Fotografija Arbena Hotija

Prilikom našeg prvog pokušaja da se odvezemo do Borja, udaljenog sela u sjeveroistočnoj Albaniji u blizini granice sa Kosovom, graničari su nas odbili. Dan kasnije vratili smo se sa putnom dozvolom i konačno nam je dozvoljeno da pređemo.

Nakon sastanka sa lokalnom porodicom u Borju, napravili smo priču o izazovima sa kojima se suočava 900 starijih stanovnika sela koji su tokom zime uglavnom odsječeni od osnovnih usluga u Albaniji zbog neprohodnih puteva. Zalihe i zdravstvena zaštita dostupni su samo preko granice u Dragašu, na Kosovu.

Gledali smo kako lokalna stanovnica Šate Palinci demonstrira nevjerovatnu otpornost dok je u zoru vodila svog 12-godišnjeg sina na ljekarski pregled na Kosovo, a zatim se vratila nekoliko sati kasnije sa hranom za svoju porodicu. Domaćinstvo je vodila uglavnom sama.

Ova fotografija prikazuje Palinci kako jaše na mazgi do potoka u Borju gdje je životinja mogla popiti malo vode. Za mene ova fotografija naglašava svakodnevne borbe i snagu onih koji žive u takvoj izolaciji.

Fotografija Serhija Nužnjenka

Dan smo proveli na položajima 25. odvojene zračno-desantne brigade, a onda smo otišli u sumrak s trupama koje su se rotirale s fronta. Nekoliko vojnika je posmatralo nebo, spremni da obore sve ruske FPV bespilotne letjelice.

Dronovi su radikalno promijenili tok ovog rata. Ranije je bilo moguće pristupiti položajima na prvoj liniji fronta relativno lako - sada je to jako opasno. Izviđački dronovi mogu pratiti vaše kretanje čak 10-15 kilometara od prve linije, a kada se približite, kvadrokopteri kontrolirani preko optičkih kablova mogu letjeti potpuno sigurni od uređaja za ometanje.

Nas trojica smo bili stisnuti u stražnji dio kamioneta, čineći se što manjim da ne ometamo vojnike. Trudio sam se da ne razmišljam o ruskim položajima udaljenim samo kilometar i da li nas njihovi dronovi posmatraju.

Moj posao je bio da snimam fotografije, ali sumorno svjetlo, prašina i neravnine na putu su učinili fokusiranje gotovo nemogućim.

Automobil je letio kroz polja brzinom od 120 kilometara na sat, pored lelujajućih suncokreta koji nikada neće biti požnjeveni.

Fotografija Mzie Saganelidze

Nakon što je gruzijski premijer Irakli Kobakhidze najavio da će njegova vlada prekinuti pristupne pregovore s Evropskom unijom do kraja 2028. godine, ulica ispred parlamenta brzo se napunila demonstrantima.

Prve noći ovih protesta, 28. novembra, vlada je nasilno rastjerala demonstrante uz pomoć policije za nerede, ali se činilo da je to samo dodatno razbjesnilo građane. Sutradan je gužva bila još veća.

Čak i usred sedmice nasilja i nedoličnog ponašanja snaga sigurnosti, ova noć se izdvajala po tome što je policajac specijalne jedinice koristio zvučnik da vrijeđa i zastrašuje demonstrante. Prijetio je majkama ljudi, govorio stvari koje se ne mogu objaviti, čak se zaklinjao da će dolaziti ljudima u domove.

Za mene je to bilo nešto najnezamislivo: da postoji grupa ljudi u ovoj zemlji koja osjeća apsolutnu nekažnjivost.

Ovu fotografiju sam napravila na zadnjem ulazu u parlament, gdje su bile stacionirane specijalne snage. Okupljena gomila, uglavnom mladih ljudi, gađala ih je raznim predmetima i obojenim dimnim bakljama, tražeći odgovore i vrijeđajući policiju zbog nasilja od prethodne noći.

Fotografija Vijalete Saučits

Te večeri, evangelička reformirana crkva u Vilnjusu bila je ispunjena prognanim Bjelorusima koji su marširali ulicama glavnog grada Litvanije ranije tog dana. Ova fotografija je snimljena dok je hor izvodio čuvenu bjelorusku himnu Mahutni Boza (Svemogući Bože). Pjesma je postala simbol antivladinih protesta u Bjelorusiji 2020. godine.

Tokom nastupa vidjela sam ljude ganute do suza. Jedna žena se okrenula prema meni i rekla: "Naježim se. Ova muzika vraća uspomene - i nadu."

Prije svog prisilnog izgnanstva, Slobodni hor je pjevao u znak podrške antivladinim demonstrantima, protiveći se nasilnom gušenju bunta u Bjelorusiji nakon osporavanih predsjedničkih izbora 2020. godine. Mnogi članovi hora su više puta zatvarani. Danas nastupaju širom evropskih prijestonica, podižući svijest o teškom položaju Bjelorusa koji žive pod Lukašenkovim režimom.

Fotografija Amosa Chappla

Rumunski Lipovanci su potomci etničkih Rusa koji su pobjegli na rubove bivšeg Ruskog carstva kako bi izbjegli vjerski progon u 17. vijeku. Tokom uskršnjeg vikenda, crkve u rumunskim selima Lipovanaca otvaraju svoje zvonike za svakoga ko želi da dođe i pozvoni.

