Hoće li suci Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju donijeti drugačiji zaključak od sudaca Međunarodnog suda pravde u vezi genocida u Bosni i Hercegovini? To bi se moglo uskoro saznati nakon ovotjedne rasprave po Pravilu 98 bis na suđenju bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću. Raspravom se omogućilo optuženom da, nakon dokaznog postupka tužiteljstva, zatraži oslobađanje po onim točkama optužnice za koje smatra da nije izvedeno dovoljno dokaza za osuđujuću presudu.
Karadžić je zatražio oslobađanje po svih 11 točaka ustvrdivši da tužiteljstvo tijekom dvije godine dokaznog procesa i 193 svjedoka - nije dokazalo ništa.
Prema njegovim objašnjenjima, sarajevski civili nisu stradavali od namjerne snajperske i artiljerijske vatre tijekom tri godine opsade, već zbog blizine linija fronta, a određene incidente, poput granatiranja tržnice Markale, izazivala je bošnjačka strana kako bi za to optužila srpsku.
Optuženi je naveo kako se civili nesrpske nacionalnosti nisu protjerivali na početku rata 1992. godine, već premještali iz zone ratnih djelovanja prema zakonu o općenarodnoj obrani:
„Ali, kažem, i da je bilo nekih dokaza, nema dokaza ni o mom saznanju, a kamoli o mom aktivnom učešću u bilo kojoj radnji koja mi se stavlja na teret u pogledu evakuacija, odnosno, kako se u optužnici kaže - prisilnog premeštanja.“
Tijekom rasprave i zahtjeva za oslobađanjem na polovici suđenja, Karadžić je izjavio kako nisu prezentirani dokazi o njegovom saznanju ili sudjelovanju u deportacijama iz Srebrenice, kao ni ubijanju koje je uslijedilo. Prema njemu - to se nije dogodilo organizirano, kako tvrdi tužiteljstvo, već kao posljedica kaosa:
„Takođe smo čuli i videli da su se mnogi... neki broj muslimanskih vojnika lažno predavao pritom aktivirajući bombu i ubijajući onoga kome se predaje. To je takođe zabranjeno. To je kršenje zakona i običaja rata i to takođe doprinosi haotičnom razvoju događaja.“
Kako bi Karadžića obranio od optužbi za genocid, njegov pravni savjetnik Peter Robinson podsjetio je suce na presudu Međunarodnog suda pravde (ICJ) u slučaju Bosne protiv Srbije i Crne Gore.
„Presuda u postupku koji je Bosna pokrenula protiv Srbije i Crne Gore -Međunarodni sud pravde je smatrao da nije uvjeren da je masovno ubijanje pripadnika zaštićene grupe bilo počinjeno sa posebnom namjerom na strani počinitelja da se uništi djelomice ili u cijelini grupa kao takva.“
S druge strane, tužiteljstvo je pak ustvrdilo kako je dokazalo sve optužbe podsjećajući suce na brojne dokaze i svjedočenja o masovnim pogubljenjima u Srebrenici, protjerivanju genocidnih razmjera u više bosanskohercegovačkih općina, teroru nad Sarajevom, te uzimanju međunarodnih promatrača za taoce.
Tužitelj Alan Tieger je argumentirao kako se u brojnim općinama ljudi nesrpske nacionalnosti nisu željeli samo protjerati, već fizički uništiti, i to na organizirani način. Ne samo u Srebrenici već i u brojnim općinama 1992. godine kada je Srpska demokratska stranka tamo preuzela vlast. Pritom je Tieger naveo više svjedočenja o ubijanjima, mučenjima i zatočavanjima u logore na području Prijedora i Zvornika kako bi tim primjerima pokazao obrazac uništenja koji se proveo svugdje:
„U mnogim radnjama koje sam ovdje sada spomenuo i o kojima smo govorili postoje brojni dokazi u ovom predmetu na temelju kojih jedno razumno sudsko vijeće može zaključiti da postoji dolus specialis za uništenje bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata kao grupe u cijelini ili djelomice.“
Hoće li odluke dva međunarodna suda u Den Haagu u vezi sa genocidom u Bosni i Hercegovini biti različite - djelomično će se naznačiti već do kraja ovog mjeseca kada će suci odlučiti o održanoj raspravi i argumentaciji strana u postupku, odnosno - hoće li Karadžića osloboditi na polovici suđenja, ili će trebati osporavati neke ili pak sve od 11 točaka optužnice u svom dokaznom postupku.
