U teatru je što je vrlo teško govoriti o fudbalu, o fudbalskoj igri, izraziti je na sceni. Morate imati strašno dobre plesače, koji su ujedno i dobri fudbaleri, Haris Pašović, autor spektakularne predstave "Fudbal, fudbal", koja je poslije premijera u Singapuru i Napulju dva puta odigrana i u Sarajevu. Radi se o velikom međunarodnom koprodukcijskom projektu East-West centra sa teatarskim institucijama iz Singapura, Italije, Belgije i Slovenije.
Pašović: Malo je teško smjestiti ovu vrstu predstave u neki već postojeći žanr, budući da smo izrazili ono što smo željeli, kada je u pitanju fudbal. Upotrijebili smo elemente dramskog i plesnog teatara, ali i nečeg novog, što smo morali da izmislimo, a to je neki fudbalski teatar. U predstavi ima drame i naracije, zajedno sa plesom i zajedno sa jednom fudbalskom koreografijom, pa mi to zovemo fudbalski plesni teatar.
Pašović: I jeste i nije različito. Kada je u pitanju ples i fudbal, zapravo postoje velike sličnosti jer ako analizirate fotografije sa fudbalskih utakmica, onda tu možete naći sve elemente savremenog plesa, iako se radi o dvije potpuno različite aktivnosti. Ipak, postoji jedna veza kada je u pitanju tijelo, kada je u pitanju pokret. Kada je u pitanju drama, veza je očigledna jer je svaka fudbalska utakmica drama, sve fudbalske priče su dramatične. Fudbal je jedna velika mitologija. Našli smo puno zajedničkih formalnih i suštinskih elemenata. Postoji još jedna vrlo važna veza - fudbal je najpopularnija aktivnost i fenomen na svijetu. S druge strane, teatar treba da govori o svijetu i treba da izražava taj svijet.
Razlog zbog čega nečeg takvog do sada nije bilo u teatru je što je vrlo teško govoriti o fudbalu, o fudbalskoj igri, izraziti je na sceni. To znači da fudbal treba na neki način da se igra na sceni, a scena je mala. Loptu je jako teško kontrolisati jer je živa. Morate imati strašno dobre plesače, koji su ujedno i dobri fudbaleri, a u ovom slučaju i dobri glumci.
Iz predstave "Fudbal, fudbal" tokom sarajevske premijere
Pašović: U Singapuru jeste bila drugačija jer u Singapuru fudbal nije najpopularniji sport. Oni prate fudbal i zanima ih, ali sa manje emocija, ne kao u Evropi ili u Latinskoj Americi ili u Africi. Oni su predstavu gledali na jedan racionalan način.
U našoj predstavi se govori o jednoj grupi mladih ljudi koji su kriminalci, koji žive u jednom od najopasnijih mjesta za život u Evropi, a to je gradski geto u Napulju, koji je sjedište druge najmoćnije mafije u Evropi - Kamore. Htjeli smo da vidimo kako fudbal oblikuje živote mladih ljudi koji žive u tim ekstremnim okolnostima, kakvih je mnogo, ne samo u Italiji ili u Napulju, nego u Latinskoj Americi, Africi i mnogim azijskim zemljama.
Singapur nema kriminala i sirotinje. To je jedna potpuno drugačija zemlja. Oni su to gledali racionalno i sa jednom radoznalošću, koja nema emociju.
Napulj je potpuno druga priča, pošto je priča smještena u Napulju, pošto je Napulj potpuno nogometni grad, pošto je fudbal način života i mišljenja u Napulju. Svuda je fudbal jako popularan, ali je Napulj vrlo specifičan kada je u pitanju fudbal. Zbog toga su u Napulju mnogo intenzivnije gledali predstavu. Publika je vrlo lijepo prihvatila, a to je nama najveće priznanje. Imali smo šest predstava i sve su bile rasprodate.
