Piše: Pjotr Trocenko

Jakutski fotograf Aleksej Vasiljev pobjednik je međunarodnog takmičenja World Press Photo za 2021. godinu. Nadaleko je poznat po fotografisanju svakodnevnog života u Jakutiji, ruskoj republici na sjevernom dijelu Istočnog Sibira.

U proljeće je odlučio posjetiti Centralnu Aziju. Nekoliko mjeseci je boravio u Kazahstanu, Kirgistanu i Uzbekistan.

Aleksej Vasiljev u intervjuu za Radio Slobodna Evropa priča o svojim putovanjima, ali i ruskoj "agendi".

Pjotr Trocenko: Zašto ste odlučili putovati Centralnom Azijom? Šta Vas je privuklo ovoj regiji, osim činjenice da je nikada ranije niste posjetili.

Aleksej Vasiljev: Uvijek mi je bilo zanimljivo da vidim kako ljudi žive u Centralnoj Aziji, sa kojima imamo zajedničku sovjetsku historiju. Na kraju krajeva, Jakuti su i po porijeklu Turci, kao što su Kazasi, Kirgizi, Uzbeci itd. Ali, šta sam prije toga znao o ljudima koji žive u Centralnoj Aziji?

Kao i za većinu u Rusiji, za ljude koji tamo žive često se misli da su siromašni, da su primorani napustiti porodice i tražiti posao kod ne baš gostoljubivog komšije. Ovaj stereotip nije posebno primjenjiv na Kazahstan. Uostalom, mnogi naši umjetnici dolaze kod vas [u zemlje Centralne Azije] kako bi zaradili novac. Istovremeno, imam kontakte ljudi iz Kazahstana, Kirgistana, Uzbekistana, koji me pozivaju da dođem kod njih i vazda su spremni da se upoznamo, da mi pokažu zemlju. Pomislio sam, zašto baš sada ne posjetiti Centralnu Aziju, proširiti vidike i upoznati se s novom kulturom.

Pjotr Trocenko: Šta ste uspjeli posjetiti u Kazahstanu?

Aleksej Vasiljev: Nisam razvio nikakav poseban plan. Uvijek je bilo improvizovano i prema savjetima mog prijatelja, fotografa Turara Kazangapova.

Pored Astane i Almatija, bio sam u Turkestanu, Šimkentu, Aktobeu i Aktauu. Aktau je mjesto u kojem sam proveo najviše vremena. To je zadivljujući grad koji zadržava onu jednostavnu, ali sa ukusom napravljenu sovjetsku estetiku. Fotografisanje tamo bilo je nevjerovatno ugodno i lako. Obećao sam sebi da ću se ponovo vratiti. Bilo je iznenađenje pronaći grad poput Aktaua usred kazahstanske stepe.

Pjotr Trocenko: Šta Vam je ostalo upečatljivo sa putovanja u Kazahstan, Uzbekistan i Kirgistan?

Aleksej Vasiljev: Sjećam se putovanja vozom kroz Kazahstan, kroz stepe koje sam posmatrao sa prozora, i razgovore sa putnicima. Znate, dok sam se vozio, ljudi su me često pokušavali nahraniti, častili su me hranom s roštilja, tortiljama. Kada sam sjeo za sto i skromno upitao: "Može li jaje", Kazahstanci bi mi odgovorili da nemaju ni svoje, ni tuđe. "Jedi i ne stidi se", kazali su mi. Ne znam da li se takav stav može naći u Rusiji, posebno u Jakutiji. Kod nas su, prema mom mišljenju, ljudi više zauzeti sobom.

Generalno, Kazahstanci su veoma kul narod. Gdje god sam bio svuda je bilo dobrih ljudi koji su bili spremni da mi na neki način pomognu. Ovom izjavom svakako ne želim da omalovažavam narode Kirgistana ili Uzbekistana. Ljubaznih ljudi je bilo posvuda, među njima sam se osjećao mirnije, slobodnije. Ljubaznost i toplina ljudi pratili su me tokom cijelog putovanja. Pamtit ću to zauvijek.

Znate, moja majka, kada naruči taksi u Jakutsku, više voli da je vozač iz Centralne Azije, jer su ti ljudi ljubazniji i cijene [taksi prevoza] su im normalnije.

U Kirgistanu sam prozujao. Tu sam pronašao sve što volim u fotografiji - zanimljive i živopisne ljude, šarmantnu sovjetsku arhitekturu - i sve to u pozadini jednostavno nevjerovatne prirode.

U Uzbekistanu sam se našao usred ničega. Inače, ne podnosim vrućinu. Deset puta sam požalio što u aprilu nisam krenuo za Uzbekistan. I počeo mi je jako faliti dom. Tako da je moje poznanstvo sa ovom zemljom ostalo vrlo površno. Ali, bit će još šansi. Ponovo ću sjesti na voz za Uzbekistan, a potom posjetiti i Tadžikistan u kojem još nisam bio.

Pjotr Trocenko: Planirate li neki fotoprojekat nakon ovih putovanja?

Aleksej Vasiljev: Želim, ali sada je teško išta planirati, čak i mjesec dana unaprijed, kada se međunarodni sukobi rasplamsavaju jedan za drugim, pojavljuju se neke nove bolesti, dešavaju se kataklizme. Živimo u vremenu kada niko ne zna donosi sutra. Svijet se mnogo promijenio.