Karadžić je zatražio oslobađanje po svih 11 točaka ustvrdivši da tužiteljstvo tijekom dvije godine dokaznog procesa i 193 svjedoka - nije dokazalo ništa.
Prema njegovim objašnjenjima, sarajevski civili nisu stradavali od namjerne snajperske i artiljerijske vatre tijekom tri godine opsade, već zbog blizine linija fronta, a određene incidente, poput granatiranja tržnice Markale, izazivala je bošnjačka strana kako bi za to optužila srpsku.
Optuženi je naveo kako se civili nesrpske nacionalnosti nisu protjerivali na početku rata 1992. godine, već premještali iz zone ratnih djelovanja prema zakonu o općenarodnoj obrani:
„Ali, kažem, i da je bilo nekih dokaza, nema dokaza ni o mom saznanju, a kamoli o mom aktivnom učešću u bilo kojoj radnji koja mi se stavlja na teret u pogledu evakuacija, odnosno, kako se u optužnici kaže - prisilnog premeštanja.“
Tijekom rasprave i zahtjeva za oslobađanjem na polovici suđenja, Karadžić je izjavio kako nisu prezentirani dokazi o njegovom saznanju ili sudjelovanju u deportacijama iz Srebrenice, kao ni ubijanju koje je uslijedilo. Prema njemu - to se nije dogodilo organizirano, kako tvrdi tužiteljstvo, već kao posljedica kaosa:
„Takođe smo čuli i videli da su se mnogi... neki broj muslimanskih vojnika lažno predavao pritom aktivirajući bombu i ubijajući onoga kome se predaje. To je takođe zabranjeno. To je kršenje zakona i običaja rata i to takođe doprinosi haotičnom razvoju događaja.“
Kako bi Karadžića obranio od optužbi za genocid, njegov pravni savjetnik Peter Robinson podsjetio je suce na presudu Međunarodnog suda pravde (ICJ) u slučaju Bosne protiv Srbije i Crne Gore.
„Presuda u postupku koji je Bosna pokrenula protiv Srbije i Crne Gore -Međunarodni sud pravde je smatrao da nije uvjeren da je masovno ubijanje pripadnika zaštićene grupe bilo počinjeno sa posebnom namjerom na strani počinitelja da se uništi djelomice ili u cijelini grupa kao takva.“
S druge strane, tužiteljstvo je pak ustvrdilo kako je dokazalo sve optužbe podsjećajući suce na brojne dokaze i svjedočenja o masovnim pogubljenjima u Srebrenici, protjerivanju genocidnih razmjera u više bosanskohercegovačkih općina, teroru nad Sarajevom, te uzimanju međunarodnih promatrača za taoce.
Tužitelj Alan Tieger je argumentirao kako se u brojnim općinama ljudi nesrpske nacionalnosti nisu željeli samo protjerati, već fizički uništiti, i to na organizirani način. Ne samo u Srebrenici već i u brojnim općinama 1992. godine kada je Srpska demokratska stranka tamo preuzela vlast. Pritom je Tieger naveo više svjedočenja o ubijanjima, mučenjima i zatočavanjima u logore na području Prijedora i Zvornika kako bi tim primjerima pokazao obrazac uništenja koji se proveo svugdje:
„U mnogim radnjama koje sam ovdje sada spomenuo i o kojima smo govorili postoje brojni dokazi u ovom predmetu na temelju kojih jedno razumno sudsko vijeće može zaključiti da postoji dolus specialis za uništenje bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata kao grupe u cijelini ili djelomice.“
Hoće li odluke dva međunarodna suda u Den Haagu u vezi sa genocidom u Bosni i Hercegovini biti različite - djelomično će se naznačiti već do kraja ovog mjeseca kada će suci odlučiti o održanoj raspravi i argumentaciji strana u postupku, odnosno - hoće li Karadžića osloboditi na polovici suđenja, ili će trebati osporavati neke ili pak sve od 11 točaka optužnice u svom dokaznom postupku.
