Bosanski franjevac, teolog i politolog, publicist, fra Marko Oršolić osnivač je sarajevskog, a odnedavno i direktor beogradskog Međunarodnog interreligijskog i interkulturalnog centra. Kako za sebe voli reći, okorjeli antifašista, fra Oršolić je do sada objavio više od 200 znanstvenih članaka i tri knjige u kojima kritički progovara o pasivnom odnosu Katoličke i drugih vjerskih zajednica prema najvećim zlima 20. stoljeća:
nacionalsocijalizmu i fašizmu. Dobitnik je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, međunarodne nagrade Abt Emanuel i Povelje slobode.
Za RSE govori o međureligijskom dijalogu, odnosu vjerskih zajednica spram države, djelovanju interreligijskih centara i političkom stanju u BiH.
Oršolić: Mi radimo - i mi mislimo da je to realno i da je to bila nužda i 1991. kao i danas, sa ljudima u miješanim brakovima ili sa djecom iz njih. Zašto s njima? Zato što su njih vjerske organizirane zajednice prilično gurnule na stranu. Pogotovo mi je žao zbog te djece. Ivo Andrić je zapisao jednu poslovicu iz travničkog kraja – babo mi klanja, majka mi se krsti, a ja stojim pa se kamenim. Zbog te djece mi se jako trudimo. Mi djelujemo kao oaza sa ljudima koji to razumij, pa koncentričnim krugovima proširujemo taj krug. I to je način našeg djelovanja.
Oršolić: On sigurno postoji, ali se moraju tu neke stvari znati. Ne možete vi zagovarati ljudska prava ako niste likvidirali fašizam u sebi. Poruka je već kazana u svetim knjigama. Šta ćete bolju poruku od kur’anske poruke koja kaže: „Kad prestaju borbe, prestaju i neprijateljstva osim prema zločiniteljima.“To u Kur’anu piše. Ali šta ćete vi ako je tu poruku neko zamaglio:“Za Allaha protiv Vlaha.“ A nije to što je on to zamaglio - to su pojedinci, ali problem je što mi svi ostali šutimo, umjesto to žigošemo. Isto tako i kod drugih problema koji su jako slični.
Oršolić: Što se tiče endehazije i Pavelića, to je čak i gospodin Tuđman priznao vrlo jasno, sve rasističke zakone, nirnberške zakone je endehazija napravila, ali su franjevci svih šest provincija, a to se ne zna - i franjevci se sad toga stide i prešućuju, ja sam to u svojoj knjizi jasno naglasio - tako divno donijeli dekalarciju o njihovom gledanju, gdje je bilo rečeno doslovce da je svakom katoliku zabranjeno ući u ustaški pokret. Sada neki franjevci kažu da ne znaju da je to bilo, možda to nije ni bilo itd. Treba dati historičarima da to sve prouče kako treba, ali ne smije se pri tome crno proglašavati bijelim, ili bijelo crnim. To treba jasno vidjeti. I treba jako puno znanja i strpljivosti - i mladoj generaciji razjasniti sve to. To su uradili Nijemci na jedan fantastičan način. Vjerujte, u nadbiskupiji minhenskoj, u kojoj sa ja djelovao za vrijeme rata i neposredno poslije rata, ima 50 debelih tomova „Katolička crkva Bavarske i nacionalsocijalizam“. Ljudi su proučili te stvari, kazali kritičkoj javnosti, vjernici su rekli šta oni misle, tako da su oni tu napravili jako puno stvari. A mi ssmo majstori da sve prešutimo i kao prekrijemo listom papira, pa mislimo da smo nečim prekrili. Ko je, recimo, srušio samostan pravoslavni u Žitomisliću 1942., pa i sada? Mene su moje kolege hercegovački fratri obmanjivali godinama, pa su rekli: „To su Nijemci.“ Čak je i mitropolit Vladislav, koji je davno umro, rekao:“To su Nijemci.“ I ja sam, budala, u to vjerovao puno godina. Kad sam ja vidio 212. vražija divizija, pa u njoj je Nijemac samo bio komandant, a svi su ostali bili neki drugi.
