Ne postoji medij u Bosni i Hercegovini koji u posljednja dva dana u izvještajima na prvo mjesto nije stavljao hapšenje Ejupa Ganića. To što je u isto vrijeme Radovan Karadžić pred Haškim tribunalom nekoliko sati iznosio stav da Sarajevo nije bilo opkoljeno tri i po godine i da u Srebrenici nije ubijeno 8.000 Bošnjaka bila je vijest koja se emitovala tek nakon reakcija na Ganićevo hapšenje.
Kako u Bosni i Hercegovini izgrađene javnosti nema, a na sceni je ona koja je podijeljena na tri dijela, ne treba da čudi kolika je moć medija da utiču na nju. To pokazuju i naše ankete zabilježene u Banjoj Luci i Sarajevu:
„Niko ne prati suđenje o Karadžiću, ali svi prate gdje je Ejup Ganić.“
„Ne bih se složio da je pitanje Ejupa Ganića manje bitno od pitanja Radovana Karadžića. To su dvije podjedanko bitne stvari.“
„Ganić je sada aktuelan, uhapšen je prije nekoliko dana. To je stvar o kojoj treba sada da se raspravlja, a ne o Karadžiću.“
„Mislim da su Ejupa bezveze zatvorili. Ako je on djelo počinio u BiH, šta ga imaju u Londonu hvatati? A suđenje Radovanu Karadžiću - ono je smiješno.“
Nije ovo usamljen slučaj. Gotovo u pravilu već se dešavalo da neke važne stvari i procesi budu stavljeni u drugi plan iza nekih mnogo manje važnih informacija koje se plasiraju u isto vrijeme. Advokat Anto Nobilo vjeruje da neke snage vrlo smišljeno, namjerno u javnost plasiraju informacije. Kaže da su te snage iz Srbije i da one manipulišu medijima. Ali, nisu samo mediji odgovorni za to. Činjenica je, kaže Nobilo, da su i političari reagovali na isti način, a da pri tome strategije da se odgovori tome nema:
„Srbija jedina ima konzistentnu politiku i jednu strategiju. Mi možemo voliti, ne voliti, prihvaćati, ne prihvaćati, ali u stručnom smislu to je osmišljena politika i ona ima svoju jednu glavu i rep i kontinuitet od koga oni ne odustaju, dok i u Bosni a i u Hrvatskoj političari djeluju od slučaja do slučaja, više refleksno.“
Sličnog mišljenja je i profesor mostarskog Sveučilišta Slavo Kukić. Rezultat svega je da Bosna i Hercegovina nema jedinstvenu strategiju ni prema čemu, pa ni prema događajima u posljednja dva dana:
„Takav pristup koji, po sebi, ima strateške oznake je nešto je u ovom momentu Bosni i Hercegovini potpuno strano i što će, nažalost, po mojoj procjeni biti strano i u sljedećih pet godina. Kojom srećom da takvu jednu stratešku orijentaciju u državnoj politici imamo. Sasvim je izvjesno da bismo i na putu približavanja društvu evropskih naroda bili puno bliže nego što danas jesmo.“
Nisu mediji isključivi krivci
Profesor banjalučkog Filozofskog fakulteta Miodrag Živanović:
„Čini mi se da nismo sposobni da razlučujemo to što je bitno od onoga što nije bitno, ili što možda predstavlja samo atrakciju. Trebalo bi na tome sigurno raditi. Moram također pomenuti - nisu mediji isključivi krivci, ili nisu isključivo odgovorni za ovo što nam se događa u svijesti. Dosta tome doprinose različite politike, ali moram reći i međusobna komunikacija običnih ljudi koji su, nažalost, u svemu ovome međusobno izolovani i uglavnom razmjenjuju mišljenja, a unutar toga i profiliraju i svoje mnijenje u malim sredinama, u ovim torovima u koje smo stavljeni itd.“
Predstavnik Igmanske inicijative Aleksandar Popov smatra da je teško govoriti o tome da postoji koincidencija da su hapšenje Ganića i početak suđenja Karadžiću povezani, ali da je žalosno to što je osumnjičeni za genocid u drugom planu u medijima. O tome koliko je javnost u Srbiji zainteresovana za jedan ili drugi slučaj, Popov kaže:
„Ovde je top tema u ovom trenutku hapšenje Ganića. Međutim, to previše ne interesuje ovaj običan svet koji gleda kako da preživi.“
Psiholog Ibrahim Prohić:
