije?
"Izlaz je jedini, realnu privredu rasteretiti. Treba povećati kazne za rad na crno. Realnoj privredi omogućiti da prijavi svakog čovjeka koji radi, da joj se ne isplati da radi na crno. Na taj način smanjiti administraciju ove države. Ima 10 godina upozoravam da imamo preko 20 posto viška administracije. Moramo pokazati našim mladim da se isplati raditi bilo gdje, a ne samo u državnoj administraciji", navodi Fuad Kasumović, te zaključuje:
"Svako hoće u državnu administraciju jer je jedino tamo država zaštitila te radnike. Radnici u privatnom sektoru ničim nisu zaštićeni. Oni rade i subotama i nedeljama, nisu ni osigurani. Ima tu ogroman set mjera koji se mora poduzeti u svakom sektoru da iole ugledamo svjetlo dana."