Oršolić: Mi u teologiji kažemo da je grijeh protiv Duha svetoga ako ti ne vidiš što je bijelo, što je crno. Neki poglavari i sada nisu toga naoko svjesni. Svjesni su oni, ali ne znaju šta bi i kako bi. I tu su krivi, može čudno biti, ljudi koji tako olako bježe od vjere i crkve, jer kad bi oni bili, onda bi i oni pozitivni u vjerskim zajednicama lakše prebrodili. To je problem ovoga trenutka. Danas ne mogu sami svećenici, ma koliko oni željeli i htjeli, bez pomoći zajednice pozitivne procese završiti. Zato je jako nužan onaj princip pravoslavni o sinergiji, djelovanju skupa i crkve i države, vjerske zajednice i države, ali na čemu? Na cilju koji je jasan - dijalog, ljudska prava, ženska prava, sveopće dobro i sreća ljudi. To je tekovina moderne civilizacije.
Oršolić: Mislim da vjerski poglavari trebaju da se“miješaju“, ali pozitivno da se miješaju. Problem je šta oni zastupaju. Crkve i vjerske zajednice se iz različitih razloga drže tradicionalizma i konzervativizma političkoga, a to treba izbiti s obzirom na prošlost i s obzirom na budućnost. A dijalog treba sačuvati.
Oršolić: Problem je što su naši građani, to je i kardinal rekao u svojoj poslanici za Božić, malodušni – jer ljudima je dosadilo. Trebaju novi ljudi doći, nove snage - jer vi orete more. Na problemu BiH ne treba prebacivati loptu intelektualcima, crkvama, nego svi smo odgovorni, suodgovorni. Haag je već pri završetku, a mi na pomirenju još uvijek šepamo. Istina, pravda i pomirenje je ono što je naš posao sljedeće vrijeme.
nacionalsocijalizmu i fašizmu. Dobitnik je Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva, međunarodne nagrade Abt Emanuel i Povelje slobode.
Za RSE govori o međureligijskom dijalogu, odnosu vjerskih zajednica spram države, djelovanju interreligijskih centara i političkom stanju u BiH.
RSE: Prije 21 godinu u Sarajevu je osnovan Internacionalni multirreligijski centar koji je imao za cilj da pokaže da se nikome ne smije dozvoliti da ljude dijeli po vjeri. U maju 2012. otvoren je sličan centar u Beogradu.
Oršolić: Mi radimo - i mi mislimo da je to realno i da je to bila nužda i 1991. kao i danas, sa ljudima u miješanim brakovima ili sa djecom iz njih. Zašto s njima? Zato što su njih vjerske organizirane zajednice prilično gurnule na stranu. Pogotovo mi je žao zbog te djece. Ivo Andrić je zapisao jednu poslovicu iz travničkog kraja – babo mi klanja, majka mi se krsti, a ja stojim pa se kamenim. Zbog te djece mi se jako trudimo. Mi djelujemo kao oaza sa ljudima koji to razumij, pa koncentričnim krugovima proširujemo taj krug. I to je način našeg djelovanja.
RSE: Postoji li danas u BiH, nakon toliko godina, evo 20-ak godina je prošlo, iskreni dijalog među vjerskim zajednicama, i polučuje li, ako postoji, rezultate među vjernicima na terenu?
Oršolić: On sigurno postoji, ali se moraju tu neke stvari znati. Ne možete vi zagovarati ljudska prava ako niste likvidirali fašizam u sebi. Poruka je već kazana u svetim knjigama. Šta ćete bolju poruku od kur’anske poruke koja kaže: „Kad prestaju borbe, prestaju i neprijateljstva osim prema zločiniteljima.“To u Kur’anu piše. Ali šta ćete vi ako je tu poruku neko zamaglio:“Za Allaha protiv Vlaha.“ A nije to što je on to zamaglio - to su pojedinci, ali problem je što mi svi ostali šutimo, umjesto to žigošemo. Isto tako i kod drugih problema koji su jako slični.
RSE: Znate često reći da je u mnogim glavama još uvijek živ Drugi svjetski rat, odnosno da nije rečena istina o Drugom svjetskom ratu.
