František Šístek radi u Institutu za istoriju Češke akademije nauka i predaje balkanistiku na Fakultetu socijalnih nauka Karlovog univerziteta. Bavi se modernom istorijom i aktuelnim problemima bivše Jugoslavije i češkim vezama sa Balkanom. Između ostalog, jedan je od rijetkih montenegrinista u svijetu.
Subota, 31. oktobar
Porodični izlet u Drezden. Vožnja od glavnog grada Bohemije do glavnog grada Saksonije traje dva sata. Drezden je danas „ljepši i stariji“ nego 80-ih godina, kad sam sa roditeljima redovno posjećivao ovdašnje muzeje i prodavnice. Umjesto prostranih praznih površina i gomila ruševina, zaraslih divljim biljem, niču replike starih palata, srušenih u februarskom bombardovanju 1945.
Šetamo kvartom Weisser Hirsch, bogatim i ekskluzivnim kvartom punim starih vila s početka 20. vijeka, koji se nalazi na brdovitoj i šumovitoj obali rijeke južno od gradskog centra. Ovaj periferni dio grada je bio sasvim pošteđen bombardovanja. Čovjek može samo nagađati kakve se priče kriju iza ograda, zidova i prozora ovih vila, da li su ovdje nekad živjeli bogati preduzetnici, umjetnici, Jevreji, nacisti ili poslijeratni partijski funkcioneri.
Jedna od ovih vila je odigrala zapaženu ulogu u istoriji bivše Jugoslavije. U zgradi na adresi An der Berglehne 4 bila je prije Hitlerovog dolaska na vlast smještena partijska škola Komunističke partije Njemačke. U njoj je u novembru 1928. održan čuveni IV kongres Komunističke partije Jugoslavije, kojem je prisustvovao i Josip Broz Tito. Kad su sudbine malih naroda i država u pitanju, najvažnije odluke koje trajno određuju njihov razvoj se uglavnom donose u inostranstvu, u tuđim palatama ili skrivenim vilama, da, one najsudbonosnije odluke padaju upravo na ovakvim mirnim, tihim i praznim ulicama prekrivenim žutim lišćem.
Nedjelja, 1. novembar
Naš kvart se diči brojnim prvijenstvima. Bronzani kip Jana Žižke, drskog ratnika iz 15. vijeka predstavlja najveći kip konjanika u Evropi. Olšansko groblje je najveće groblje u Češkoj – tamo je sahranjeno preko dva miliona ljudi i, kako se vjeruje, čak i nekoliko živih. Upravo u našem kvartu ćete pronaći najveći broj pivnica u Pragu, gradu inače svjetski poznatom po brojnim pivnicama. Ali, prije svega imamo Žižkovski televizijski toranj, najvišu zgradu u Češkoj, izgrađenu krajem 80ih godina, koja je u jednoj svjetskoj anketi označena za drugu najružniju zgradu na svijetu.
Toranj gledam kroz prozor. Živim baš pored njega. U ćošku iza tornja krije se staro jevrejsko groblje. Malo jevrejsko groblje, u stvari, ostatak jednog znatno većeg groblja. Najprije su došli nacisti koji su opljačkali i poubijali Jevreje. Nakon njih komunisti, koji su srušili veći dio jevrejskog groblja da bi izgradili televizijski toranj. Od nadgrobnih spomenika su, navodno, napravili kaldrmu za neke od glavnih praških ulica. Ispod tornja, umjesto nekadašnjeg groblja napravljen je park. Park je prije dvije godine uzela u dvodecenijski zakup privatna firma i transformirala ga u igralište za minigolf. Zahvaljujući sukcesivnom naporu nacista, komunista i kapitalista, Prag danas nudi unikatni turistički doživljaj. Prije podne možete posjetiti naš najposjećeniji muzej – Jevrejski muzej u srcu nekadašnjeg jevrejskog kvarta. Poslije podne možete doći u moj komšiluk da igrate minigolf na jevrejskom groblju. Gledat ću vas kroz prozor.