Pjotr Trocenko: Često putujete po pokrajinama i bilježite život na periferiji kakav jeste. Šta Vas privlači dokumentarnoj fotografiji?

Aleksej Vasiljev: Činjenica da ne morate ništa da izmišljate, samo posmatrajte i imajte vremena za okidač. Vi snimate život onakav kakav ga vidite. Dok je nekima nešto pustoš i beznađe, meni je to fascinacija.

Pjotr Trocenko: Ali nećete mnogo zaraditi praveći takve fotografije. Radite li na nekim komercijalnim projektima?

Aleksej Vasiljev: Do 24. februara to su uglavnom bili honorari od publikacija i narudžbe za mnoge časopise i portale. Međutim, situacija je sada nešto teža. Mislim da moramo početi aktivnije prodavati printove.

Odmah moram reći da dokumentarna fotografija, posebno u slučaju ruskih fotografa, ne leži u novcu. Fotografi, da bi se prehranili, rade sve što mogu: ako posjeduju vještine snimaju komercijalne projekte, prodaju printove, prijavljuju se za grantove, konkurse, nude publikacijama svoje fotoprojekte, fotografi koji su posebno traženi vode majstorske kurseve i radionice. Samo fotografisanje teško uspijeva. Stoga, mnogi ruski fotografi imaju stalni posao, koji je na ovaj ili onaj način povezan s fotografijom, umjetnošću.

Pjotr Trocenko: Jakutija je ogromna regija, čini mi se da je čak i zasebna država: predaleko je od Kremlja i od evropskog dijela Rusije. Kako ljudi žive u Jakutiji, koliko su zainteresovani za život u ostatku Rusije?

Aleksej Vasiljev: Nemate pojma koliko je Kremlj blizu. Cijeli život u Rusiji sad je potpuno kontrolisan i regulisan od strane Majke Stolice. Bez autonomije, korak ulijevo, korak udesno - i idete u zatvor. Sistem u zemlji je postao autoritaran i sada svaki stanovnik Jakutije, ako ga ranije nije moglo zanimati ko je čak premijer, sada zna - ne samo po imenu svakog funkcionera - već i njegove zamjenike i pomoćnike zamjenika. Naravno, pretjerujem, ali danas smo veoma svjesni koliko se aktuelna agenda tiče svakog od nas.

Pjotr Trocenko: Nedavno su se ruski fotografi, uključujući i Vi, okupili da pomognu ukrajinskim izbjeglicama koje su završile u Rusiji. Recite nam nešto o ovom projektu.

Aleksej Vasiljev: To je inicijativa nekoliko desetina ruskih fotografa i fondacije Lavka Joy da se pomogne Ukrajincima koji se nađu u Rusiji. Posljednjih mjeseci izgubili su sve: domove, imovinu, zdravlje i rodbinu.

Ovo je najmanje što mogu učiniti da pomognem, da dam barem neki doprinos. Ako ne možemo otvoreno da protestujemo, jer se bojimo za sebe i svoje bližnje, onda moramo bar nekako pomoći onima kojima je to sada potrebno.

Pjotr Trocenko: Da li su Vas ikada pokušali cenzurisati? Ili barem nagovijestili, naprimjer: "Aleksej, možeš bi snimiti nešto optimističnije, toliko dostignuća ima u našoj zemlji..."?

Aleksej Vasiljev: Znate, najveći cenzor sam ja. Znam mnoge aspekte života u Jakutiji: loš, gorak, tužan, ali se ne fokusiram posebno na ovo. To nije moje estetsko okruženje. Ono što pokazujem su svijetla tuga za mojom domovinom, mojom dugotrpeljivom, surovom Jakutijom.

Pjotr Trocenko: Jeste li ikad razmišljali da emigrirate?

Aleksej Vasiljev: Čini mi se da je svaka osoba koja želi sebi dobro, ali je rođena tamo gdje je rođena, bar jednom razmišljala o emigraciji. Ali gdje bih otišao? Ovo je moj dom i ništa se tu ne može učiniti. Ali opet, sad je život prestao biti razumljiv. Šta će biti sutra sa mnom, sa svima nama - teško je reći. Ljudi, koji su napustili zemlju nakon 24. februara [početak ruske invazije na Ukrajinu] takođe nisu mislili da će u jednom trenu morati donijeti teške odluke, ostavljajući posao, voljene i život.

Pjotr Trocenko: Pobijedili ste na mnogim fotokonkursima, kao i na World Press Photo. Šta Vam je donijela pobjeda na ovom takmičenju? Slavu, priliku za rad na novim projektima?

Aleksej Vasiljev: Samopoštovanje je poraslo. Sve češće me pitaju kakvu kameru koristim. Generalno, pobjede na takmičenjima ne donose ništa osim trenutnog zadovoljstva. I da sam trostruki pobjednik World Press Photo-a, narudžbe i ponude ne stizale jedna za drugom. I dalje moraš raditi kao konj. Sutra će tvoje ime biti zaboravljeno, ali tvoje fotografije i priče će se pamtiti. U ovom poslu treba mnogo, mnogo raditi.

Pjotr Trocenko: Šta Vam je najvažnije u fotografiji?

Aleksej Vasiljev: Jedna stvar ne može apsolutno funkcionisati. Fotograf će moći snimiti neki zanimljiv, unikatni prizor, ali čar jedinstvenosti tog događaja može nestati zbog loše kompozicije ili boje. Stoga, u fotografiji su mi uvijek bitne emocije, kompozicija i boja.