Oršolić: Što se tiče endehazije i Pavelića, to je čak i gospodin Tuđman priznao vrlo jasno, sve rasističke zakone, nirnberške zakone je endehazija napravila, ali su franjevci svih šest provincija, a to se ne zna - i franjevci se sad toga stide i prešućuju, ja sam to u svojoj knjizi jasno naglasio - tako divno donijeli dekalarciju o njihovom gledanju, gdje je bilo rečeno doslovce da je svakom katoliku zabranjeno ući u ustaški pokret. Sada neki franjevci kažu da ne znaju da je to bilo, možda to nije ni bilo itd. Treba dati historičarima da to sve prouče kako treba, ali ne smije se pri tome crno proglašavati bijelim, ili bijelo crnim. To treba jasno vidjeti. I treba jako puno znanja i strpljivosti - i mladoj generaciji razjasniti sve to. To su uradili Nijemci na jedan fantastičan način. Vjerujte, u nadbiskupiji minhenskoj, u kojoj sa ja djelovao za vrijeme rata i neposredno poslije rata, ima 50 debelih tomova „Katolička crkva Bavarske i nacionalsocijalizam“. Ljudi su proučili te stvari, kazali kritičkoj javnosti, vjernici su rekli šta oni misle, tako da su oni tu napravili jako puno stvari. A mi ssmo majstori da sve prešutimo i kao prekrijemo listom papira, pa mislimo da smo nečim prekrili. Ko je, recimo, srušio samostan pravoslavni u Žitomisliću 1942., pa i sada? Mene su moje kolege hercegovački fratri obmanjivali godinama, pa su rekli: „To su Nijemci.“ Čak je i mitropolit Vladislav, koji je davno umro, rekao:“To su Nijemci.“ I ja sam, budala, u to vjerovao puno godina. Kad sam ja vidio 212. vražija divizija, pa u njoj je Nijemac samo bio komandant, a svi su ostali bili neki drugi.
RSE: Što je sa odgovornosti vjerskih zajednica u posljednjem ratu?
Oršolić: Mi u teologiji kažemo da je grijeh protiv Duha svetoga ako ti ne vidiš što je bijelo, što je crno. Neki poglavari i sada nisu toga naoko svjesni. Svjesni su oni, ali ne znaju šta bi i kako bi. I tu su krivi, može čudno biti, ljudi koji tako olako bježe od vjere i crkve, jer kad bi oni bili, onda bi i oni pozitivni u vjerskim zajednicama lakše prebrodili. To je problem ovoga trenutka. Danas ne mogu sami svećenici, ma koliko oni željeli i htjeli, bez pomoći zajednice pozitivne procese završiti. Zato je jako nužan onaj princip pravoslavni o sinergiji, djelovanju skupa i crkve i države, vjerske zajednice i države, ali na čemu? Na cilju koji je jasan - dijalog, ljudska prava, ženska prava, sveopće dobro i sreća ljudi. To je tekovina moderne civilizacije.
RSE: Mnogo ste govorili o odnosu države i vjerske zajednice. Koliko su danas odvojene, posebno u BiH?
Oršolić: Mislim da vjerski poglavari trebaju da se“miješaju“, ali pozitivno da se miješaju. Problem je šta oni zastupaju. Crkve i vjerske zajednice se iz različitih razloga drže tradicionalizma i konzervativizma političkoga, a to treba izbiti s obzirom na prošlost i s obzirom na budućnost. A dijalog treba sačuvati.
RSE: Znam da st bili dugo član Alternativne vlade BiH. Nažalost, sluha za ovo nije bilo. Kako danas vidite položaj BiH i kako vidite njezinu budućnost?
Oršolić: Problem je što su naši građani, to je i kardinal rekao u svojoj poslanici za Božić, malodušni – jer ljudima je dosadilo. Trebaju novi ljudi doći, nove snage - jer vi orete more. Na problemu BiH ne treba prebacivati loptu intelektualcima, crkvama, nego svi smo odgovorni, suodgovorni. Haag je već pri završetku, a mi na pomirenju još uvijek šepamo. Istina, pravda i pomirenje je ono što je naš posao sljedeće vrijeme.