„Konkretan slučaj Radovana Karadžića i istovremeno odvijanje slučaja Ganić nisu puka koincidencija, dakle slučajno susretanje u istom trenutku. Mogu se naći dosta uvjerljivi indikatori određene režije ili upravljanja. Inicijatori i tvorci zla na Balkanu u ovih dvadesetak godina ovih dana su pokazali visok stepen vještine. Ostaje da vidimo koliki će i kakvi biti efekti.“
Kako u Bosni i Hercegovini izgrađene javnosti nema, a na sceni je ona koja je podijeljena na tri dijela, ne treba da čudi kolika je moć medija da utiču na nju. To pokazuju i naše ankete zabilježene u Banjoj Luci i Sarajevu:
„Niko ne prati suđenje o Karadžiću, ali svi prate gdje je Ejup Ganić.“
„Ne bih se složio da je pitanje Ejupa Ganića manje bitno od pitanja Radovana Karadžića. To su dvije podjedanko bitne stvari.“
„Ganić je sada aktuelan, uhapšen je prije nekoliko dana. To je stvar o kojoj treba sada da se raspravlja, a ne o Karadžiću.“
„Mislim da su Ejupa bezveze zatvorili. Ako je on djelo počinio u BiH, šta ga imaju u Londonu hvatati? A suđenje Radovanu Karadžiću - ono je smiješno.“
Nije ovo usamljen slučaj. Gotovo u pravilu već se dešavalo da neke važne stvari i procesi budu stavljeni u drugi plan iza nekih mnogo manje važnih informacija koje se plasiraju u isto vrijeme. Advokat Anto Nobilo vjeruje da neke snage vrlo smišljeno, namjerno u javnost plasiraju informacije. Kaže da su te snage iz Srbije i da one manipulišu medijima. Ali, nisu samo mediji odgovorni za to. Činjenica je, kaže Nobilo, da su i političari reagovali na isti način, a da pri tome strategije da se odgovori tome nema:
„Srbija jedina ima konzistentnu politiku i jednu strategiju. Mi možemo voliti, ne voliti, prihvaćati, ne prihvaćati, ali u stručnom smislu to je osmišljena politika i ona ima svoju jednu glavu i rep i kontinuitet od koga oni ne odustaju, dok i u Bosni a i u Hrvatskoj političari djeluju od slučaja do slučaja, više refleksno.“
Sličnog mišljenja je i profesor mostarskog Sveučilišta Slavo Kukić. Rezultat svega je da Bosna i Hercegovina nema jedinstvenu strategiju ni prema čemu, pa ni prema događajima u posljednja dva dana:
„Takav pristup koji, po sebi, ima strateške oznake je nešto je u ovom momentu Bosni i Hercegovini potpuno strano i što će, nažalost, po mojoj procjeni biti strano i u sljedećih pet godina. Kojom srećom da takvu jednu stratešku orijentaciju u državnoj politici imamo. Sasvim je izvjesno da bismo i na putu približavanja društvu evropskih naroda bili puno bliže nego što danas jesmo.“
Nisu mediji isključivi krivci
Profesor banjalučkog Filozofskog fakulteta Miodrag Živanović:
„Čini mi se da nismo sposobni da razlučujemo to što je bitno od onoga što nije bitno, ili što možda predstavlja samo atrakciju. Trebalo bi na tome sigurno raditi. Moram također pomenuti - nisu mediji isključivi krivci, ili nisu isključivo odgovorni za ovo što nam se događa u svijesti. Dosta tome doprinose različite politike, ali moram reći i međusobna komunikacija običnih ljudi koji su, nažalost, u svemu ovome međusobno izolovani i uglavnom razmjenjuju mišljenja, a unutar toga i profiliraju i svoje mnijenje u malim sredinama, u ovim torovima u koje smo stavljeni itd.“
Predstavnik Igmanske inicijative Aleksandar Popov smatra da je teško govoriti o tome da postoji koincidencija da su hapšenje Ganića i početak suđenja Karadžiću povezani, ali da je žalosno to što je osumnjičeni za genocid u drugom planu u medijima. O tome koliko je javnost u Srbiji zainteresovana za jedan ili drugi slučaj, Popov kaže:
„Ovde je top tema u ovom trenutku hapšenje Ganića. Međutim, to previše ne interesuje ovaj običan svet koji gleda kako da preživi.“
Psiholog Ibrahim Prohić:
„Konkretan slučaj Radovana Karadžića i istovremeno odvijanje slučaja Ganić nisu puka koincidencija, dakle slučajno susretanje u istom trenutku. Mogu se naći dosta uvjerljivi indikatori određene režije ili upravljanja. Inicijatori i tvorci zla na Balkanu u ovih dvadesetak godina ovih dana su pokazali visok stepen vještine. Ostaje da vidimo koliki će i kakvi biti efekti.“