U Sarajevu je bilo krasno jer su nas ljudi toliko lijepo primili. Malo sam se iznenadio. Moje predstave često izazivaju neke kontraverzne reakcije. Ima ljudi kojima se sviđa i onih kojima se ne sviđa. Obično one podijele publiku. Ova predstava je u velikom broju ujedinila publiku i ljudima je to sjelo.
Pašović: To jeste vrlo ambiciozan projekt i vrlo složen. Ti koji dobro poznaju situaciju kod nas se brinu da li je to moguće napraviti. I ja sam se brinuo da li je to moguće napraviti. Mi jesmo mala i nezavisna kompanija i mali tim, ali imamo dobar ugled u svijetu i dobre partnere. Ideja koju sam predložio, tema i način na koji sam želio da radim predstavu Fudbal, je zainteresirala naše partnere. U predstavi imamo umjetnike iz sedam zemalja, sa četiri kontinenta. U mjesec dana smo imali azijsku i evropsku premijeru, a sljedeće sedmice ćemo imati afričku premijeru na najvećem afričkom festivalu, u Južnoj Africi, u vrijeme svjetskog prvenstva.
Press konferencija uoči premijere u Sarajevu
Pašović: Jesmo međunarodna teatarska kompanija. Sa onim što smo radili u proteklih pet godina, a do sada smo igrali možda u nekih 12 ili više zemalja, je veliki uspjeh. Igrali smo na nekim od najvećih svjetskih festivala, uključujući i Edimburg international festival. Vrlo smo ponosni i samosvjesni u tom smislu. Znamo da smo u proteklih pet godina napravili najveći uspjeh teatra u Bosni i Hercegovini ikada, a moguće da je to i najuspješnija teatarska kompanija na Balkanu, nezavisna, među najuspješnijim koje su se pojavile.
To nam je vrlo veliki poticaj jer smo i sebi, ali i našoj okolini, dokazali i pokazali da jednim intenzivnim radom, vjerovanjem u sebe, kvalitetom i otvorenim pogledom na stvarnost, je moguće napraviti uspjeh, čak i iz ove zemlje, koja je u tako lošem stanju, koja je jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi, koja sve više zaostaje za onim što se događa u evropskom i svjetskom teatru i kulturi, a da ne govorimo o drugim stvarima.
Pašović: To je jedno vrlo složeno pitanje jer ako se analiziraju uspjesi naših pojedinačnih umjetnika i naših pojedinačnih sportista, doći ćemo do jednog zaključka koji je vrlo interesantan. U proteklih desetak godina, ono što je najznačajnije postignuto na međunarodnom planu umjetnosti i sporta, su isključivo individualni napori.
Mi nemamo strukturirane politike kada je u pitanju kulturna politika Bosne i Hercegovine, sa izuzetkom određenih aktivnosti Federalnog ministarstva za kulturu Bosne i Hercegovine, koji je u proteklih osam godina napravio značajne korake da se uvede sistem i da se, bar kada je u pitanju film, a sada i teatarska i muzička umjetnost, stvori jedan prihvatljiv oblik koji može dalje da se razvija. Sve ostalo su individualni napori.
Mi ove godine nismo dobili niti jednu konvertibilnu marku iz budžeta Kantona Sarajevo, iz Ministarstva za kulturu Kantona Sarajevo. Očigledno je da se radi o političkom pritisku jer ako jedno ministarstvo ignoriše nešto što je objektivni rezultat jednog teatra u Bosni i Hercegovini i ako za pola godine ne dobijemo nikakav odgovor na konkurs na koji smo se prijavili, onda se očigledno radi o tome da ministar i to Ministarstvo smatraju da ova vrsta aktivnosti ne treba da se pomaže.
*****
Pročitajte i ovo:
Premijera predstave „Football, Football“ u Sarajevu
RSE: "Fudbal, fudbal" je žestoko uzbudio našu kulturnu javnost, ali čini se pomalo i zbunio. Kako bi žanrovski definisao taj dvostruki teatarski hepening?