Na ulici zvonjava zvona pojačava šarm Uskrsa dok se Lipovanci obučeni u tradicionalnu odjeću pozdravljaju frazom "Hristos vaskrse", na šta je odgovor "Vaistinu vaskrse". Unutar zvonika je, međutim, bolno glasno. Kada sam se popeo na ovaj zvonik, suočio sam se sa ovom scenom dok su se lokalni muškarci i dječaci naizmjenično privezivali uz konopce zvona kako bi pogodili melodiju.

Bilo je zaglušujuće, ali, nevjerovatno, samo van kadra na ovoj fotografiji je šačica seoskih muškaraca sjedila tamo usred buke i gledala one koji zvone kako stvaraju melodije. Ubrzo nakon što sam napustio ovu crkvu izgubio sam sluh na lijevo uvo. To je prošlo nakon par sedmica, ali do dana današnjeg, ako stavim glavu pod vodu, isto uho se istog trenutka začepi vodom i opet izgubim sluh.

Fotografija Veselina Boriševa

Sedmi novembar je godišnjica važne bitke u srpsko-bugarskom ratu iz 19. vijeka, a nacionalisti su smatrali da je za Bugare uvredljivo da te noći bude premijera predstave "Oružje i čovjek", čija je potka ovaj sukob.. Neki vjeruju da se u predstavi ismijavaju bugarski vojnici.

Nekoliko sveštenika Bugarske pravoslavne crkve počelo je da protestuje ispred pozorišta, moleći se za duše palih boraca, a bilo je i djece obučene u tradicionalne narodne nošnje. Nije bilo kordona, a policija je samo stajala i pušila cigarete u malim grupama u blizini.

Publika je bila sve veća i glasnija, a tada je najstariji demonstrant, Jolo Denev, 84-godišnji nacionalista i politički kandidat koji je prisutan na svakom protestu u gradu, podigao pesnicu i povikao: "Jurnite!" Gomila je onda potrčala prema pozorištu - pravo prema mjestu gde sam ja stajao u tom trenutku.

Gomila je vikala: "Sramota! Malkovič, idi kući!" Policija je konačno uskočila i pokušala ih zaustaviti, ali je bilo prekasno. Direktor pozorišta je izašao iz zgrade i pokušao da razgovara sa demonstrantima, ali je fizički napadnut. Guran je, šutiran, pljuvan i vučen za košulju i kravatu. Na dnu fotografije možete vidjeti njegovu glavu. Policija ga je nekako uspjela vratiti u pozorišnu salu.

Publika je bila isključena iz pozorišta, a predstava je te večeri izvedena samo pred grupom novinara.

Fotografija Petra Trotsenka

U ljeto sam stigao u vrlo lijep grad Hudžand kao dio foto projekta na rijeci Sir Darja. Na dan mog dolaska, moj tadžikistanski kolega Farzon Mašaripov me odveo do glavne atrakcije ovog grada: pijace Pančšanbe.

Tržnice centralne Azije su čista sreća za fotografa. Uvijek su svijetli, bučni i zanimljivi, a ljudima uglavnom ne smeta da ih se fotografiše, mada je uvijek dobro biti u pratnji lokalnog stanovništva kako bi ljudi znali da sam fotograf, a ne špijun!

Koristio sam kompaktnu kameru koju gotovo niko nije primijetio. Snimio sam mnogo fotografija tog dana, ali najzanimljiviji kadar - kao što to često biva - bio je sretna slučajnost.

Naišao sam na mesnicu na pijaci obasjanu crvenim, gotovo paklenim svetlom koje mi je privuklo pažnju. Jarko svjetlo obasjavalo je meso, čineći ga privlačnijim kupcima. Ispred tezge je stajala žena, a ja sam čekao da ona ode da napravim portret prodavca. Imao sam nekoliko sekundi da snimim (vjerujte mi, to je puno za fotografa), a čim je žena otišla, napravio sam nekoliko fotografija. Mesar me je primjetio neposredno prije nego što sam ga slikao, a onda se bukvalno trenutak kasnije sakrio iza pulta. Upravo sam imao toliko vremena da osiguram ovu jednu fotografiju.

Fotografija Marjana Kušnira

Ova jedinica je bila u šumi nekoliko stotina metara od ruskih položaja dok je invazijska vojska pokušavala da probije ukrajinske linije. Sklonište je bilo samo udubljenje u pjeskovitoj zemlji, duboko možda jedan metar. Stabla i cerada su pravili strop.

Bilo je šest vojnika unutar onoga što nazivaju "zečjom rupom" bez dovoljno prostora za spavanje. Neki borci su radili na tome da sklonište bude pogodnije za stanovanje; drugi su pokušavali da ugrabe nekoliko trenutaka odmora. Svakih 15 minuta ruska vojska je granatirala položaj teškom artiljerijom. U nekim trenucima se mogao vidjeti pritisak koji je to stavljalo na vojnike. Te noći temperatura je bila ispod nule, a rovovska svijeća bila je jedini izvor topline u skloništu. Svaki topliji izvoro bi moga0 bi aktivirati kamere osjetljive na toplinu.

Tokom dana bilo je gotovo nemoguće izaći u šumu koja je stalno granatirana. Nazvali su je Verdenskom šumom u odnosu na bitku u Prvom svjetskom ratu u Francuskoj. Sva stabla su bila raskomadana u panjeve užarenim krhotinama artiljerijskih granata.

Skoro godinu dana kasnije, ruska vojska je probila odbrambene linije Ukrajine u oblasti Harkiva i zauzela ovu poziciju.