Ponedjeljak, 2. novembar
Ponedjeljak provodim na Fakultetu socijalnih nauka Karlovog univerziteta, gdje imam predavanja iz balkanistike. Danas razgovaramo o knjizi "Imaginarni Balkan" bugarsko-američke istoričarke Marije Todorove. Kad sam bio student, star otprilike toliko koliko moji današnji studenti, ova knjiga je izašla iz štampe i odmah je u akademskoj sredini postala bestseller o kojem su svi pričali i svi ga citirali. Danas se radi o obaveznoj lektiri koja je stekla status klasike, knjige koju još uvijek svi citiraju, ali nikoga pretjerano ne uzbuđuje.
Ni sam Balkan nije toliko uzbudljiv kao nekada. Meni to, u stvari, ne smeta. S obzirom na činjenicu da balkanistički studiji ne predstavljaju najpopularniju disciplinu, na predavanjima čovjek može sresti raznovrsnije i originalnije ličnosti, sa šarolikim motivacijama, uvjerenjima i životnim iskustvima nego na predavanjima iz navodno „praktičnih“ disciplina koje vode prema navodno „sigurnoj“ karijeri, gdje su sve sami istomišljenici koji isto izgledaju, isto se oblače i misle. Uprkos svim problemima, Češka ima toliko balkanologa iz raznih struka, toliko knjiga, članaka i univerzitetskih predavanja o Balkanu baš kao jedna manja balkanska država.
Utorak, 3. novembar
U povratku iz Instituta za istoriju Češke akademije nauka, mog glavnog radnog mjesta, svraćam kratko na pazar da bi kupio jabuke. Iz stanice metroa, idem gore Jugoslovenskom ulicom koja vodi do Trga mira. S desne strane ostavljam iza sebe Ljubljansku, onda Beogradsku. Zagrebačka ulica je malo dalje, tek iza Rumunske, i još malo dalje nalazi se kratka Sarajevska. Ulice elegantnog buržoaskog kvarta Vinohrady dobile su sadašnja imena nakon Prvog svjetskog rata, u čast pobjedničkih i savezničkih gradova i država. Topografija ovog kvarta dan-danas reflektira stanje u međuratnoj Jugoslaviji – Makedonsku, Skopsku, Crnogorsku ili Cetinjsku ovdje ćete tražiti uzalud. (U stručnom tekstu bi na ovom mjestu dodao fusnotu sa podatkom da nekih 700 kilometara istočnije, u Košicama, drugom najvećem gradu Slovačke, još uvijek postoji Titogradska, iako Titograda odavno nema). Ali, vratimo se u Prag!
S vremena na vrijeme se zanosim idejom da bi jednog dana mogao sastaviti kratak vodič Pragom za južne Slovene po znamenitostima koje imaju neku vezu sa istorijom Balkana. Vrhunac turističke rute po jugoslovenskom Pragu bio bi svakako u kvartu Dejvice na drugoj strani rijeke Vltave: tačnije, na raskršću ulice Nikole Tesle i širokog, kilometarskog bulevara Jugoslovenskih partizana. Postoji li danas još drugi grad osim Praga gdje se možete slikati na raskršću ulica Nikole Tesle i Jugoslovenskih partizana?
Srijeda, 4. novembar
Danas radim od kuće. Upravo pišem jedan opširan pregled istorije Crne Gore, knjigu od nekoliko stotina strana za češku čitalačku publiku. Nekih deset sati radim na knjizi, nakon toga pišem mejlove i čitam vijesti. S obzirom na činjenicu da su u Crnoj Gori već nekoliko nedjelja u toku protesti dijela opozicije protiv vlade, pretpostavljam da će mnogi očekivati da izrazim svoje mišljenje o trenutnoj političkoj situaciji u zemlji koju izučavam već gotovo dvije decenije. Pitanje šta o svemu tome misli vjerovatno jedini montenegrinist u srednjoj Evropi jeste, priznajem, sasvim legitimno.
Odavno sam navikao da se u Crnoj Gori ništa ne dešava. Dragi moji Crnogorci, nisam spreman da pišem još jedno, sasvim novo poglavlje. Uostalom, čini mi se da ni vi niste sasvim spremni.