Pašović: Malo je teško smjestiti ovu vrstu predstave u neki već postojeći žanr, budući da smo izrazili ono što smo željeli, kada je u pitanju fudbal. Upotrijebili smo elemente dramskog i plesnog teatara, ali i nečeg novog, što smo morali da izmislimo, a to je neki fudbalski teatar. U predstavi ima drame i naracije, zajedno sa plesom i zajedno sa jednom fudbalskom koreografijom, pa mi to zovemo fudbalski plesni teatar.
RSE: Odakle ti ideja da tako čvrsto spojiš, na prvi pogled, oprečne stvari, skoro dva različita svijeta?
Pašović: I jeste i nije različito. Kada je u pitanju ples i fudbal, zapravo postoje velike sličnosti jer ako analizirate fotografije sa fudbalskih utakmica, onda tu možete naći sve elemente savremenog plesa, iako se radi o dvije potpuno različite aktivnosti. Ipak, postoji jedna veza kada je u pitanju tijelo, kada je u pitanju pokret. Kada je u pitanju drama, veza je očigledna jer je svaka fudbalska utakmica drama, sve fudbalske priče su dramatične. Fudbal je jedna velika mitologija. Našli smo puno zajedničkih formalnih i suštinskih elemenata. Postoji još jedna vrlo važna veza - fudbal je najpopularnija aktivnost i fenomen na svijetu. S druge strane, teatar treba da govori o svijetu i treba da izražava taj svijet. Razlog zbog čega nečeg takvog do sada nije bilo u teatru je što je vrlo teško govoriti o fudbalu, o fudbalskoj igri, izraziti je na sceni. To znači da fudbal treba na neki način da se igra na sceni, a scena je mala. Loptu je jako teško kontrolisati jer je živa. Morate imati strašno dobre plesače, koji su ujedno i dobri fudbaleri, a u ovom slučaju i dobri glumci.
RSE: Sve su to elementi koji su doprinijeli da tvoj fudbalsko plesni teatar razumiju i da on fascinira publiku i na dalekom Istoku, Evropljane i Sarajlije. Da li je percepcija onih u Singapuru i Napulju bila drugačija nego naša?
Pašović: U Singapuru jeste bila drugačija jer u Singapuru fudbal nije najpopularniji sport. Oni prate fudbal i zanima ih, ali sa manje emocija, ne kao u Evropi ili u Latinskoj Americi ili u Africi. Oni su predstavu gledali na jedan racionalan način.
U našoj predstavi se govori o jednoj grupi mladih ljudi koji su kriminalci, koji žive u jednom od najopasnijih mjesta za život u Evropi, a to je gradski geto u Napulju, koji je sjedište druge najmoćnije mafije u Evropi - Kamore. Htjeli smo da vidimo kako fudbal oblikuje živote mladih ljudi koji žive u tim ekstremnim okolnostima, kakvih je mnogo, ne samo u Italiji ili u Napulju, nego u Latinskoj Americi, Africi i mnogim azijskim zemljama.
Singapur nema kriminala i sirotinje. To je jedna potpuno drugačija zemlja. Oni su to gledali racionalno i sa jednom radoznalošću, koja nema emociju.
Napulj je potpuno druga priča, pošto je priča smještena u Napulju, pošto je Napulj potpuno nogometni grad, pošto je fudbal način života i mišljenja u Napulju. Svuda je fudbal jako popularan, ali je Napulj vrlo specifičan kada je u pitanju fudbal. Zbog toga su u Napulju mnogo intenzivnije gledali predstavu. Publika je vrlo lijepo prihvatila, a to je nama najveće priznanje. Imali smo šest predstava i sve su bile rasprodate.
U Sarajevu je bilo krasno jer su nas ljudi toliko lijepo primili. Malo sam se iznenadio. Moje predstave često izazivaju neke kontraverzne reakcije. Ima ljudi kojima se sviđa i onih kojima se ne sviđa. Obično one podijele publiku. Ova predstava je u velikom broju ujedinila publiku i ljudima je to sjelo.
RSE: Ti si ovaj projekt najavio oko Nove godine. Sumnjao sam da ćeš oko ove ideje okupiti ovakav jedan tim, raznolike i kreativne stvaralačke potencijale.
Pašović: To jeste vrlo ambiciozan projekt i vrlo složen. Ti koji dobro poznaju situaciju kod nas se brinu da li je to moguće napraviti. I ja sam se brinuo da li je to moguće napraviti. Mi jesmo mala i nezavisna kompanija i mali tim, ali imamo dobar ugled u svijetu i dobre partnere. Ideja koju sam predložio, tema i način na koji sam želio da radim predstavu Fudbal, je zainteresirala naše partnere. U predstavi imamo umjetnike iz sedam zemalja, sa četiri kontinenta. U mjesec dana smo imali azijsku i evropsku premijeru, a sljedeće sedmice ćemo imati afričku premijeru na najvećem afričkom festivalu, u Južnoj Africi, u vrijeme svjetskog prvenstva.
RSE: Činilo mi se to pomalo donkihotskom zamisli. East-West centar se definitivno legitimisao kao istinski međunarodni brand.
Pašović: Jesmo međunarodna teatarska kompanija. Sa onim što smo radili u proteklih pet godina, a do sada smo igrali možda u nekih 12 ili više zemalja, je veliki uspjeh. Igrali smo na nekim od najvećih svjetskih festivala, uključujući i Edimburg international festival. Vrlo smo ponosni i samosvjesni u tom smislu. Znamo da smo u proteklih pet godina napravili najveći uspjeh teatra u Bosni i Hercegovini ikada, a moguće da je to i najuspješnija teatarska kompanija na Balkanu, nezavisna, među najuspješnijim koje su se pojavile.
To nam je vrlo veliki poticaj jer smo i sebi, ali i našoj okolini, dokazali i pokazali da jednim intenzivnim radom, vjerovanjem u sebe, kvalitetom i otvorenim pogledom na stvarnost, je moguće napraviti uspjeh, čak i iz ove zemlje, koja je u tako lošem stanju, koja je jedna od najsiromašnijih zemalja u Evropi, koja sve više zaostaje za onim što se događa u evropskom i svjetskom teatru i kulturi, a da ne govorimo o drugim stvarima.
RSE: Vaše stvaralačko samopouzdanje je pokazalo da ova nesretna zemlja, koja batrga prema Evropi, ipak ima uzore na tom putu. Da li misliš da su naši umjetnici i fudbaleri utirali naše zajedničke puteve ka Evropi?
Pašović: To je jedno vrlo složeno pitanje jer ako se analiziraju uspjesi naših pojedinačnih umjetnika i naših pojedinačnih sportista, doći ćemo do jednog zaključka koji je vrlo interesantan. U proteklih desetak godina, ono što je najznačajnije postignuto na međunarodnom planu umjetnosti i sporta, su isključivo individualni napori.
Mi nemamo strukturirane politike kada je u pitanju kulturna politika Bosne i Hercegovine, sa izuzetkom određenih aktivnosti Federalnog ministarstva za kulturu Bosne i Hercegovine, koji je u proteklih osam godina napravio značajne korake da se uvede sistem i da se, bar kada je u pitanju film, a sada i teatarska i muzička umjetnost, stvori jedan prihvatljiv oblik koji može dalje da se razvija. Sve ostalo su individualni napori.
Mi ove godine nismo dobili niti jednu konvertibilnu marku iz budžeta Kantona Sarajevo, iz Ministarstva za kulturu Kantona Sarajevo. Očigledno je da se radi o političkom pritisku jer ako jedno ministarstvo ignoriše nešto što je objektivni rezultat jednog teatra u Bosni i Hercegovini i ako za pola godine ne dobijemo nikakav odgovor na konkurs na koji smo se prijavili, onda se očigledno radi o tome da ministar i to Ministarstvo smatraju da ova vrsta aktivnosti ne treba da se pomaže.
*****
Pročitajte i ovo:
Premijera predstave „Football, Football“ u Sarajevu