Dnevnička forma ne dozvoljava da se izražavam kao pravi naučnik. Neću dakle govoriti iz analitičkog nego sasvim ličnog, sasvim sebičnog ugla. Zamislite, na pomenutoj istoriji Crne Gore radim već nekoliko godina. Konačno sam dogurao do događaja 20. vijeka i moj posao se polako primiče kraju. Odavno sam navikao da se u Crnoj Gori ništa ne dešava. Zato se iskreno nadam da se sve dok ne završim knjigu ništa značajno neće ni dogoditi. Moja knjiga je već sada preopširna i, kako su mi rekli u izdavačkoj kući, istorija jedne tako male zemlje ne smije biti opširnija od istorije Indije ili Kine. Dragi moji Crnogorci, nisam spreman da pišem još jedno, sasvim novo poglavlje. Uostalom, čini mi se da ni vi niste sasvim spremni.
Četvrtak, 5. novembar
Danas djelimično usavršavam poglavlja o Prvom svjetskom ratu u Crnoj Gori, djelimično spremam materijal za predavanje o savremenoj Crnoj Gori, koje ću za dvije nedjelje održati na Masarykovom univerzitetu u Brnu. Tom prilikom sam naišao na izvanrednu analizu trenutne političke situacije.
Dozvolite jedan malo opširniji citat: „...režim je zaista uspio da nametne uvjerenje da nema velike razlike između protivnika vlasti i neprijatelja ili izdajnika Crne Gore. Tako je opoziciono djelovanje gotovo izjednačeno sa antidržavnim. Ne može se osporiti da je u takvom izjednačavanju režimu najviše pomogla sama opozicija. Neuspješno pokušavajući da vlast ugrozi ili smijeni nasilnim putem (…), i često djelujući kao dio agenturne mreže srpske tajne službe, dio opozicije se uveliko kompromitovao. Od protivnika, uistinu, katastrofalno loše vlasti, jezgro crnogorske opozicije postaje propagator političkog nasilja i svojim najvažnijim potezima se iskazuje kao neozbiljna grupa avanturista. Režim je takvo njihovo preobraćenje dobro iskoristio da ih diskredituje u javnom životu, ali i da legalizuje njihov status neprijatelja države i zakonitog poretka. Nema sumje da je zahvaljujući sopstvenim greškama i kompromitaciji, opozicija pomogla režimu da je svojom represijom i manipulacijama učini grupacijom vrlo ograničenog uticaja u parlamentarnom životu. Da jezgro opozicije nijesu činili mnogi ambiciozni i beskarakterni karijeristi, čija je politička pamet bila slaba koliko i njihov karakter, režim bi morao uložiti dosta napora da ih politički marginalizuje. Ovako, režim je (...) imao opoziciju koju je pravio prema svojim potrebama, i koju je najčešće koristio kao demokratski ukras za svoj apsolutizam.“
Prethodne redove je napisao istoričar Živko Andrijašević. Tekst je izašao u zborniku Crna Gora u prvom svjetskom ratu koji je nedavno izdala Matica crnogorska. Odnosi se na političko stanje 1914. godine.
Petak, 6. novembar
Dnevnik sam posljednji put pisao kao srednjoškolac. Ne računam bilješke s raznih putovanja. I ove tekstove smatram za bilješke. Ovo nije nikakav dnevnik. Pravi dnevnik nije javan. Da li ove moje bilješke za Radio Slobodna Evropa stvarno svjedoče o mom životu i mojim razmišljanjima? Nisam baš siguran.
Previše sam razmišljao o svojim slušaocima i onome što bi, možda, htjeli da čuju. Čini mi se da sam izostavio sve što je u mom životu bitno. Ujutro vodim ćerku u školu. Zove se Lea, ima sedam godina, ide u drugi razred. Pita me da li ću i nju spomenuti u svom dnevniku. Hoću, kažem. Dosta je bilo istorije i politike. Šta ćeš da kažem o tebi? - pitam ćerku. "Da hoću da budem slikarka", kaže odmah. Obećavam da ću ovu činjenicu svakako spomenuti.
Trebalo bi zabilježiti i puno drugih važnih događaja za koje ovdje nema mjesta. Da je ćerka juče po vlastitoj želji ostala sama kod kuće, iako samo nepunih dvadeset minuta, i da me prvi put sasvim sama zvala telefonom. Da Lea, takođe, piše dnevnik. Pravi dnevnik, tajni dnevnik, koji niko ne smije pročitati.
